”Budućnost ili napredak Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini” 130 godina poslije

U ovom eseju podsjećamo na glavne poruke jedne davne brošure “Budućnost ili napredak Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini” Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka (umro 1902.). Ta knjižica je pisana u povodu ulaska u petnaestu godinu vladavine Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini, objavljena je u Sarajevu i štampana u ‘tiskari Spindlera i Löschnera’, 1893. godine. Ljubušak je na posljednjoj stranici ove knjižice napisao: “U Sarajevu, uz ramazan 1310. ili početkom aprila 1893.”

Kao pripadnik dijela begovske klase u Bosni i Hercegovini koja je snažno podržavala Austro-Ugarsku, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak u ovoj knjižici iznosi svoja viđenja prošlosti i tadašnjeg vremena, referirajući se posebno na “budućnost Muhamedovaca”. Stotinu i trideset godina poslije dobro je podsjetiti na neke akcente ovog Ljubušakova djela.

Ohrabrenje Bošnjaka

Posve je jasno da je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839-1902.) svoju brošuru “Budućnost ili napredak Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini” pisao uz znanje, pa i blagi podstrek, austrougarskih vlasti u Bosni i Hercegovini. Tada rijetka bošnjačka literatura na latinici, pisana s porukama ovakve vrste, odobrava modernizaciju, ali insistira na očuvanju ‘duha islama’ u bošnjačkom narodu. Opći tonalitet koji prožima ovo djelo kondenziran je u ohrabrenju Bošnjaka da se prigrli ‘novi poredak’ u Bosni i Hercegovini, Ljubušak svoje zemljake Bošnjake ohrabruje da se ‘otvore spram austrougarskih vlasti’. Štaviše, autor pristaje da u knjižici umjesto naziva musliman upotrebljava naziv muhamedanac, što je tada u terminologiji bliskoj krugovima austrougarske vlasti, kao i u tadašnjim novinama, bilo uobičajeno i popularno.

(O tome kako je ime ‘muhamedanci’ počelo da se zlo/upotrebljava za muslimane, te kako se ime ‘muslimani’ iznova osovilo na svoje noge, dobro je podsjetiti da je mladi bošnjački intelektualac Mihad Mujanović, kao student doktorskog studija na odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Karlovog univerziteta u Pragu, 2018. godine objavio monografiju “Muslimové, a ne mohamedáni! Ke kořenům bosňáckého národního hnutí v letech 1878-1918.” /”Muslimani, a ne muhamedanci! Korijeni bošnjačkog nacionalnog pokreta u godinama 1878-1918.”/).

Vratimo li se Ljubušaku, prvo što on u ovoj svojoj raspravi priznaje za Austro-Ugarsku jeste da je to jedna ‘kulturna i moćna vlast’, u istom mahu spominje i ‘blagostanje’ u koje ova imperija uvodi Bosnu i Hercegovinu. Ljubušak nadalje kaže da u Bosni i Hercegovini, usprkos ovom blagostanju koje donosi Austro-Ugarska, ima i onih Bošnjaka koji ‘dvoje o našoj sudbini i o našoj budućnosti’. Napominje da su se mnogi, kako on kaže ‘muhamedanci u Bosni’, prepustili rezignaciji i ‘pustili ruke niza se, pa ništa ne rade, ne posluju, već se onako badava snebivajući, gube vrijeme i zgodne prilike, koje se lasno stignuti nikada ne mogu’. Takvi muhamedanci pri ‘nazatku ostaju’, premda se trebaju radovati napretku, tvrdi on. Ljubušak dodaje da on razumije neke sumnje svojih zemljaka u Bosni, jer su se našli pod kršćanskim vladarom i ne znaju šta će biti, ‘jer do sada nije bilo nigdje i nikade slučaja gdje bi sa punom slobodom živjelo preko pola milijuna muhamedovaca pod zaštitom jednoga kršćanskog vladara, kao što mi danas u našoj miloj domovini rahat živemo’ (str. 4.).

