Borba za Lakišića Harem: “Putokazi i krikovi iz Hercegovine” Salema Dedovića
Salema Dedovića poznajem mnogo godina unazad. Znam ga sa ahmedijom i bez ahmedije, što će reći, kao Čovjeka, velike i nemjerljive snage. Ali, prije toga da kažem kako smo se upoznali, pod kakvim okolnostima je došlo do našeg prijateljstva koje traje godinama. Bio je topao julski dan u vrućoj Hercegovini 2010. godine. Tih dana se u Lastvi, kod Trebinja, otvarala po treći put za minulih 200 godina navoizgrađena džamija koju sam podigao i kao vakif poklonio Bošnjacima ovog kraja. Među gostima koji su svjedočili o Džamiji Adamir Jerković bio je upravo Salem Dedović, tada glavni mostarski imam. Kada sam deset godina potom sagradio i munaru, kompletirajući džamiju, ponovo sam se susreo sa Salemom Dedovićem, koji je ovoga puta došao da otvori dograđenu bogomolju, taj mali islamski centar, o kojem sam kasnije kao generalni sekretar BANU napisao knjigu “Proviđenje...” (nažalost, ta knjiga je zasada u rafovima BANU i tek čeka da bude predstavljena čitalačkoj publici). Tada je već Salem Dedović bio muftija mostarski, još nije bio doktor nauka, a to će postati nedugo zatim.
BORBA ZA CIRKULACIJU ZRAKA Dakle, prof. dr. Salem Dedović, taj neumorni tragalac za pravdom, za moralom i etikom, skoro potpuno politički usamljen u Mostaru, izuzev par mladih prijatelja, danas se bori sa hrvatskim vjetrenjačama koje su zauzdale cirkulaciju zraka, što je najgore, na prostoru Lakšića vakufa, koji se nalazi u središnjoj zoni Mostara. Napisao je dr. Dedović knjigu o Lakišića haremu, uz koju je dao crteže, karte i skice, knjiga je prevedena na engleski jezik. Nije se zaustavio na tome već je ovih dana Muftijstvo mostarsko izdalo knjigu zanimljivog i provokativnog naslova “Putokazi i krikovi iz Hercegovine”, u kojoj autor na 396 stranica obrađuje teško vrijeme u Mostaru od 2019. do 2024. godine, što je Dedovićev drugi petogodišnji mandat na poziciji muftije mostarskog.
Riječ je o burnom periodu života u Mostaru, u kojem se stalno pojavljuju olovni bremeniti oblaci nad gradom koji je u ratu preživio tako tešku kalvariju. Ovaj period određuje nepovoljna društveno-politička situacija koja ugrožava dostojanstvo Bošnjaka, a kao glavna stvar u tom teškom bitisanju Mostara je Lakišića harem, koji je izložen hrvatskoj otimačini i prisvajanju. Lakišića vakuf je u srži borbe Islamske zajednice i njenog istrajavanja na opravdanom zahtjevu za uvođenje u posjed radi izgradnje Interkulturnog centra Mevlana, kojim bi se sačuvala supstanca tog vakufa. Ovim se, kako kaže dr. Salem Dedović, “osigurava novi most spasa multietničkog karaktera Mostara i time onemogućava svekolika hrvatsko-katolička dominacija nad Bošnjacima u gradu, gdje to nikada kroz njegovu višestoljetnu povijest nije bilo ostvarivo”.
Iz ove knjige je bjelodano vidljiva borba dr. Salema Dedovića sa hrvatskim vjetrenjačama, potpomognuta i nekim Bošnjacima koji nisu razumijevali duh Mostara, a kada su se dozvali pameti, bilo je kasno. O tome svjedoči i njegov zapis u kolumni da “niko ne spori pravo hrvatskom narodu da afirmira svoju kulturu...”, ali osporavaju da se na lokalitetu Lakišića vakufa (kojem je austrougarska vlast otela 19 dunuma bez ikakve naknade i napravila uskotračnu prugu Mostar‒Metković i svu infrastrukturu), “podižu objekti mimo regulacionog plana i važećih dozvola, a što se neistinitim tvrdnjama vješto pokušava opravdati”, pri čemu federalni nivoi vlasti, i zakonodavni i izvršni, doznačavaju pare (2 miliona KM za gradnju hrvatskog kazališta) ustanovi koja godinama najavljuje nastavak potpuno nelegalne gradnje, a tako se šalje poruka o dominaciji jedne strane nad drugom.
Salem ef. Dedović, muftija mostarski
Spomenuti Bošnjaci, koji sjede u organima vlasti, predali su se tiho i danas aminuju odluke koje su u interesu velikohrvatskih političkih projekata. U principu, oni dijele grad stvarajući repetitio Berlina, u kojem su Nijemci devedesetih srušili sramni zid podjela, dok se u Mostaru podjela uzdiže sve do samog Huma, na kojem stoji veliki križ kao opomena onim drugim (biće Bošnjacima) da znaju ko je ovdje glavni. Očigledno, nema druge nego neotuđivo pravo tražiti u inostranim sudskim institucijama, baš kao Fata Orlović u RS-u.
