Bosanski jezik u njemačkim školama
U Berlinu ne postoji nastavni program bosanskog jezika
Njemačka je najvažnija zemlja bosanske dijaspore. Procjenjuje se da u njoj danas živi više od 200.000 ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a neki izvori govore i o znatno većem broju kada se uključe i potomci druge generacije. Ovdje su mnoge porodice našle posao, sigurnost i budućnost, ali istovremeno se sve češće postavlja pitanje: koliko njihova djeca uopće imaju još dodir s bosanskim jezikom?
Upravo zato je Njemačka ključna kada se govori o očuvanju jezika i identiteta u dijaspori. Ako bosanski ne opstane ovdje – u zemlji s najvećim brojem naših iseljenika, najorganizovanijom zajednicom i najvećim brojem djece – teško ga je očekivati drugdje. Rezultati do kojih je došlo Oslobođenje nakon prepiske s njemačkim ministarstvima i udruženjima pokazuju da je slika složena, često kontradiktorna: od uspjeha u pojedinim pokrajinama do potpunog izostanka interesa u drugim, pa čak i do otvorenih skandala.
Organizacija nastave
U Berlinu, gdje živi veliki broj ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine, bosanski jezik nikada nije bio dio zvanične školske ponude. Iz nadležne uprave za obrazovanje, mlade i porodicu u Berlinu naveli su da u ovom gradu ne postoji nastavni program bosanskog jezika, niti je u prošlim godinama postojalo interesovanje škola da ga uvedu. Prema njihovim riječima, dopunska nastava jezika porijekla se organizuje samo ako postoji dovoljan broj prijavljene djece i ako škole iskažu potrebu. Do sada takvih prijava za bosanski jezik nije bilo.
Slična je situacija i u susjednom Brandenburgu, gdje nadležno ministarstvo potvrđuje da u školskoj 2025/2026. godini nije formirana nijedna grupa za bosanski jezik. Nastava se može organizovati ako ima najmanje 12 učenika iste jezičke grupe i ako su osigurani potrebni uslovi, ali do sada nije bilo interesovanja. U oba slučaja bosanski jezik faktički ne postoji u obrazovnom sistemu i zavisi isključivo od pojedinačnih inicijativa roditelja, koje u ovom trenutku nisu dovoljno jake da pokrenu institucionalnu promjenu.
Erdin Kadunić/ AUTOR!!!
Sasvim drugačija slika dolazi iz pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija, gdje bosanski jezik ima stabilno mjesto u obrazovanju. Prema podacima Ministarstva školstva, u školskoj 2024/2025. godini nastavu bosanskog jezika pohađa 738 učenika, što je povećanje od 10,6% u odnosu na prethodnu godinu. Nastava se odvija u prostorijama redovnih škola i finansira se iz budžeta pokrajine. Učitelji su kvalifikovani, a nastavni plan usklađen s obrazovnim standardima. Na taj način djeca imaju priliku da uče svoj jezik, da ga čitaju i pišu, i da ga ne doživljavaju kao strani, nego kao prirodni dio svog identiteta.
Ovaj model se pokazao uspješnim jer ga ne vode konzularne institucije, nego same škole i obrazovni organi pokrajine. Time se izbjegava zavisnost od političkih promjena, finansijskih donacija ili administrativnih prepreka. Nastava je ravnopravna s ostalim predmetima, a roditelji nemaju dodatne troškove. U toj pokrajini bosanski jezik je stavljen u isti rang s drugim jezicima koje uče djeca stranog porijekla. To pokazuje da se višejezičnost može posmatrati kao prednost i da očuvanje jezika ne mora biti suprotstavljeno integraciji.
Udruženje Bosanskohercegovačka škola već 9 godina organizuje nastavu bosanskog jezika u Münchenu
U pokrajini Baden-Württemberg situacija je sasvim drugačija. Tamo se nastava bosanskog jezika dugi niz godina organizovala kroz saradnju Generalnog konzulata Bosne i Hercegovine u Stuttgartu i lokalnog Ministarstva kulture, mladih i sporta. Međutim, ta saradnja je prekinuta nakon što je otkriveno da su podaci o broju učenika bili netačni. Ministarstvo je od Generalnog konzulata zatražilo povrat oko 105.000 eura koje su uplaćivane kao podrška nastavi. U istrazi je utvrđeno da je Savez dopunskih škola Bosne i Hercegovine dostavljao lažne podatke o broju polaznika, pa su sredstva nenamjenski korištena. O ovom slučaju su obaviješteni Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Ministarstvo vanjskih poslova u Sarajevu. Riječ je o jednom od najvećih obrazovnih skandala vezanih za bosansku dijasporu u Njemačkoj.