Po ovim Ljubušakovim riječima jasno se vidi da je tadašnja bosanska begovska klasa pomno i zabrinuto pratila zadnju etapu koloniziranja većinski muslimanskih zemalja od strane evropskih sila. U Bosni i Hercegovini su, kao i drugdje u muslimanskim društvima, tumačene vijesti o potpunom potpadanju muslimanskih naroda pod kolonijalnu vlast. Tu su mnogi u dolasku Austro-Ugarske gledali ispunjavanje jednog svjetskog kolonijalističkog plana i kolonijalne zavjere protiv islamskog svijeta. Baš stoga, kad Ljubušak spominje ‘zaštitu jednog kršćanskog vladara’ koju uživa ‘pola milijuna muhamedovaca’ u Bosni i Hercegovini, onda on time ne prenosi samo strah i nemir svojih zemljaka bosanskih ‘muhamedanaca’, već i svoj vlastiti. Zato on, unatoč strahu, želi da bude realan, želi da svoje zemljake upozori na činjenicu da se više neće vratiti Osmanska imperija i to upozorenje on upućuje onim Bošnjacima

koji sumnjaju o našoj sreći i napretku, (...) kojima na pamet

dolazi ono vrijeme kad je muhamedanski elemenat gospodovao

i naseljen bio po svoj Ugarskoj, Slavoniji, Liki i Krbavi,

a djelomice i po Poljskoj.

Sada je došlo drugo vrijeme, kaže Ljubušak, i dodaje:

svi su muhamedovci otalen potisnuti pa gole duše

prešavši Savu i Dunav, tako su u istočne krajeve jedva

glavu kutarisali.

Strahova, dakle, među Bošnjacima ima, ali Ljubušak veli da se mi Austro-Ugarske ne trebamo plašiti jer ‘svatko znade da su davno prestale vjerske borbe i križarske vojne’. (str. 5.). Ljubušak, ukoliko ga valjano tumačimo, ovim hoće kazati sljedeće: Premda je Austro-Ugarska kršćanska sila, ona, ipak, nije i križarska sila! Ljubušak je u svojoj odanosti prema Austro-Ugarskoj djetinje iskren, pa kaže:

Austrougarske čete čim su prekoračile valovitu Savu, čim su

stupile na zemljište naše domovine, mogle su nas lasno sviju pred

sobom pojuriti, te nas sviju gole duše iz naše domovine išćerati,

kao što se je to dogodilo u istom vremenu našoj braći u Nikšiću i

po mnogim mjestima u srpskoj kraljevini. (str. 5.).

Ljubušak je, dakle, zahvalan Austro-Ugarskoj, jer se ona ‘prema muhamedovcima’ ne ponaša kao Srbija i Crna Gora. Iz toga eo ipso slijedi, prema Ljubušakovom mišljenju, da je ‘za nas’ bolje u Bosni da bude austrougarska negoli srpska vlast, jer je Austro-Ugarska ‘kulturna i moćna država’, (...) ‘zajamčila nam je svima ravnopravnost, dala nam vjersku i građansku potpunu slobodu koju danas u punoj mjeri sljedbenici sviju vjeroispovijesti uživaju’. (str. 5-6.).

Ljubušak, potom, hvali austrougarskog cara Franju Josipa, i u svojoj raspravi hvali princip ‘Bogu Božije, a caru carevo!’ Car je u ovom slučaju austrougarski car, a ne osmanski sultan. Ako se princip ‘Bogu Božije, a caru carevo’ bude poštovao, biće ‘mirna Bosna’, veli Ljubušak. U ovoj raspravi se osjeća da Ljubušak želi uvjeriti svoje zemljake da je princip ‘Bogu Božije, a caru carevo’, zapravo, islamski princip, samo toga dosad Bošnjaci nisu bili svjesni! Ljubušak, nadalje, opisuje vjersku slobodu koju uživaju muslimani u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom vlašću:

U džamijama hafizi mukabelu uče, naše hodže vazu nasihat

neprestano kazuju, muderizi po medresama redovito ders daju,

manje hodže u mektebima malu djecu naučavaju, naše hadžije

sa svojim šefom (reisom) svake godine na Ćabu idu, (...) žive

duše nema ko bi smio u naše svetinje dirati, u svakom pogledu

uživamo potpunu ravnopravnost... (str. 7.).

Ovim ili sličnim riječima Ljubušak na mnogim stranicama svoje rasprave opisao je red koji je Austro-Ugarska zavela dolaskom u Bosnu i Hercegovinu, kao i činjenicu da vlasti te države nisu izložile muslimane progonima, pogromima i genocidu.

