Božanstvena komedija: Raj

Mati je čekala više od deset godina da diplomiram. Izgubila je svaku nadu da će se to ikada desiti i nije birala priliku i rečenice kojima bi opisala moj bahati odnos prema studijama i neozbiljnost koja će mi se kadli-tadli razbiti o tikvu i progoniti me do kraja honorarne karijere lokalnog novinara. Dokazivala je na stotine načina da mi je diploma potrebna, a na stotinu i jedan je kidala moje džigere nabrajajući ko je sve i kako završio faks, a njen sin, eto, ne može ili neće.

Đavo je htio svoje

Kada sam prošao kroz gimnazijsko čistilište, znao sam kuda bih, ali nisam znao kako. Upisao sam studije srpskog jezika i književnosti uvjeren da ću za četiri godine diplomu staviti u džep i da ću ubrzo pred katedru da gimnazijalcima pričam o Njegošu, Danteu i Pekiću. Ali, đavo je htio svoje, pa me skrenuo s puta na koji sam zabasao. Završilo je jedno od prvih predavanja i na putu kući sam sreo druga iz srednjoškolskih klupa koji mi je kratko saopštio da je počeo da honorariše kao novinar u redakciji Glasa, a ja sam, više u šali nego ozbiljno, tražio da nađe mjesto i za mene.

Prvi brucoški mjesec bio je označen ranim ustajanjima, prilježnim bilježenjima profesorskih predavanja, nadmenim nadmetanjima sa kolegama po obližnjim kafeima, prezirom prema akademskom pisanju koje nam je odmah nametnuto (fusnote i citati!), povremenim zapisivanjem nepoznatih djela na marginama lektira, ali sve to je bilo dovoljno tek za površnu impresiju (iako je mladalačka sujeta sujetstva mislila drugačije). Za više i nije bilo vremena, jer sam ubrzo počeo da radim u Glasu. Postao sam novinar redakcije za kulturu i kapitulirao sam pred mogućnošću zarade.

Na predavanje i vježbe nisam odlazio, profesori i asistenti mi nisu pravili probleme zbog toga i ponešto o njima sam saznavao tek na ispitima, u razgovoru sa drugim studentima i tokom novinarskih zadataka u kojima su mi nerijetko bili sagovornici. Filozofski (kasnije Filološki) fakultet upisao sam zbog književnosti; jezik me u formalno-naučnom smislu nije zanimao. Vokalizacije slabih poluglasnika, sufiksacije, 28 vrsta genitiva, pravila za distribuciju postakcenatskih dužina – sve to je bio galimatijas izuzetno iritantnih pravila i činio sam sve da nađem prečice do ocjena. Nekada je to bilo moguće, a nekada je stolica učinila svoje. Sada zbog toga kaskam i ponekad čitam Boškovićeve spise, ali i dalje malo šta razumijem.

Srpsku srednjovjekovnu književnost predavao je profesor Luka Šekara. Ruski đak, pripadnik stare profesorske garde, izuzetan predavač, nehajno sklanjajući višak šiški sa čela koje su bezobzirno napadale njegovu koncentraciju, profesor Šekara je zapravo predavao narodnu književnost, ali je deficit učinio svoje. Nije mnogo mario za predmet koji mu je naprasno dodijeljen i njegova predavanja o žitijima i apokrifima bila su troma, zamorna i uspavljujuća, ali je ravnoteža postignuta čim bi se Kraljević Marko dohvatio šestoperca, balona vina i kile mesa ovnujskoga. Profesor nije nadahnuto besjedio o Domentijanu i Teodosiju ili je, zapravo, meni samom ta književnost bila tek prašnjavo predvorje neuporedivo zanimljivijeg zdanja.

Staroslovenski jezik mojoj generaciji predavao je Bogdan Dabić. Govorio je sedam ili osam slovenskih jezika i neprestano isticao kako ga je sramota što nije za života naučio engleski. Profesor Dabić je bio mekan na ispitu; znali smo najčešća pitanja, a ona su se svodila na pravilno čitanje Povelje Kulina bana, na njen prevod i analizu poneke rečenice. Osmica je pala i prosjek je za sada bio koliko-toliko zadovoljavajući, ali je Uvod u lingvistiku pokvario statistiku.

