Božanstvena komedija: Pakao
Osnovnoškolska musaka/ILUSTRACIJA
Tri puta sam se upisivao u osnovnu školu. Prvi put u septembru 1991. godine, drugi put godinu dana kasnije, a treći put u februaru 1998. godine. U osnovnoj školi “Moša Pijade” u Novom Travniku završio sam prvi razred, narednih šest i po u školi “Patrijarh Georgije Branković” u Dalju, a pola sedmog i osmi u Banjoj Luci, na Laušu, u osnovnoj školi “Sveti Sava”. Jedan komunista i dva vjerujuća. Kafena kašičica Bosne, supena kašika Slavonije i prstohvat Krajine.
Život je točak
Iza školovanja u nekadašnjem Pucarevu ostale su samo dvije uspomene: fotografija sa bakom ispred škole i svjedočanstvo o odličnom uspjehu koje je potpisala učiteljica Slavojka Vreća. Prvoga dana škole nisam se slikao ni sa materom, ni sa ćaćom, čak ni sa dedom, nego samo i jedino sa bakom. Ona na toj fotografiji izgleda kao gospođa koja prati unuka u vojsku, a ja - sa užasnom frizurom i još gorim džemperom na kopčanje - kao zbunjeni redov koji ne zna u kakve bitke ide.
Nisam, zapravo, siguran da li sam ikada završio prvi razred. Novi Travnik smo napustili u aprilu 1992. godine. Kratko smo bili u Banjoj Luci kod tetke, još kraće kod ujaka u Prištini, a onda sam, u septembru te iste godine, upisan u drugi razred daljske osnovne škole. Šta je mati priložila kao dokaz o uspješno završenom prvom razredu ne znam ni danas, ali znam da sam krenuo u novi boj, a da prethodne rovove nisam osvojio do kraja.
Ako o školovanju u Novom Travniku ne znam ama baš ništa, onda o školovanju u Dalju znam sve. Pamtim ko je gdje sjedio, ko je u koga bio zateleban, ko je bio dobar iz matematike, a ko nije umio ni da bekne, kome se lopta lijepila za nogu, a ko nije umio preko kozlića ni iz sedmog puta. Bila je to izvrsna osnovnoškolska musaka: red učenja, red divljanja po hodnicima, red fudbala na školskom, red jurnjave kroz park prema Dunavu, red pentranja po bedemu koji je dijelio školsko od dvorišta komšijske crkve, red bulažnjenja pred tablom i nevještog prikrivanja neznanja.
Znali smo sve nastavnike u nokat, a oni su znali nas u dlaku. Viđali smo ih na sokaku, na šetalištu, na pecanju. Naši su roditelji u njihovim trgovinama kupovali svakoga dana hljeb, kafu, cigare, cigle, hranu za svinje, piliće. Nastavnici nisu bili tuđini, nego rod rođeni. I kada su nas kažnjavali ljutitim čvokama ili blagim pljuskama, kada su našu jadnu učeničku supu biberili tvrdim kečevima i tanušnim dvicama, činili su to obazrivo i mekano. U selu svako svakoga zna i nikome nije padalo na pamet da se o njemu po šorovima i pred kućama priča kao o krvnicima koji i za najmanju grešku u koracima skidaju glavu.
Tranziciju iz srednje Bosne u Slavoniju podnio sam više nego dobro, ali prelazak iz Slavonije u Krajinu bio je nalik kliničkoj smrti. Ne samo da sam u novu školu doveden u pô polugodišta, nego sam u novi razred bačen na pô časa i to na pô časa matematike. Ne zna se kome je bilo gore: nastavnici koju su prekinuli usred ispitivanja, razredu koji će u narednim sedmicama morati da se privikava na došljaka ili meni kojem nije bilo do života, a kamoli do novih drugova, kupaste piramide i lauške škole.
Posađen sam u posljednju klupu u srednjem redu. Nastavnica matematike – sa kojom ću biti ljute bitke narednih godinu dana – pozvala me koliko odmah da ustanem i da se predstavim. Rekao sam šta sam, ko sam i odakle sam, ali nastavnici to nije bilo dovoljno, pa sam morao da demonstriram i umijeće rastavljanja polinoma na proste faktore. Nije mi to bila nepoznata zemlja, ali nisam znao šta da radim: ako sve uradim tačno, svi će misliti da sam odvratna štreberčina, a ako odustanem i prije nego što krenem, pomisliće da sam poglupa bena. Ni tamo, ni ovamo.
Sjedio sam u posljednjoj klupi u srednjem redu/ILUSTRACIJA
Sedmicama sam uporno patio za onim što su mi oduzeli odbijajući bilo kakav kontakt sa novom kućom, novim ulicama i novom školom. Ali, život je točak: ko ne želi da prati ritam njegovog kloparanja, valja mu reći pod rudu i sačekati da ga samelju. Malo-po malo, mic po mic i polako sam počeo da prihvatam “novu normalnost”. Sjedio sam, kako rekoh, u posljednjoj klupi u srednjem redu, sa Palom koji me je prvi među mnogima privolio Laušu i brdima oko Lauša. S njima sam na časovima hemije i fizike razmazivao erotske karte i igrao “podmornica”.
U novoj školi niko nikoga nije poznavao i na taj “koncept” nikako nisam mogao da se naviknem. Do prije pola godine sam nastavnike sretao tri puta dnevno van škole, a odjednom sam pao među one koji čak i ne žive u istom naselju kao ja. Jedni su na posao dolazili sa Mejdana, drugi iz Borika, treći iz Nove varoši. Prisnost je poništena, bliskost eliminisana. Bilo je i onih šarmantnih, ne kažem da nije, Rade Milaković bio je među takvima, ali do njih je valjalo rascocati petoro gaća i poderati tri para nepoderivih cipela.
Mala matura
Pitomost je preko noći zamijenila grubost. Morao sam da se tučem jednom sedmično, a da mi ni do danas nije jasno zašto. Da li mi je jezik bio predugačak? Ili su školske tabadžije morale da se potvrđuju i na “novom kolaču”? Đavo bi ga znao. Tek nije bilo sedmice bez ćuškanja ili pesničenja. Materi sam svaku razbijenu usnu pravdao povredom “na radu”, odnosno na fudbalu i ko zna koliko bi ta serija imala epizoda da se nakon tri-četiri mjeseca nisam i drugi put smrtno zaljubio. Preko noći sam skratio jezik, izbjegavao sam čarke koliko sam mogao, na uvrede nisam odgovarao.
Posljednjeg dana škole – a bilo je to vrijeme kada je osnovna škola brojala osam, a ne devet razreda – okupili smo se u holu, pohvatali za ramena i zaurlali himnu svih generacija lauške osmoljetke: Otvori se, crvena barako, crvena barako, otvori se, crvena barako… U tebi sam i pjev’o i plako, i pjev’o i plak’o, u tebi sam i pjev’o i plak’o. Dvije sedmice kasnije: mala matura. U tadašnjem Domu vojske (koji je kasnije pretvoren u Narodnu skupštinu). Crne pantalone, crna košulja kratkih rukava i crvena kravata sa iglom. Tu fotografiju imam i danas. Bolje da je nemam.