Ljubušak je zahvalan Austriji što nije zla, ili barem što nije zla u mjeri u kojoj su bile zle ostale kolonijalne sile! (Doista, isuviše često u tekstovima bosanskih islamskih i muslimanskih autora u XX. stoljeću nailazimo na ova bolna mjesta u kojima se izražava zahvalnost što nam se nije dogodilo veće zlo. Drugim riječima, bilo je normalno opravdavati ‘manje zlo’ i to ‘manje zlo’ prihvatati kao ‘jedno dobro’!

Ljubušak, u ovom kontekstu, spominje da je Austro-Ugarska bolja od Rusije, jer

Rusija kako užasno postupa sa našom braćom muslimanima,

to je nas (nama) svakome dobro poznato. (Rusija) jadnim jahudi-

jama (jevrejima) ne da živa mira, već ih svaki dan (...) nemilo

progoni... (str. 8.).

Ljubušak spominje jevreje s namjerom da kaže sljedeće: Kad Rusija tako čini s jevrejima, šta li tek čini ili će činiti s muslimanima?! Ljubušak ovim fragmentom indirektno poručuje Bošnjacima da su oni odlično prošli dobivši Austro-Ugarsku za gospodara, jer druge kolonijalne sile postupaju okrutno sa muslimanskim narodima. O tome Ljubušak kaže:

Pogledajmo u tim zemljama kakvo je stanje i šta se radi

od naše braće, pa onda cijenimo naše stanje i naš položaj.

U Alžiru pod Francezima, u Indiji pod Englezima, ukratko

rečeno na cijelome svijetu nigdje muhamedovci pod kršćanskim

vladarom slobodnije i rahatnije ne živu, nego mi u našoj domovini

pod slavnom i starom viteškom habsburškom kućom. (str. 8.).

Rad i obrazovanje

Dakle, zaključak koji je Ljubušaku posve jasan jeste da će ‘muhamedovci u Bosni’ imati ne samo običnu budućnost, nego će imati dobru i prosperitetnu budućnost. Ali, poručuje Ljubušak u reformatorskom duhu, bosanski muhamedovci moraju raditi. Ljubušak zagovara progres ovim riječima:

Nikakav narod ne ostaje na onom stepenu na kojem je

nekada bio, već po mogućnosti i prema vaktu i zemanu (vremenu)

naprijed ide. Ne treba se vazda onoga staroga načina držati, koji

je nekad nešto vrijedio, već se treba krećati, kako vrijeme

iziskuje. (str. 12.).

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, nakon poziva ‘da se ide naprijed’ i nakon nabrajanja svih, po njegovom mišljenju, pogodnosti koje sa sobom donosi ‘hod u skladu sa vremenom’, podsjeća Bošnjake da oni nisu više u Osmanskoj imperiji i u vremenu računatom po hidžretskom kalendaru, već su u Evropi i u XIX. stoljeću po gregorijanskom računanju vremena.

Pogledajmo braćo oko sebe, gdje se mi nalazimo i u kojem

vremenu živemo, pak ćemo znati da živemo u devetnaestom

vijeku i u sred Evrope. (str. 12.).

Reforma društva ne može uspjeti bez dobre i djelotvorne reforme školstva, smatra Ljubušak te domalo kasnije u svojoj raspravi govori o dobrim školskim metodama koje je Austro-Ugarska sa sobom donijela u Bosnu. “U prijašnjem vremenu samo za naučiti čitati i pisati trebalo je nekoliko godina, a sada po novome načinu ne treba više nego tri do četiri mjeseca”, kaže on na 13. stranici svoje rasprave.

Ljubušak, potom, svoje muslimanske čitatelje uvjerava da i sam islam traži napredak i kaže: “Za napredak, za blagostanje ni najmanje nam naš din ne smeta.”

Na jednom mjestu u ovoj brošuri Ljubušak, sasvim neuobičajeno i neočekivano, naziva islamskog poslanika Muhammeda riječima ‘naš svetac’. To vidimo iz fragmenta u kome govori da je Austro-Ugarska voljna da nam podigne mnoge škole u Bosni, ‘a mnoge je već i podigla’, Ljubušak kaže da su, eto, škole tu, i da nije potrebno odlaziti u daleke zemlje, nije potrebno ‘odlaziti u Kinu’ da bi se nauka sticala:

Reko je naš svetac: “Utlubul ilme minel mehdi ile llahdi”,

koje znači: “Tražite nauk i znanje od bešike, pa do motike”.

