Christiane Amanpour: Naš posao je reći istinu, a ne biti neutralan
Christiane Amanpour je provela četiri decenije kao slavna novinarka i ratna izvjestiteljica. U vrijeme kad u medijima dezinformacija bjesni, govori o prijetnji tehnokratije, drugom mandatu Donalda Trumpa i o razlozima zbog kojih su činjenice važnije nego ikada.
U 40 godina reportaža o poremećajima u svijetu, Christiane Amanpour se samo ponekad zaustavljala da bi se za tren odmakla i uzela zraka. Jedan od takvih trenutaka je bio u vrijeme novogodišnjih praznika, kad je bila na godišnjem odmoru u Južnoafričkoj Republici. Sreo sam je na dan kad se vratila sa odmora u svoj ured u sjedištu CNN-a u Londonu, gdje vodi večernji dnevnik i emisiju The Amanpour Hour subotom. Osjeća se da je njena ekipa spremna suočiti se sa burnom godinom koja je na pomolu. “Pokrivam međunarodne reperkusije onoga što Amerika radi u svijetu i što bi se iz toga moglo desiti”, kaže. “Dobar, loš i ružan.”
Legendarna odlučnost
Izbor destinacije godišnjeg odmora Christiane Amanpour je neizbježno u vezi sa neposrednim izazovima njene uloge, koja proizlazi iz drugog mandata predsjednika Trumpa. Oduvijek je željela provesti godišnji odmor na nekom mjestu koje u njenim očima predstavlja opipljivu količinu nade. Uvijek joj je bilo žao što je propustila možda najveću dobru vijest naših života: oslobođenje Nelsona Mandele nakon 27 godina zatvora i njegov uspon na vlasti. “Ja sam zaista pokrivala vrlo ozbiljne događaje, genocid u Ruandi, rat u Bosni. Uvijek mi je bilo žao što sam to propustila, jer čvrsto vjerujem da se dobre stvari dešavaju u svijetu. Neću da se isključivo usredsređujem na loše stvari. Očito je da je Južnoafrička Republika još uvijek ogromno gradilište, ali bilo je fenomenalno to vidjeti, čak i na godišnjem odmoru.”
Nikada nije mudro intervjuirati novinarku poznatu po najslavnijim intervjuima. Amanpour se nametnula kao neustrašiva ispitivačica, kad je u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini optužila Billa Clintona, uživo, zbog preokreta naglavačke, a Srbija je nastavljala genocid. Predsjednik je spram mlade novinarke izgubio hladnokrvnost, ali je taj razgovor imao značajnu ulogu u promjeni vanjske politike SAD-a i uspješnoj intervenciji NATO-a da se zaustavi krvoproliće. Od tada je razgovarala sa vrlo raznolikim osobama, od Yasera Arafata, koji joj je spustio slušalicu, do Slobodana Miloševića i Bašara el-Asada. Nijedan diktator nije prošao neozlijeđen nakon njenog forenzičkog ispitivanja. Na vratima njenog ureda je ukradena ulična ploča, na kojoj je kalašnjikov i tekst na engleskom i arapskom: “Ovdje nije dozvoljeno oružje”, Amanpour je čuvena po tome da ima dovoljno mentalnog naoružanja da joj balistika nije potrebna.
“Ima dva načina razgovaranja”, kaže, gledajući me pravo u oči, prije nego počnemo. “Jedan podrazumijeva izvjesnu količinu oklijevanja. Drugi, rezerviran za trenutke kad kamera snima, ne ostavlja ni najmanju mogućnost za oklijevanje ni sumnju.” Sugeriram da bi razgovorna Amanpour bila ona prava za naš razgovor. Nasmiješi se i učini što najbolje može, ali nakon sat, u kojem je nešto možda dva puta promrsila, mogu samo zamisliti šta znači sjedjeti naspram nje kad je u punom borbenom raspoloženju. Amanpour govori brzo, anticipirajući tri pitanja unaprijed. Upita, ne baš u šali, “Hoću li biti opozvana, jer sam ovo rekla?”, ili na najmanju sugestiju, koju sam joj pokušao staviti u usta: “Ne, to zaista ne bih rekla.”