Ovaj slučaj pokazuje koliko je osjetljiv sistem koji zavisi od donacija i dobre volje pojedinaca. Kada izostane kontrola, posljedice ne snose samo institucije nego i sama djeca, jer gube mogućnost da pohađaju nastavu. Nakon što je otkriveno da su prijavljeni brojevi učenika lažni, povjerenje njemačkih vlasti je ozbiljno narušeno, a finansijska podrška za bosanske škole u ovoj pokrajini obustavljena.
U Bavarskoj, za razliku od ostalih, država uopće ne nudi dopunsku nastavu na jeziku porijekla. Roditelji i nastavnici su zato sami preuzeli inicijativu. Udruženje Bosanskohercegovačka škola München već devet godina organizuje nastavu bosanskog jezika u Münchenu, Augsburgu i Penzbergu. Predsjednica udruženja Suada Konjhodžić kaže da trenutno imaju više od 60 učenika, raspoređenih u 5 odjeljenja, i da broj svake godine raste. Škola se finansira isključivo od članarina i dobrovoljnih uplata roditelja.
U pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija bosanski jezik ima stabilno mjesto u obrazovanju
Konjhodžić objašnjava da najveći izazovi nisu samo finansijski, nego i organizacioni. Nastava se održava u učionicama njemačkih škola, često u kasnim poslijepodnevnim satima, jer drugih termina nema. Ipak, interesovanje djece raste. “Jako smo ponosni što našoj djeci možemo pružiti priliku da uče i njeguju svoj maternji jezik, ali i da kroz nastavu steknu nova prijateljstva i osjećaj povezanosti i pripadnosti našoj zajednici”, kaže.
Ona smatra da bi model koji postoji u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji bio mnogo bolji i pravedniji jer bi se nastava organizovala pod okriljem države. “Jedan od naših najvećih izazova je organizacija nastave”, objašnjava Suada Konjhodžić. “Trenutno imamo nekoliko odjeljenja, ali to znači da ne možemo ponuditi nastavu u svakoj školi u Münchenu, a još teže u drugim gradovima Bavarske. Nastava se održava u prostorijama njemačkih škola, pa smo vremenski ograničeni — termini u kasnim popodnevnim ili večernjim satima obično nisu mogući. To su prepreke s kojima se svakodnevno suočavamo, ali ih nastojimo prevazići jer vjerujemo u važnost onoga što radimo.”
Kada se pogleda šira slika, postaje jasno da je status bosanskog jezika u Njemačkoj vrlo neujednačen. U jednim pokrajinama nastava napreduje i dobija sve više učenika, u drugima ne postoji ni u tragovima. U nekima je narušena zbog neodgovornosti i korupcije. Sve to pokazuje da je bosanski jezik u Njemačkoj zapravo ogledalo odnosa prema vlastitom identitetu i kulturnoj odgovornosti.
Volonterski rad
Nedostatak koordinacije između Bosne i Hercegovine i dijaspore dodatno otežava situaciju. Ne postoji jedinstvena strategija za očuvanje jezika u inostranstvu, niti institucionalna podrška udruženjima koja rade s djecom. Pitanje jezika svelo se na volonterski rad, entuzijazam i snalažljivost roditelja. S druge strane, dio zajednice pokazuje sve manji interes, što ukazuje na duboku asimilaciju i gubitak svijesti o važnosti jezika.
U konačnici, borba za očuvanje bosanskog jezika u Njemačkoj nije samo obrazovno, nego i moralno pitanje. Ona pokazuje koliko zajednica poštuje vlastite korijene i koliko je spremna da uloži trud da ih sačuva. Uspjeh u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji pokazuje da je moguće kada postoji sistem, plan i podrška države. Skandal u Baden-Württembergu pokazuje koliko se lako povjerenje može izgubiti, a situacija u Berlinu i Brandenburgu da ono što se ne njeguje – jednostavno nestaje.
Bosanski jezik u dijaspori neće opstati sam od sebe. On će živjeti onoliko koliko ga budu živjeli roditelji, nastavnici i djeca. Ako se izgubi jezik, izgubiće se i veza s domovinom, kultura i sjećanje na porijeklo. Pitanje nije više postoji li nastava bosanskog jezika u Njemačkoj, nego koliko smo spremni da se za nju borimo. Zato, ako bosanske institucije i roditelji zaista žele pokazati koliko im je stalo do Bosne i Hercegovine, onda to neće učiniti parolama, zastavama i folklorom, nego time što će bosanskoj djeci – ma gdje živjela – omogućiti nastavu bosanskog jezika.
