Borba za novac koji će oblikovati budućnost Evrope: Lideri prisiljeni donositi bolne odluke

“Novac pokreće svijet”, pjeva plesačica Sally Bowles u “Kabareu”, kultnom mjuziklu smještenom u pozadinu dekadencije Vajmarske Republike. Novac će sigurno oblikovati budućnost Evrope, jer su politički lideri širom kontinenta prisiljeni donositi bolne odluke o tome kako raspodijeliti javna sredstva u sve nestabilnijem svijetu.

Tri hitna prioriteta će opteretiti evropske javne finansije u narednih nekoliko godina. Prvi - i najočitiji - jeste odbrana. Pritisak za povećanje vojne potrošnje prvenstveno je odgovor na agresiju ruskog predsjednika Vladimira Putina, koju pogoršava neumoljiva kritika američkog predsjednika Donalda Trumpa upućena američkim saveznicima u NATO-u. Zajedno, ovi pritisci učinili su jačanje evropske odbrambene pozicije strateškom nužnošću.

Drugi i vjerovatno hitniji prioritet je podrška Ukrajini u njenoj borbi protiv Rusije. Ako bi ukrajinska odbrana doživjela kolaps, revanšistička Rusija bi vjerovatno krenula u divljanje. Osiguravanje da Ukrajina može nastaviti da se brani zahtijevat će od evropskih vlada da idu dalje od svojih postojećih obaveza u pogledu potrošnje na odbranu.

I na kraju, tu je dugotrajan proces izrade sljedećeg višegodišnjeg budžeta Evropske unije, koji će obuhvatiti period od 2028. do 2034. godine. Evropska komisija je već predstavila svoj prijedlog, ali pravi izazov tek predstoji jer države članice i Evropski parlament moraju proći kroz interne pregovore prije nego što se dogovore o konačnim brojkama.

Prijedlog Komisije uključuje povećano finansiranje za sigurnost, globalne obaveze i konkurentnost, kao i dodatnu podršku Ukrajini. Iako ovi prioriteti imaju široku podršku, oko preraspodjele resursa potrebnih za njihovo finansiranje vođena je žestoka debata. Može se sa sigurnošću reći da Komisija ide ka žestokom političkom obračunu prije nego što se postigne konsenzus.

Uprkos intenzitetu ovih budžetskih bitaka, predloženi budžet Komisije iznosi samo 1,26 odsto ukupnog bruto nacionalnog dohotka 27 država članica EU. Iako je to porast u odnosu na današnjih 1,13 odsto, neto povećanje je relativno skromno kada se uzmu u obzir troškovi servisiranja duga uzrokovani naglim zaduživanjem bloka nakon Covid-19.

Međutim, kada je riječ o odbrani, brojke su daleko značajnije. Širom Evrope budžeti za odbranu porasli su za otprilike jednu trećinu posljednjih godina, pri čemu većina evropskih članica NATO-a troši oko dva odsto svog BDP-a ili se približava toj granici.

Ali čak ni to više nije dovoljno. Na junskom samitu NATO-a u Haagu članice su se obavezale da će do 2035. potrošiti 3,5 odsto BDP-a na odbranu, uz dodatnih 1,5 odsto namijenjenih za labavo definirane investicije vezane za odbranu i sigurnost. Dodatnih 1,5 odsto izgleda da je osmišljeno kako bi se umirilo Trumpa koji je više puta pozivao evropske saveznike da povećaju vojnu potrošnju na pet odsto BDP-a. Očekuje se da će se veliki dio ove dodatne potrošnje oslanjati na “kreativno računovodstvo”, a ne na stvarno novo finansiranje.

Podrška Ukrajini tokom rata i eventualne obnove zemlje također će zahtijevati značajna finansijska ulaganja. Iako se procjene razlikuju, 100 milijardi dolara godišnje, naprimjer, iznosilo bi nešto više od 0,4 odsto ukupnog BDP-a EU i Ujedinjenog Kraljevstva - značajno, ali daleko od neizvodivog.

U nekom trenutku unutar budžetskog okvira za period 2028. - 2035, morat će se riješiti troškovi obnove Ukrajine. Neke studije su procijenile troškove obnove na oko 500 milijardi dolara iako ova cifra uključuje područja koja bi mogla ostati pod ruskom kontrolom u doglednoj budućnosti. Mnogo će ovisiti i o tome mogu li sigurnosne garancije i izgledi za pristupanje Ukrajine Evropskoj uniji podstaći okruženje koje pogoduje velikim privatnim investicijama.

Naravno, mogu se pojaviti novi zahtjevi, što će dodatno opteretiti evropske finansije. Nekoliko evropskih vlada, naprimjer, već je smanjilo razvojnu pomoć ili preusmjerilo njen dio na podršku Ukrajini. Iako je ovo možda bio neophodan kratkoročni odgovor na rusku invaziju, njene dugoročne posljedice ostaju nejasne.

Trenutno, samo Norveška, Švedska i Danska ispunjavaju cilj Ujedinjenih nacija da izdvajaju 0,7 odsto BDP-a za razvojnu pomoć. Nakon Trumpovog dramatičnog smanjenja strane pomoći i zatvaranja Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), postoji snažan argument da Evropa popuni prazninu. Očajniji svijet bit će nestabilniji i manje siguran, što će razvoj učiniti strateškim imperativom, kao i moralnim.

Ispunjavanje svih ovih obaveza neće biti lako, posebno za vlade koje se već bore s visokim deficitima i rastućim javnim dugom. Pretpostavljam da će zemlje sjeverne Evrope dostići cilj NATO-a od 3,5 odsto BDP-a za odbranu mnogo prije 2035, dok zemlje južne Evrope - s izuzetkom Grčke - vjerovatno neće uspjeti da ga ispune. S obzirom na to da se i Francuska i Italija i Španija približavaju izborima do 2027. godine, politički apetit za smanjenjem potrošnje potrebne za povećanje odbrambenih budžeta, vjerovatno će ostati ograničen.

Ovaj trend je već evidentan u raspodjeli pomoći Ukrajini. U prva četiri mjeseca 2025. nordijske zemlje su doprinijele sa 6,8 milijardi dolara, Velika Britanija je obezbijedila 5,3 milijarde, a Njemačka 760 miliona, dok su Španija i Italija dale samo dio tih iznosa.

Ironija je u tome što su države članice EU koje se često nazivaju štedljivima, one koje su, zapravo, spremne da obezbijede finansiranje za unapređenje dogovorenih prioriteta bloka. U međuvremenu, manje štedljive zemlje radije pozivaju na veće zaduživanje iako imaju ograničen prostor da to same učine.

Ove tenzije sada pokreću sve intenzivniju bitku oko evropskih finansija. Postoji oštar kontrast između NATO-ovog brzog odobravanja velikih obećanja o potrošnji i prepirke EU oko daleko manjih iznosa. Kakav god bio ishod, predstojeća fiskalna borba će testirati koliko su evropski lideri sposobni i voljni da se suoče sa ozbiljnim sigurnosnim izazovima koji su pred njima.

(Autor je bivši premijer i ministar vanjskih poslova Švedske; www.project-syndicate.org)