Čuvar Demića numere

Moja je bolest izgleda ipak tuga, prvi je stih uvodne pjesme Raičkovićevih “Zapisa o Crnom Vladimiru” i teško je zamisliti dvanaesterac koji bolje opisuje prazninu izgubljenog zavičaja. Oni koji su morali da napuste zavičaj dok još nisu u potpunosti odbolovali djetinjstvo i koji su mu se vratili kao zreli ljudi, znaju koliko je ta tuga i intenzivna i neopisiva. Srpska književnost dvadesetog vijeka (ali i dvadeset i prvoga) umnogome je obilježena tim motivom, a knjiga Mirka Demića “Ruža pod ledom” bez sumnje pripada najboljim ostvarenjima te serije.

Roman od priča

“Ruža pod ledom” je autobiografski roman (ili zbirka ulančanih priča) koji sadrži pedeset zapisa uokvirenih uvodnom “Legendom o ruži pod ledom” koja ima mitski karakter i koja će na razne načine odjekivati kroz sva ostala pjevanja. Moto knjige je Pesoa: Jadna stara kućo mog djetinjstva! Šta bi rekla kada bi znala kakav sam beskućnik danas! i sa te dvije rečenice Demić počinje povratak u zavičaj svjestan da ne može naći ono što je odavno izgubio. Ova proza od prve do posljednje stranice rezonira melodijom potpune obezdomljenosti, a ritam pripovijedanja zapravo je takt ahasverskog koraka vječitog prognanika koji više ni na jednoj adresi ne može da zapati zavičajnu ružu.

Demićev “roman od priča” počinje, kako je već naznačeno, legendom o ruži pod ledom koja se potom proteže u prvu priču, zapravo u narodno predanje, u kratku skasku o Bogu i Svetom Petru. Iz te mitske zavjetrine Demić brzim korakom stiže u vrijeme svoga djetinjstva, ali se neprestano vraća u davna vremena insistirajući na gotovo matematički preciznoj kauzalnosti koja govori o tome da se istorijsko iskustvo neprestano ponavlja i obnavlja u sadašnjem. Već na početku romana, u priči o navrbabi, Demić pominje “najmukliju tišinu i najčistije suze” svoje daleke pretkinje koje će se nekoliko vijekova kasnije otkriti u očima njegove majke. I upravo će se u toj suzi zrcaliti istina da ono što je nekada bilo, zapravo, nikada nije prošlo.

Upravo je majka kalem Demićeve priče. Priče su pune dalje i bliže rodbine, djedova i baba, stričeva i tetaka, ali majka je Demićev graničnik, najširi god, izvor i ušće, priča i tišina. Pisac je u nekoliko navrata govorio o tome da je “Ružu pod ledom” pisao nakon majčine smrti i ova knjiga je, pored svega što jeste, i svojevrsni prijeki lijek koji istovremeno i blaži i umnožava taj strašni bol. Ni danas ne mogu da pojmim postojanje svijeta bez mene i moje majke, piše Demić u jednoj od prvih priča i time zapravo ispisuje jednu od najljepših posveta majci u kojoj pulsira ono Puslojićevo: Majko, neka je blagosloveno ime tvoje, izvedeno od jedne od Božijih zapovesti, možda najvažnije.

Demić “Ružu pod ledom” piše kratkom, jednostavnom i prisnom rečenicom. Nema uobičajenog visokog stila, intelektualne fraze, filozofskih promišljanja, antropoloških i socioloških analiza i sinteza. Sve je svedeno na jednostavno, ćopićevsko pripovijedanje. Kratkoća je, veli Čehov, sestra talenta. Demić uklanja sve prepreke i ostavlja samo priču, ponekad čak samo njene krhotine. Poređenje sa Ćopićem niti je neumjesno, niti je neumjereno, jer je “Ruža pod ledom”, zapravo, dirljivi razgovor sa dječarcem iz Prokinog gaja. Demić, na koncu, ne krije da je njegova ruža posađena u bašti sljezove boje. I u njegovim djetinjim danima najveći hlad pravio je djed, stric je bio zabavni park koji je radio danonoćno, a Klasnićem Gornjim su, baš kao i Hašanima i cijelim grmečkim krajem, patrolirali mnogobrojni oriđinali.

Život Klasničana Gornjih nije ni vedar ni lak

Mihiz je davno utvrdio da se iza Ćopićevog humora krije lice neveselog i tužnog ratnika. I sam je Ćopić povremeno govorio o toj sjenci dajući Mizihu za pravo. U Demićevoj Baniji humor nije čest putnik-namjernik, a i kada nepozvan bane, najčešće je utegnut, u grču, oprezan. Šale i pošalice zamjenjuju narodna bajanja i vjerovanja, a tugu – strah i to strah sa raskršća, najstrašnije riječi Demićevog djetinjstva i zavičaja. Nije raskršće toliko strašno samo zbog vjerovanja da se na “križanju puteva” noću okupljaju nečiste sile; ne, strah Demićevih zemljaka pojačava i crna košulja koja je navučena na tu riječ. Upravo će sa takvog jednog raskršća krenuti još jedna seoba, još jedan put u daleko i nepoznato, “tamo gdje nema ni leda ni ruža, gdje ne postoji buđenje ni sjećanje na san”.

Krhki spomenik

Demićeva Banija je osoljena strahom koji povremeno izmiče razumu: Jer, u mom zavičaju djeci se ne pričaju priče kako bi se uspavala. Tamo se od straha zaspiva i od straha budi. U svim tim strahovima i sa svim tim strahovima (koji su po intenzitetu jednaki onom strahu Andrićevog dječaka koji je pokvario knjigu iz školske biblioteke) raste i pisac. Pored tog neobjašnjivog, gotovo metafizičkog straha, prisutan je i onaj svakodnevni, odnosno porodični. Česte svađe između oca poštara i majke domaćice, plašenje maćehom (koja je ponekad strašnija nego raskršće), krađa lopte – bilo je to djetinjstvo prošarano strahom, nekontrolisanom jezom i vječitim zaziranjem.

Demićevo djetinjstvo nije tomsojerovska idilična avantura niti je to niz pustolovina koje počinju pronalaskom tajne mape, a završavaju okršajem sa dječacima iz susjednog sela. Život Demićevih Klasničana Gornjih nije ni vedar ni lak i autor nijednog trenutka te kadrove ne razbija vrckastim senkvencama da bi omekšao banijsku zemlju u koju je valjalo udarati i koju je valjalo raditi. U takvim uslovima najvažnije tačke oslonca su narodna vjerovanja, predanja, običaji i rituali. Od te i takve gline je, rekao bi Nešić, bog mijesio svijet Klasnića Gornjeg. U kojem, prema popisu iz 2011. godine, živi četrdeset i šest duša. I jedna ruža kao “krhki spomenik majčinim rukama koje su je posadile”.