Božanstvena komedija: Čistilište

Stajalo je volje, stajalo je truda, stajalo je, bogami, i para, ali vrijedilo je. Svi su u porodici vjerovali – među njima i ja – da ću srednju školu upisati “iz prve”, bez zaleta, iz mjesta, ali čovjek snuje, a đavo određuje. Na prvom upisnom roku pao sam slavno i iz matematike i iz sprskog, pa sam narednih dvadesetak dana morao da se znojim i gdje nisam mislio da bih u drugom upisnom roku uradio ono što nisam u prvom.

Ukus druge klupe

Ako sam gimnaziju upisao zato što nisam znao šta bih drugo, onda sam društveno-jezički smjer gađao samo zato da bih izbjegao hemiju. Računao sam da ću nekako preživjeti dvije godine i bio sam samo napola u pravu: može se smatrati da sam se u prvom razredu utušio u sumpornim jedinjenjima, dok sam u drugom, zahvaljujući neočekivanoj rotaciji na profesorskoj poziciji, glavu pronio neobično lako kroz silne aldehide i ketone.

Osnovna škola je uvod u anatomiju, srednja je fiziologija sa patologijom. Sve što je u prvih devet teško, mučno i nepremostivo, u naredna četiri je pomnoženo sa devet. Zadaci su sve teži, lektire sve deblje, gradivo sve neprohodnije. Čak se i prava sastavljena od tri tanušne tačke – likovne, muzičke i fizičke – pretvara u Bermudski trougao. U prvoj etapi obrazovanja pronađe se mjesta za predah, za odmor, za opružiti noge i odrijemati. U drugoj takvih prilika nema.

Moje odlično iz osnovne je u pola koraka palo na dobro u srednjoj. Nakon više nego sjajnog starta i četvorke iz fizike – koja se očigledno omakla da li mojom da li profesorovom greškom – krenuo je pad bez kraja. Mislio sam kako ću gimnaziju pregaziti kao plitak potok, ali moj je kraul bio nejak za njene virove. Šta bi se tek desilo da sam hemiju imao sve četiri godine i da nam matematiku i fiziku nisu predavali profesori koji su bili mekši nego češljani pamuk?

Upao sam u razred putnikâ i onih koji su gimnaziju upisali u drugom roku. Putnicima je bilo zeru lakše, jer su uvijek mogli da se izvlače na kašnjenje prvog ili rani polazak posljednjeg autobusa. U osnovnoj sam najprije sjedio u trećoj klupi do prozora, potom u posljednjoj klupi u srednjem redu, da bih u gimnaziji probao ukus druge klupe do zida. Možda i najgora pozicija za prepisivanje, ali prilika čini lopova. U rijetkim trenucima sam se pomjerao nazad, sve do posljednje klupe, no su te prilike bile rijetke i nečuveno kratke.

U srednjoj školi se stiču prijateljstva za cijeli život

U srednjoj školi ne važe stara pravila. Tlo je drugačije, vazduh je rjeđi, grabljivci su brži i agresivniji. Niko ne pruža ruku, svi hoće odmah sve. Ledeno doba je na sceni. Niti ima vatrice da čovjek ugrije ruke umorne od listanja svesaka i knjiga, niti ima kolibice u kojoj može da se dane dušom i da se povrati snaga. Danas naučeno već sutra mora da se zna naizust, a najbolje bi bilo kada bi uz to moglo još da se zna i ponešto o onome što će tek doći.

Sve je kao kod Nušića: na času matematike učenik odgovara latinski, na biologiji bifla lekcije iz istorije, a pred geografskom kartom deklamuje ono malo jadnoga znanja iz periodnog sistema elemenata. Terminatori za katedrom ciljaju samo dječje glave, jer u srce i u dušu ne vjeruju. Svakog dana tri usmena, dva kontrolna i jedan brzinski diktat. Malo je onih – i sve ih je manje – koji pred sobom vide živog stvora, a ne mašinu za kopiranje i ponavljanje. Ako je takvih malo, onda je onih koji ne misle da je njihov predmet najvažniji – nimalo.

Srednja škola ponekad umije biti i ćopićevski razigrana, ali je u toj velikoj drami takvih činova premalo. Ko još polazi u srednju školu sa nadom da će kroz nju projuriti kao što su kroz bihaćki konvikt projurili lajavi Branko i njegova neustrašiva četa predvođena Bajom Bajazitom, Hamidom Rusom, Krstom Buvom i Duletom Dabićem Hajdukom? Avanture su svedene na sitna nadgornjavanja sa profesorima, na prve pijanke tokom ekskurzijâ i na dimove povučene u ćošku muškog i ženskog klozeta na velikom odmoru.

Srednja škola je rodno mjesto straha. Čim padnu prvi kečevi, a prvi kečevi padaju već u drugoj ili trećoj sedmici septembra, kreće i prvo laganje. Kako sakriti neočekivanu bruku? Šta podvaliti roditeljima koji očekuju da njihov sunac sija u srednjoj kao što je sijao i u osnovnoj? Kako jedan dan doći sa peticom iz fizičkog, a sutradan podnijeti raport o kečini iz biologije i srpskog? Onaj koji piše ovo lagao je kako je umio i kako je stizao. Na kraju prvog polugodišta pao sam iz latinskog i to nisam krio, jer su to svi očekivali, ali sam otresao i iz srpskog, a to sam materi priznao tek dvadeset godina kasnije.

Do prvog roditeljskog

Ko umije da laže, lagaće nadugačko i naširoko, ali samo do prvog roditeljskog. Tada strah prerasta u paranoju, a paranoja u pomjeranje pameću. Šta sve nismo radili da odložimo roditeljski i čuvene informacije! Slali smo roditelje u suprotnu smjenu, pa se čudili kako nisu pronalazili razrednike, razrednicima smo govorili da će roditelji doći nakon posljednjeg časa, a njih bismo slali pred zbornicu uoči prvog malog odmora… Da smo bili generali, nijednu bitku ne bismo izgubili koliko smo strategija pronalazili i kakvim smo se sve taktikama okretali. Ali, na koncu bi se i to izmicanje završilo, pa smo morali da žanjemo šta smo posijali.

U srednjoj školi se stiču prijateljstva za cijeli život. Ne samo da nisam bio među takvima, nego znam tek nekoliko onih koji su i nakon mature ostali slijepljeni jedni uz druge kao košulja uz krvavo rame. To je, uostalom, vrijeme velikih podjela: oni koji slušaju metal druže se samo sa onima koji slušaju metal, delije neće u isto društvo sa grobarima, kampanjci ne mogu sa štreberima, štreberi ionako nemaju vremena ni za koga zbog silnih obaveza… U tom lavirintu nije samo teško pronaći izlaz, nego je ponekad teško i napipati zid na koji bi se čovjek oslonio nakon dugog i zamornog lutanja.