Najdraža gošća u Sarajevu, na SFF-u 2023.
Amanpour je napunila 67 godina nekoliko dana nakon što smo se sreli, a vi sigurno ne biste željeli biti osoba koja pita da li ona zamišlja usporiti svoje profesionalne aktivnosti. Stekla je ime kao reporterka za vrijeme prvog zaljevskog rata, kada je kao CNN-ov pionir informacija 24h/24, dostigla zrelost, i od tad je neukrotivo lice dostojno povjerenja TV kanala i liberalne Amerike u skoro svim zonama sukoba. “Tamo gdje je rat, tamo je Amanpour”, kažu njene kolege.
Da bi se suočila sa drugim Trumpovim mandatom koristi sva svoja iskustva stečena noseći pancirku. “Imala sam 15 posljednjih dana da ozbiljno razmislim o razvoju događaja”, rekla je povodom pozicije CNN-a na meti Trumpovog zlokobnog obećanja da će “prodrmati medije” koji provjeravaju činjenice. Ne želi prejudicirati volju američkog naroda, “ali to ne znači da ću sjesti i ostaviti dojam da sam se pustila. Iran će sigurno biti na mom radaru, da vidimo da li će Trump otvoriti novo ratište, skupa sa Izraelom, protiv iranskog nuklearnog programa. I ono što je jako važno, kako namjerava završiti neizazvani rat i agresiju Rusije protiv Ukrajine.” I to i prije nego spomene predsjednikove prijetnje Grønlandu i Panami.
Amanpour radi po isprobanoj formuli: “Naš posao je reći istinu, a ne biti neutralan”, kaže. Dok govorimo, novosti su pune malignog utjecaja Elona Muska i Marka Zuckerberga na globalne razgovore.
Budući da svoju unosnu novinarsku karijeru duguje milijarderu, “vizionaru” - to je njen izraz - Tedu Turneru, utemeljitelju CNN-a, Amanoupr je savršeno svjesna da su bogati ljudi uvijek smatrali informaciju za komercijalnu priliku. A tycooni društvenih medija žele napuniti svoje džepove, bez odgovornosti koja iz toga proizlazi. Kako nikada nije bila pristalica skrolanja, sramnu odluku Marca Zuckerberga, da ukine svako provjeravanje činjenica na njegovim Meta platformama, smatra radikalnom eskalacijom te politike.
“Naravno, svi se nećemo složiti u svemu i to ni ne bi trebalo. Ali ako se ne slažemo da je nebo plavo i trava zelena, nemamo nikakvu šansu. Ono što je preplavilo javni prostor, to je da je svaka činjenica predmet optužbi da je laž ili pristrasnost. Činjenica da Zuckerberg omogućava potpuno popustljive komentare je još jedna strijela u srce istine.”
Shvatila je važnost da se maksimalno približi realnosti najtežih storija, kad je bila mlada žena u Iranu u vrijeme revolucije 1979. Imala je srećno djetinjstvo, kako kaže - kao najstarija od četiri kćerke majke katolkinje, izrazite Engleskinje, i oca, islamskog Perzijca. Ta naročita ljubavna priča je počela nakon što je majka Christiane Amanpour, iz avanture, kad joj je bilo 20 godina, odvela svog vlastitog oca i nekoliko prijatelja na poslovni sastanak iz Londona u Teheran 1956.
Početak njenog života ima korijene u Teheranu, gdje je sa četiri godine naučila šta je hrabrost jašući konje, a iz braka roditelja - o ljubavi koja sve pobjeđuje. U tinejdžerskim godinama je bila u internatima u Engleskoj, a nakon položene mature se vratila u Iran svjedočiti nasilnom rušenju stila života njene familije u Iranskoj revoluciji (muzika koju je slušala je I Will Survive, Glorije Gaynor). Pitao sam se da li se tada osjećala da joj je taj sudbinski trenutak odredio budući život.
“Sigurno je revolucija učinila da shvatim da će izvještavanje biti ono što bih voljela raditi”, prenosi. “Išla sam na sveučilište u SAD-u, studirala sam novinarstvo, dobila sam posao u start-upu koji se zvao CNN. To je bilo prije 41 godinu.”