Profesor Milan Dragičević bio je poznat po: a) tome što je studente odsjeka za italijanski jezik zvao žabarima i b) što je rezultate pismenih ispita saopštavao na neobičan način: prošao krog iglene uši, položio na jedvite jade. Profesor je ponekad studentima ostavljao dirljive poruke: Rezultati su pokazali šta su pokazali, a ako mislite da se tako može položiti, grdno ste se prevarili. Studenti koji su položili pismeni dio ispita neka u srijedu, u podne, dođu na usmeni, a ostalima poručujem da dobro zagriju stolicu i da pročitaju ponešto od onoga što sam diktirao.

Prvi i jedini problem sa potpisima imao sam na početku druge godine, na Književnosti renesanse i baroka. Profesor je bio voljan, ali asistentkinja nije. Morao sam da naradim propušteno; dohvatio sam se čitaonice, literature i olovke – referati su ponovo postali neminovnost. Srećom, tih dana je magistarski spremao i Saša Šmulja, koji je tokom prethodne godine držao vježbe iz Teorije, a na drugoj i trećoj iz Svjetske književnosti. On mi je, polako, ispod žita, tokom kratkih pauza, prodavao Junga, Hamvasa, Bachelarda, Eliadea. Kasnije se spisak proširivao, a naše druženje snažilo, da bi na koncu, desetak godina kasnije, uoči i nakon moga diplomiranja, preraslo u prijateljstvo.

Nisam odlazio na predavanja/Karlo Sutalo

Profesora engleskog Petra Pendu pamtim po jedinom predavanju na kojem sam bio i na kojem je on, objašnjavajući neke priloge ili vremena, napisao: The professor came into the classroom and stabbed several students. Dirljiva najava hičkokovskog karaktera. Slična sjećanja na profesora koji je predavao ono što smo skraćeno nazivali morfologijom nemam, ali to ne čudi: uspomene na njegova predavanja nisu imali ni oni koji su špartali fakultetskim hodnicima daleko češće nego moja nebitnost. Pet puta sam padao na pismenom ispitu iz Pedagogije; pet puta sam pokušavao da naučim, ali nije išlo; pet puta sam pomenutu knjigu prevodio na niz bilješki, izvoda i sažetaka. Ali, dalje od uvoda nisam stigao. Svako poglavlje je imalo svoje a, b i c, dočim je svako a imalo izuzetke pod 1, 2 i 3, kao i svako b i svako c.

Inaćenje

Studirao sam deset godina. Studirao sam neredovno, kampanjski. Gorio sam za neke predmete; druge sam nezainteresovano otaljavao i polagao na sitnu prevaru i krupno filozofiranje. Nisam odlazio na predavanja, nisam bio redovan na vježbama. Mislio sam u početku da znam sve, na kraju sam shvatio da ne znam čak ni ono što sam pošteno izučio. Neke profesore sam prezirao, neke sam smatrao lošim predavačima. Bilo ih je malo iskrenih, još manje onih koji su vjerovali u ono što su predavali i koji su budili vatre. Ali, ti posljednji su jedini i bitni, jer su znali da zažegnu plamen.

Inatio sam se svima i svemu. Nekada s razlogom, nekada bez nužne potrebe. Inat nisam uvijek pravdao tamo gdje sam trebao – pred ispitnim pitanjima, ali nisam ni mogao. Krao sam vrijeme predviđeno za vrste morfema i poklanjao ga Pekiću. Razmjena je, čini mi se, bila poštena. Plašio sam se – posljednji put: i tada i sada – onih koji su vjerovali da je književnost konačna i da se njene istine iscrpljuju tokom samodovoljnih profesorskih predavanja. Plašio sam se onih koji su osporavali književne analize time što su govorili da nešto “ne pije vode”. Plašio sam se, na koncu, onih koji nikada nisu vodi pomogli da šikne iz stene,/nisu gradili kolibu od gline/ni od slame,/nisu niz potok spuštali splava,/ni imali barke polomljene,/nisu nikada za saputnika/imali jedino mrava...