Čovjek u dugom crnom kaputu: Volio je groblja i nas je kao djecu vodio na Mirogoj...

Počinje sezona otrovnog zraka u Sarajevu. Kao i svake godine ravnodušno ćemo ga udisati. Niko se neće buniti. Hronični bolesnici će umirati kao i svake zime, a u tome će im pomagati opasne čestice u zraku. Ni tada se neće niko buniti, jer su ljudi ovdje na sve navikli, čak i na smrt. Doduše, “najteža je smrt drugih”, ona vlastita se nekako već i predura.

Gradnja nebodera, odlazak u granap autom, jer ko bi išao pješke petsto metara; zagađenja zbog loše socijalne situacije – loženje papira, kartona, svega što nesretnim ljudima padne pod šake, pa loš ugalj, loženje na drva i eto ga: bingo! Gušićemo se u olimpijskom gradu, učestvovaćemo u disciplini u kojoj svi gubimo na duže staze. Ali, dobro, čemu zanovijetanje, niko nije pao na cesti i umro od zagađenog zraka, to se dešava daleko od očiju javnosti i medija, a ono što lešinarski medij nije dokumentovao, to se, znamo, nije ni desilo.

Put sveprožimajuće tuge

Otud nema straha od zagađenja zraka. Sad će Nova godina, proslava, koncert, veselje na ulicama, petarde, masa turista, zadovoljno će ruke trljati vlasnici hotela, privatnih smještaja. Rašće brojke turističkih noćenja i posjeta legendarnom gradu podno Trebevića. Uglavnom, još jedna depresivna zima za izdurati.

Rano je za svođenje računa o odlazećoj godini, ali ću je pamtiti po sahranama i dženazama na kojima sam bio.

Skoro sam bio u Zagrebu na komemoraciji na groblju Mirogoj. Moj dajdža je umro, Zijad Sedić zvani Ziko, pa sam došao autobusom, prenoćio kod Tarika i ujutro s njim na Mirogoj. Prije dajdžine komemoracije bio je jedan veliki posljednji oproštaj, i prišao sam vratima sale, slušao kako neko pjeva na engleskom uz akustičnu gitaru. Ko god je to bio, radio je to vrhunski, i pjesma je bila vrhunska, ali je nisam prepoznao. Poslije sam vidio čovjeka s gitarom u restoranu izvan Mirogoja, sjedio je s rodbinom i prijateljima umrlog. Upravo su se spremali za karmine.

Zikina komemoracija je počela intonacijom “Adagia u g-molu” Tomasina Albinonija (a zapravo je to djelo muzikologa Rema Giazotta, koji je tvrdio da je u srušenoj drezdenskoj gradskoj biblioteci otkrio šest djelova jedne Albinonijeve kompozicije i prema njima stvorio danas znanu kompoziciju u neobaroknom stilu). Melodija je bila eterična i tužna. Ona je u valovima sve nas nosila tamo gdje nismo željeli ići, put sveprožimajuće tuge. Ne znam zašto, ali pomislio sam na biljke, na livadu pod ljetnim vjetrom, punu cvijeća teškog mirisa, na nešto i lijepo i strašno istovremeno.

Mi, porodica i rodbina, sjedjeli smo na klupama lijevo od odra na kojem je bio kovčeg umotan u zastavu Republike Hrvatske. Desno su stajale dvoje vojnikinje i jedan vojnik. Bio je to vojni ispraćaj. Izvan objekta vojnici će ispaliti plotun-dva u čast dajdže koji je kao zapovjednik satnije Hrvatske vojske branio grad i državu na ratištima okolo Kupe. Za to je dobio spomenicu Domovinskog rata, i vojnu sahranu.

Nakon što je pjesma završila, majstor ceremonije mi je išaretom dao znak da priđem mikrofonu i održim govor. Pričao sam iz glave, ali sam u ruci držao i mobitel, te iz aplikacije Bilješke osvježavao memoriju i rečenice koje sam o Ziki napisao. Nisam imao tremu i činilo mi se da sam mogao dugo pričati, ali sam završio priču o Zikinom životu onako kako je to forma govora nalagala.

Bio je to čovjek hemingvejevske građe, ali i načina života, ako znam da je doživio dvije velike saobraćajne nesreće iz kojih bi se obični ljudi teško izvukli. Ono što ga je spajalo s kultnim američkim piscem je i to što je ličio na glumca koji je glumio Hemingwaya – Stacyja Keacha. A imao je i istu ljubav prema životu kao i veliki pisac. Isti apetit za život.

Od Zike sam preuzeo ljubav prema naučnoj fantastici. Njihov stan u Držićevoj aveniji je bio hram prosvjetljenja gdje sam otkrivao meni nepoznate pisce kao što su Ursula Le Guin, Arthur C. Clarke, Isaac Asimov, Philip Jose Farmer… Poslije bih lutao zagrebačkim knjižarama i širio svoje znanje o naučnofantastičnoj literaturi. Kupovao sam knjige ili samo pamtio nazive, koje ću poslije, kad se vratim u Bosansku Krupu, naručiti pouzećem. Kakva je to životna radost bila kada u poštanski pretinac, s prezimenom mog oca, dođe poštanski odrezak – žuti komadić papira koji bih onda nosio u poštu da preuzmem paket. Tako sam poštanskim putem upoznavao svijet sci-fi književnosti, ali i kupovinom časopisa Sirius i Aleph na kiosku Oslobođenja.