Svaki muhamedovac mora da znade kako se nauka

visoko cijeni i kako nas upravo šerijat na nju upućuje, te

opet velim, ne treba nam ići do Kine kad možemo i kod

svoje kuće naučiti, samo treba imati volju za tu svrhu.

Ljubušak je svjestan da je novi obrazovni sistem ponajviše namijenjen mladima, te dodaje:

Po mome mnijenju naša budućnost najviše se osniva

na našoj mladeži; ako budemo uznastojali da našu djecu kao

što vrijeme iziskuje, naučimo i naobrazimo, onda nam je i

budućnost i sadašnjost još stalnija i sigurnija... (str. 15.).

I Ljubušak, kao i mnogi drugi muslimanski autori u Bosni i Hercegovini u XX. stoljeću, uspoređivao je Bosnu i muslimansku Španiju. U tim uspoređivanjima možemo otčitati najmanje dvije namjere. Prva je vidljiva, Bosna je bila i opet može biti mjesto procvata mnogih nauka i umjetnosti, baš kao što je takvo mjesto bila i ‘islamska Španija’. Druga namjera u kompariranju Bosne i ‘islamske Španije’ je prikrivena. I Bosna bi mogla doživjeti, ne daj Bože, sudbinu ‘islamske Španije’, iz koje su muslimani i jevreji prognani u periodu nakon pada Granade (1492.), a izgon se okončao 1610. godine.

Ukoliko su, dakle, muslimani u Španiji nestali, premda su bili učeni, prosperitetni i ‘napredni’, šta li tek može snaći Bošnjake koji su u XIX. i XX. stoljeću siromašni, zaostali i ‘nazadni’ - poenta je u svim ovim bosanskim kompariranjima Bosne i ‘islamske Španije’.

Ljubušak veli da su i “danas pune biblioteke (tj. ćutubhane) po svoj Evropi arapskim raznovrsnim knjigama” (str. 15.). Ljubušak odmah dodaje, a u tome će ga slijediti gotovo svi islamski reformatori u Bosni, da su nauke iz islamske Španije “pravi temelj današnje sve nauke i izobrazbe. Nijesu Arapi sumnjali i dvojili, već neprestano radili i učili”. (str. 15.). Zaključak je jasan: I Bošnjaci moraju ‘neprestano raditi i učiti’, a ne dvojiti i sumnjati u svoju budućnost u Bosni i Hercegovini! – poruka je autora Ljubušaka.

Ali, Ljubušak je i oštar kritičar ponašanja Bošnjaka i njihove bojazni od škola koje je otvarala Austro-Ugarska. Tako on kaže:

Zar nije sramota i grjehota vidjeti što se u mostarskoj

trgovačkoj školi nalazi samo dvoje ili troje naše muhamedovske

djece, a drugih vjeroispovijesti djecom krči škola. To se nikad

oprostiti ne da... (str. 15-16.).

Ljubušak, domalo dalje, kaže da su “naši mladići sposobni i priličiti za svaku nauku, sposobni su za svaku državnu službu; pogledajmo na velikog vezira Sokolović Mehmed- pašu, na Sinan-pašu, na vojskovođu Hercegli Ahmet-pašu, na šejh-ul-islama Refik-efendiju i na mnogobrojne druge paše i efendije; to su sve sinovi naše mile domovine, za koje će historija kazivati dok je ovoga svijeta”. (str. 16.).

Ljubušak hrabri svoje ‘muhamedance’ da se prihvate bosanskog jezika i da na njemu počnu pisati i vjerske stvari. To uraditi nije nikakav grijeh. “Nama Bošnjacima, a osobito na našem materinskom jeziku, vrlo je lasno naučiti. Naš je jezik i jezgrovit i veoma bogat, i naši su stari na našem jeziku (...) još u ono vrijeme (tj. za vrijeme Osmanske imperije) po nešto pisali (na bosanskom), na primjer Ilhamija iz Travnika, Gaibija iz Zvornika, Kaimija...” (str. 16.).

Ljubušak ponekada gotovo oštro traži da se prihvate austrougarske škole ili gimnazije. On navodi jednu reformatorsku uzrečicu koja se rimuje i na bosanskom zvuči kao stih:

Bolje učit gimnaziju, nego ići u Aziju.

Azija u ovoj uzrečici nije Azija, već je to Osmanska imperija koju Ljubušak 1893. godine, kad je objavio ovu svoju raspravu, konačno otpisuje kao mjesto gdje bi se sada moglo ići na naukovanje.