Imam teoriju, rekao sam, da novinari sa njenim moćnim osjećajem za poziv, dijelom nastavljaju takav život da bi sami sebi objasnili svoje nesvakidašnje djetinjstvo.
Amanpour u sarajevskoj Vijećnici, ljeto 1993.
“Tačno je da je svijet bio naročito patrijarhalan, a kod nas je bio matrijarhat. Moja majka mi je pričala da su svaki put, kad je dobivala novu kćerku, njene prijateljice Iranke bile prestravljene. Neke su imale naviku plakati po rođenju djevojčice - a majka nas je imala četiri. Ali moj tata je bio oduševljen zbog svih nas.”
A zahvaljujući razumijevanju sukobā koje je vrlo rano pokrivala, stekla je suprotno uvjerenje - da kulturna raznolikost može biti fantastična.
“Rasla sam u multikulturnom okruženju. I vidjela nešto slično Sarajevu - decenije miješane etničke koherentnosti. Onda su na vlast došli nacionalisti i upotrijebili identitet (rasni i vjerski) kao platformu.” I počeli su užasi. “To se događa svuda u svijetu danas. Pokušavam se dakle boriti protiv toga onoliko koliko je moguće. A to nije jednostavno, jer možete zamisliti kako je biti Iranka u današnje vrijeme – po vama praćke i strijele sa svih strana.”
Posljednjih godina Amanpour je nevjerojatno hrabrim ženama Irana, koje organiziraju manifestacije protiv vjerskog fanatizma zbog hidžaba, u svojim emisijama pružila svjetsku tribinu. Kada je aktualni iranski predsjednik insistirao da prihvata da ga Amanpour intervjuira samo pod uvjetom da ona nosi maramu - odbila je.
Amanpour smatra da je borba u njenoj domovini događaj koji je obilježio našu epohu. “Sve te nevjerojatne žene. Postoji i druga moćna struja otpora talibanima u Afganistanu, uprkos svemu. Žene i mlade djevojke stvaraju saveze u tajnosti i pokušavaju ostati uravnotežene.”
U njenim očima, ta nasilna mizoginija nije svojstvena islamskom fundamentalizmu. “Mislim da ćete uočiti da ortodoksne pristalice svih uspostavljenih religija uvijek napadaju nas žene. Mi žene plaćamo cijenu, političku cijenu, kulturnu cijenu. Samo pogledajte šta se dešava u Americi.” Amanpour je u večernjem talk-showu rekla šta misli o prijetnjama pravu na izbor: “Stari, čangrizavi ljudi ne bi nikada trebali donositi odluke o ženskom tijelu!”
Doživjela je i drugu veliku manifestaciju, pokret #MeToo. Preuzela je emisiju interviewa na PBS-u (koju zajedno produciraju CNN i PBS) umjesto novinara veterana Charlieja Rosea, koji je otpušten nakon što ga je više od 20 kolegica optužilo, između ostalog, da je svoj studio pretvorio u “teren za seksualni lov”. Je li tokom godina ona bila svjedokinja takvog ponašanja njenih šefova?
“Mene nikada niko nije seksualno napao ni zlostavljao na taj način - ili ako jeste, to je bilo vrlo suptilno i niko nije pokušao drugi put. Ali ja znam sigurno da su mnoge moje kolegice to doživjele. Kad je #MeToo eksplodirao, to je bio istinski bijes. Šta je to što čini da činjenica, da mi imamo grudi i spolne organe, još uvijek bude veliko zeleno svjetlo za polovicu populacije? Mislim da svi koji prihvate takvo ponašanje moraju odgovarati.”
U prošlosti je Amanpour objasnila da su činjenice, da nije plavuša i da nije Amerikanka, bile ozbiljne prepreke na početku njene karijere na američkoj televiziji. Prevazišla ih je zahvaljujući svojoj legendarnoj odlučnosti da uvijek ide naprijed kao izvjestiteljica i da bude na najtežim mjestima. Nagrađena je sa 15 Emmyja na polju informacija i dokumentaraca, uključujući prošlogodišnju Outstanding Breaking News Coverage za svoje napore da američkom narodu objasni rat Izraela i Hamasa. Dugo godina je mislila da se njena vokacija nikada ne može uklopiti u stabilan familijarni život. Kad se približila četrdesetim, sjeća se da joj je prijatelj rekao: “Dakle, Christiane, šta ćeš uraditi, otići kući i svako veče grliti tvoje nagrade?”