Štošta sam još naučio, preuzeo, shvatio, posmatrajući Ziku i slušajući njegove priče. On je bio obrazovan, načitan, pravi erudita; čovjek s kojim si mogao o svemu pričati. Druga velika stvar u koju me on uveo, kada sam bio još mali da shvatim sci-fi, jeste ljubav prema prirodi. I nije samo mene uveo u taj čarobni osjećaj svijeta, nego cijelu plejadu mladih ljudi u Bosanskoj Krupi, Mirdala Terzića, između ostalih.

Moje prvo sjećanje na Ziku vezano je za trenutak kada šetamo gradskim parkom, koji sam detaljno opisao u “Knjizi o Uni”, i kada Ziko spretno uhvati smeđeg guštera i stavi ga u teglu čiji poklopac je bio probušen kako bi gušter imao zraka. Hodamo šljunčanom stazom i s naše lijeve strane su grmovi forzicije (zlatne kiše), ili će oni tu tek poslije biti zasađeni, ali borovi na ulazu u park stoje kao počasna straža mog djetinjstva i današnjih dana. Ziku držim za mali prst i čini mi se da je taj njegov prst ogroman, a zapravo sam ja toliko malen.

Ziko je bio čovjek koji je volio groblja. Nas je kao djecu vodio na Mirogoj, i znao je reći da ako želiš upoznati neki grad prvo otiđi na njegovo groblje. Smjestio sam tu rečenicu u neku svoju pjesmu ili priču.

Skoro sam od rodice Selme dobio tekstove koje je Ziko pisao, neke od njih sam čitao na njegovim fejsbuk profilima, ali sada sam imao bolji uvid u njegove prozne i memoarske crtice, posebno u opis Žitarnice, tu gdje je bila didova i nanina kuća, odnosno kuća njegovih roditelja, ali i moje matere, njenih sestara Novke i Sabahe. U nadahnutoj crtici Ziko piše o uzbuđenju i oduševljenju koje bi ga dočekalo svakog jutra kada se probudi, i kada Žitarnica kao zborno misto trgovine žitom i drugom robom oživi.

Poznata mi je ta žeđ za učenjem novih stvari, ono kada svaki dan naučiš nešto novo, tako je i Ziko kao mali skupljao svoja prva životna iskustva posmatrajući vrevu ljudi, učeći život iz prve ruke.

Možda u nekom novom izdanju starog romana ubacim neku od Zikinih bilješki i njega kao lika. Evo jednog njegovog mističnog odlomka:

“Moja duša miriše na cimet i nekad izaziva u meni samom čudne osjećaje tim mirisom, koji me zagonetno vraća u neka nedoživljena vremena, i stalno podsjeća na sufističko učenje da tijelo koje se ovdje rađa na drugom mjestu se preporađa. Gibranova duša miriše na libanonske cedrove koji tisućama godina čuvaju taj svijet da preživi, ona išće aktivnog sugovornika u kojem će naći preporođenog čovjeka i reći da se konačno smirila na pravom mjestu.”

Početkom agresije na Hrvatsku smatrao je da je dužnost svakog građanina da brani svoju zemlju i njen glavni grad, u kojem je on ostao da živi nakon završenih studija političkih nauka. Osjećao se i smatrao se Zagrepčanecom iako tu nije bio rođen. Tako je onda branio svoj grad s puškom u ruci, i sjećam se kako mi je na početku rata pričao o razočarenju viđenom na prvoj liniji. A gledao je kako ratni profiteri i pljačkaši prazne skladišta Jamnice i drugih fabrika.

Sjećam ga se iza rata kako hoda u dugom crnom kaputu dok mu je na glavi maskirni šešir, njegov znak da je bio u ratu, i da ne krije svoju ratnu traumu.

A sjećam se i ljetovanja u Žaboriću, selu kraj Šibenika, kada sam prvi put vidio kasetu s imenom Leonarda Cohena. Birao sam između dvije kasete koju ću uzeti: jedna je bila od francuskog benda Cafe Cafe (ili se tako zvala njihova pjesma), a druga Cohenova. Instinktivno sam izabrao Cohenov “The Best Of” iz 1974. Moj put u melanholični osjećaj svijeta je bio osiguran Cohenovom muzikom i stihovima:

And she feeds you tea and oranges

That come all the way from China…

A tada je bilo svjetsko prvenstvo u fudbalu u Španiji, i Paolo Rossi je zabio tri gola Brazilcima. To smo Edo, tečić, i ja, slušali kroz automobilski prozor nečije Zastave na putu prema plaži u Žaboriću. Cupkali smo na vrelom i otopljenom asfaltu slušajući radioprenos legendarne utakmice.

U znak zahvalnosti

Kada sam završio govor o Ziki s razglasa je krenula Cohenova “Hallelujah”. Tada me je tuga snažno pritisla i podsjetila na vlastitu smrtnost. Nakon završetka pjesme, dvije vojnikinje su skinule zastavu s kovčega, ritualno je složile i odnijele je vojniku koji će onda ceremonijalnim hodom zastavu donijeti Zikinoj ženi Berki i predati je uz riječi: “U znak zahvalnosti Republike Hrvatske predajem vam ovu zastavu.” Shvatio sam da se država sastoji i od rituala, nešto što kod nas nikad neće biti usvojeno.

Onda je lijes lagano tonuo u pod i stao. Majstor ceremonije nam je rekao da uzmemo ružine latice i bacamo ih po Zikinom kovčegu. Bacio sam šaku latica i izašao napolje. Poslije će uslijediti kremacija.

Morao sam nazad busom za Sarajevo. Devet i po sati drndanja kroz obećanu zemlju. Put koji sam mrzio i volio istovremeno. Kao i zemlju kroz koju on vijuga. U koju će i Zikin prah biti vraćen, odakle je i potekao.