USAMLJENIK U BORBI ZA DOSTOJANSTVO BOŠNJAKA On se, zajedno sa manjim brojem mladih ljudi, stameno isprsio čvrsto se držeći stava da je to paradigma ravnopravnosti i slobode Bošnjaka kao političkog naroda koji je opstao unatoč zločinima nad njim i nagovještajima terora danas. Cijelo poglavlje govori o tome. Slična situacija je i u Neumu. Znam to dobro jer sam pisao kolumne u Oslobođenju o temi ugroženosti prava muslimana na duhovnost. U tekstu “Neum i apartheid” iz septembra 2022. pitam čitaoca da li ima apartheida u BiH i odmah odgovaram “ima svakako”, uz obrazloženje da se segregacija pojavila nakon demokratskih promjena 1990. godine. U Južnoj Africi je, na sreću, došlo do sloma te duboko nakaradne ideje i projekta, ali takav primjer apartheida nalazimo danas u Neumu.
Ostali su uzaludni napori sa najvišeg nivoa iz Islamske zajednice u BiH. Sve do danas nema pomaka. Hrvati ne daju da se tamo gradi džamija koja je postojala do 1927. godine, kada je uništena u zemljotresu, a danas su tu parking i kafana. Ali, to nije sve. Opstrukcija je i u Rabranima, muslimanskom mjestu koje je 20 kilometara od Neuma uvučeno u unutrašnjost. Poslije natezanja i nemuštih tvrdnji hrvatskih vlasti iz Neuma da nisu doneseni planski dokumenti, mještani su ipak podigli munaru. O Rabranima i Neumu piše Salem Dedović. On se stvarno lavovski borio, no hrvatska vlast nije htjela ni čuti za muslimanska prava koja su zagarantovana u Ustavu zemlje. Prave se gluhi što postoje džamije u Madridu ili Rimu, Njemačkoj ili Švedskoj i drugim zapadnim zemljama.
Knjiga je podijeljena na još nekoliko poglavlja. Jedno su hutbe koje govore o aktuelnim događajima iz života muslimana, tu su i aktuelne kolumne u novinama koje je dr. Dedović objavljivao, kao npr. “Da li Mostar može biti nada”, “Za otvoreni Mostar, bez zidova i barijera”... pa razne crtice, zatim bilješke koje ukazuju na velikohrvatske igre, npr. o postavljanju katoličkih vjerskih simbola u dvorištu osnovne škole na Hodovu, o brutalnoj zloupotrebi bošnjačke djece na maškarama u Livnu, izgradnji križeva u zaštitnom pojasu utvrđenog Starog grada - nacionalnog spomenika BiH (nešto slično što ovih dana rade Srbi na šehidskom mezarju u mjestu Kraljeva voda kod Srebrenice). Prava je šteta što je iz knjige ispala njegova hutba od 24. 7. 2021. na proklanjavanju munare i turbeta u Lastvi, kada je nadahnuto govorio o neophodnosti zajedničkog života svih naroda.
PERJANICA MEĐURELIGIJSKOG DIJALOGA Ostanimo još malo zagnjureni u knjigu “Putokazi i krikovi iz Hercegovine”, gdje na stranicama čitamo poglavlje koje nosi naziv “Dijalog i saradnja”. Ovdje možemo pronaći tekstove o izvanrednoj saradnji muftije sa episkopom zahumsko-hercegovačkim i primorskim Dimitrijem, koji su zajedno posjetili jamu Čavkaricu i Korićku jamu gdje su stradali Bošnjaci i Srbi 1941. godine. Dvojica velikodostojnika su održali molitve za žrtve kada su izjavili da “sve žrtve zločinā zaslužuju vjerničko i ljudsko saosjećanje, dostojnu sahranu i ovozemni smiraj”. Zbog snažne poruke koju su uputili bh. javnosti prenijeću još samo jednu rečenicu iz zajedničkog saopštenja: “Ovu našu zajedničku posjetu mjestima gdje su ubijani život i nada u budućnost naše voljene zemlje, realizujemo u čistoj namjeri da mlade generacije osvijestimo i ohrabrimo da žive u miru, poštovanju i toleranciji s pripadnicima drugih nacija i vjera s kojima dijele zajednički prostor i sudbinu života u različitosti.”
Muftija Dedović spada u perjanice međureligijskog dijaloga i to daleko ispred svih unutar muslimanskog kruga. O njegovom zalaganju za dobre odnose između različitih vjera govori priča vladike dizeldorfskog i njemačkog Grigorija da su znali odmah šta im je činiti – miriti ljude. Vladika Grigorije kaže: “Znali smo i muftija i ja da su mir i pomirenje kod nas najčešće svedeni na zamorne i lažljive floskule koje izlaze iz usta onih koji bi najradije da do mira nikada ne dođe i koji kroz mirenje najčešće nude toksičnu zluradost.”
Sve je tako zapisano da služi istini, miru i suživotu, kao platforma za ravnopravan i dostojanstven položaj ljudi u Hercegovini, da se manjina ne osjeća podređenom i manje vrijednom.