Ljubušak rezolutno traži da se uči njemački jezik. On navodi podatak da je i Sultan Mehmed II el-Fatih “znao grčki i latinski tačno čitati i pisati” (str. 18.). Dakle, treba se otvoriti prema knjigama na njemačkom jeziku, prema onima iz kojih ne može uslijediti nikakva šteta. Ljubušak traži da vjerski učenjaci moraju narodu kazati da učiti evropske nauke nije protivno islamu.

Naši prvaci i dostojanstvenici, naše hodže i hadžije ako žele

blagostanje i napredak svome rodu i plemenu, treba da izrično i

otvoreno kažu, i iz dana u dan da mu dokazuju, što god nam dinu

nije zarar (šteta) da to sve lijepo primimo i naučimo, i da se prama

vaktu i zemanu krećemo i poslujemo, pa da loše nikad ne prođemo. (str. 20.)

Ljubušak posvuda vidi napredak u Bosni i Hercegovini, on govori kako se ‘podiže stočarstvo, gospodarstvo, itd’. Dodaje čak i to da “vidimo po svoj zemlji, da imamo sada lijepu pasminu konja, te smo i u toj struci znatno napredovali”. Ljubušak ne zaboravlja kazati da je uznapredovala i proizvodnja duhana, jer za otkup te biljke “sada više dobije novaca jedno selo, negoli je prvo (prije) sva Hercegovina dobivala” (str. 23.).

Ljubušak u svojoj raspravi (objavljenoj, podsjećamo još jednom, 1893. godine) navodi da su “Nijemci, tako zvane Švabe, (...) kulturni i izobraženi narod, koji radi čovjekoljublja svakoga nas žele usrećiti i na koristan put izvesti” (str. 24.). Ljubušak, također, navodi i poneku pjesmu pohvalnicu u slavu habsburške vladajuće kuće. Tako navodi sljedeću pjesmu (koju je vjerovatno sam sastavio):

Pod habsburškom slavnom kućom

Narodi se razvijaju,

Bez razlike, sa slobodom

Svoje pravo uživaju.

Kraj svoje rasprave Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak posvećuje problemu iseljavanja bosanskih muslimana u Tursku (kako su se tada kolokvijalno nazivali preostali dijelovi Osmanske imperije). On je protiv takvog iseljavanja koga su neke hodže, koji su podsticali iseljavanje, nazvali islamskim terminom, hidžra. Prema Ljubušaku, nema tu nikakve hidžre, jer Bošnjaci, iseljavajući se u Tursku, “niti su sebi kakvu korist učinili, niti onome mjestu gdje su se naselili” (str. 25.). A zatim Ljubušak veli:

Za malu stvar i bez teške muke ostaviti svoj zavičaj i

otići u tuđinu, to je baš veliki grijeh, to neće učiniti nikakav

rodoljub. (str. 25.)

Tu su razlozi pa Ljubušak bodri svoje zemljake i kaže: “...treba donekle pretrpiti, boriti se, nastojati da tu muku od sebe odbijemo, a ne odmah odlučiti se na iseljenje”. (str. 25.).

Pozitivni minimum      

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je ne samo ovim svojim djelom, već i svojim djelovanjem, izvršio golemi utjecaj na islamsko reformatorsko i prosvjetiteljsko mišljenje u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini XX. stoljeća. (Posebno se to vidi u člancima Mehmeda Džemaludina Čauševića, Dževadbega Sulejmanpašića, H. Ajni Bušatlića, itd.).

U Bosni i Hercegovini je, nakon Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, objavljeno mnoštvo rasprava koje tretiraju bilo ‘napredak’ ili ‘nazadak’ bošnjačkog i drugih muslimanskih naroda. Čitanje tih rasprava danas pomaže nam da budemo svjesni naglih i stuboknih promjena u pogledima na Balkan i Evropu koji su nakon propasti Osmanske, Austro-Ugarske i Ruske carevine skliznuli u dva strašna svjetska krvoprolića, dva svjetska rata, kojima treba pridodati i kataklizmu, posebno našu bosanskohercegovačku, od 1992. do 1996. godine.

Recimo posve na kraju ovog prigodnog eseja da nas ova knjižica Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, pisana i objavljena prije stotinu i trideset godina, podsjeća na onaj odlučujući pozitivni minimum koji se iz povijesti može naučiti: “Dobra je svaka vlast koja nam da priliku da preživimo!”