Ta ju je misao promijenila. Udala se za diplomatu i novinara Jamesa Rubina 1998. Imaju sina Dariusa, i 2000. su se nastanili u London, iako je Amanpour nakon 11. septembra 2001. često bila na službenim putovanjima. Prenosi da se, kad je bila pod neprijateljskom paljbom, nije nikada istinski bojala za svoj život, ali da je činjenica, da je postala majka, promijenila situaciju - to je jedan od razloga zbog kojih je izabrala praviti emisiju koja se više oslanja na rad u studiju.
“Zaista sam se povukla iz svakodnevnih reportaža na prvoj crti kad smo se vratili u Ameriku i kad je sinu bilo sedam ili osam godina. Imala sam osjećaj da je to vrijeme kad me je najviše trebao. Nadam se, vjerujem, da sam bila dobra majka i dobra familija, jer nema ništa važnije od toga.”
Brak Amanpour i Rubina se završio razvodom 2018. Juna 2021. svoju emisiju na CNN-u je počela obavještavajući televizijske gledatelje da je upravo bila na ozbiljnoj kirurškoj operaciji karcinoma jajnika i da odlazi na bolovanje zbog kemoterapije. “To su moje novosti”, kao i obično brzo govoreći, sa privatnog aspekta, prešla je na vijesti.
Otrovno okruženje
Kao osoba, ostavlja dojam da je mentalno nedodirljiva, kad se radi o ozdravljenju od karcinoma ili bilo kojem drugačijem iskustvu. Rekao sam joj da imam nekoliko kolega, okorjelih, koji su bili na mjestima na kojima je ona radila reportaže i koji su godinama opsjednuti užasima koji ih ne napuštaju. Kako je ona to izbjegla?
Zaustavila se za trenutak. “Rekla bih da je u tom smislu prošla godina bila jedna vrsta crescenda. Ne samo zbog onoga što sam vidjela na terenu, nego i zbog naročito otrovnog okruženja u kojem danas živimo. To mi izaziva veliki stres. Ali sam jako srećna, jer nisam nikada pokušala to sakriti ili potopiti: govorim o tome i to je to. I tražim pomoć, kad mi je potrebna.”
Christiane Amanpour vodi večernji dnevnik i ima svoju emisiju subotom
Ne podnosi ideju da se smatra da je izabrala glamurozan život. “Ono što me zaista jako ljuti, to je ideja da novinari - u svim filmovima, svim člancima u časopisima koje vidim - obvezatno moraju biti na adrenalinu. To je greška, to banalizira sve što mi radimo.”
Čudim se i to joj kažem, dok dodijeljeno vrijeme za interview ističe, da nije nikada napisala memoare, što su je sigurno mnogi upitali u puno navrata. Smješka se i ostavlja dojam da još nije spremna gledati unazad, a pred sobom ima još toliko toga otkriti.
Sa tom idejom na pameti, pitam se koliko je puta u toku svoje karijere direktno ukrstila mačeve sa predsjednikom Trumpom.
“Čudnovato”, kaže, “nikada. Ili jednom, u stvari. Kad je bio dio mondenog svijeta, bila sam dio skupine novinara kad je kupio jahtu, za sebe i ondašnju ženu, Ivanu. Počastio me je zvučnim zapisom. Sjećam se da me je nazvao ‘CNN’, samo CNN.” Skupa sa ekipom je dugo vremena pokušavala dovesti ga u emisiju, što bi u našem nemirnom svijetu užurbanosti zaista bilo nešto posebno za vidjeti: konačno, susret djetinjastog košmara Amerike sa odraslom sviješću Amerike. “Recimo stvari onakve kakve jesu”, prenosi Amanpour, zamišljajući perspektivu, prije nego se vrati poslu: “Imala bih mu mnogo pitanja postaviti.”
(Sa engleskog prevela Nada Zdravič)
