Bolji ljudi za bolji život: Oni su kreatori vizija za ljepše...sve!
Hamdi Ulukaya
Povodom Dana planete Zemlje, a ponukana i otrovana smradom prljavšine koja se ovih dana na moje oči u nemilice, u jakom mlazu, izljevala u Miljacku pored Hotela Mövenpick, nekadašnjeg Bristola, krenula sam u potragu za kreatorima vizije za bolji život, koji su me impresionirali radom i brigom za pravednije i ljepše sve. Sve.
Rekorderka u medaljama
Šta će biti sa Miljackom pored našeg Wilsonovog, koji se malo po malo pretvara u jeftini kafić sa preglasnom muzikom – tek će se vidjeti. Na Balkanu vrijeme i nije neka mjera.
Oksana Masters je 1989. rođena u Kmelnickiju, gradu veličine Sarajeva, u Ukrajini. Žrtva zračenja nuklearne katastrofe u Černobilu, rođena je bez kostiju potkoljenice, jedne noge kraće od druge, sa šest prstiju na svakoj nozi i sa šest prstiju na svakoj ruci, od kojih je pet slijepljeno. Roditelji su je ostavili pred vratima sirotišta. Časopisu Players Tribune je prenijela da je od pete do sedme godine bila silovana i prodavana onome ko više nudi. 1996. ju je usvojila Amerikanka Gay Masters, profesorica ortofonije, koja je radila na sveučilištu Louisville u SAD-u. Kad je Oksani bilo 14 godina amputirane su joj obje noge. Podnijela je i vrlo bolan rekonstruktivni kirurški zahvat.
Američka paraolimpijska sportistkinja Oksana Masters
Svoju sreću je našla u sportu u prirodi. Prilagođenim veslanjem se počela baviti 2002. Unatoč amputaciji posvetila se takmičenjima i 2010. postavila svjetski rekord. Naredne godine se sa svojim dvojcem plasirala na drugo mjesto na svjetskom prvenstvu u prilagođenom veslanju, što je nastavak nevjerojatne karijere: Oksana Masters je postala američka šesterostruka paraolimpijka u nekoliko sportova. Učestvovala je na sedam paraolimpijskih igara i osvojila 19 medalja u paraciklizmu, veslanju, smučanju i biatlonu. Na Paraolimpijskim igrama u Pekingu oborila je sve američke rekorde u broju medalja.
Preko nelukrativne udruge Sestre u sportu, koja okuplja hendikepirane sportistkinje, Oksana nastoji ohrabriti jedinstveni sportski put svake pojedinačno i očekuje da prva, koja ju pobijedi, istakne i ponese barjak naprijed.
Yvon Chouinard (1938) je kanadsko-američki penjač i planinar. 1973. je u Venturi, u Kaliforniji, utemeljio Patagoniju, poduzeće specijalizirane opreme za planinske sportove i surfanje. Patagonia je tokom godina postala pionir u održivom razvoju i zaštiti okoliša. Chouinard Equipment je postao vodeći dobavljač materijala i opreme za penjanje u SAD-u.
Yvon Chouinard
Ali: “Sve što nosim je staro. Koristim sve do posljednjeg trenutka, dok se ne raspadne. Moj život je jednostavan. Nisam ljubitelj konzumacije.” Od osnivača tvrtke sa godišnjim prometom od milijardu dolara je to - neočekivano. Oduvijek je isticao da nije osnovao Patagoniju da bi zarađivao: “Imam što mi treba za život, ne treba mi ništa više”, izjavio je New Yorkeru, neposredno nakon početka rada poduzeća.
Septembra 2022. je objavljeno da dionice svog poduzeća, i one koje su bile u vlasništvu njegove familije – u vrijednosti procijenjenoj na tri milijarde dolara – ustupa zakladi za zaštitu okoliša Hold Fast Collective, odgovornoj za preusmjerenje dobiti tvrtke – oko 100 milijuna dolara godišnje. Hold Fast Collective profit preusmjerava udrugama za zaštitu okoliša. Na sajtu Patagonije Yvon Chouinard je napisao “Zemlja je od sada naš jedini akcionar.” Dva posto dionica se uplaćuje za dobrobit društveno korisnih akcija.
Na ovaj potez ga je naveo plasman na listu milijardera u časopisu Forbes: nikad sebe nije smatrao tim tipom čovjeka i “osjetio se povrijeđenim”. Autentični kauboj, nosio je flanelske košulje, živio na posjedu vrijednosti 60.000 dolara i vozio Toyotu Corollu iz 1987. Prva generalna direktorica Patagonije Kris Tompkins tvrdi da bi bio “jednako sretan da živi pod nekim mostom ili u kombiju, obilazeći ko zna koje zabiti na planeti”: bio je “penjač lutalica”, fasciniran tim sportom, i uvijek se držao filozofije svog oca. “Bez prebijene pare, jeo sam hranu za mačke, šunjao se po tuđim voćnjacima i krao voće.” Kao penjač i planinar obišao je sve kontinente, a danas, ovom uskoro osamdesetogodišnjaku, najviše nedostaje sport, budući da više nema istančan osjećaj za ravnotežu.
Njegova instinktivna privrženost prirodi, koju posmatra i njeguje preko 60 godina, naučila ga je da čovjek planeti često čini nepopravljivu štetu. “Patagonia ima impakt na okoliš, i naša filantropija nije milosrđe, nego cijena koju treba platiti zbog trgovine, jer koristimo neobnovljive prirodne izvore.”
Nažalost, Yvon Chouinard nije optimista. Predviđa da poduzeća koja dobro kotiraju na burzi nikada neće odabrati održivost na račun zarade njihovih dioničara. Njegova životna deviza glasi “Spasiti našu planetu”. A Chouinard smatra da klimatska kriza neće biti razriješena sve dok ljudi ne otkriju duhovnu povezanost sa prirodom, koju je on pronašao na uzvisinama i uz obalu rijeke Snake u Wyomingu, u Yosemite nacionalnom parku, i svugdje gdje je tragao za njom…
Odlazak prvog zaštitnika
Dan uoči svog praznika Zemlja je ostala bez svog prvog zaštitnika, kakvog je malo vjerojatno da će uskoro ponovno steći. Papa Franjo je Zemlju nazivao “naša zajednička kuća”. To je bila i jedna od njegovih prioritetnih preokupacija. “Izazov okoliša u kojem živimo i njegovi ljudski korijeni tiču se nas sviju”, zapisao je 2015. u “Laudato si” (Budi hvaljen), svojoj enciklici integralne ekologije posvećenoj zaštiti okoliša, koja je bila središte doktrine Crkve, i u kojoj govori o “ekološkoj spiritualnosti”. “Sve je povezano, izazovi okoliša, društveni, gospodarski i duhovni.”
Papa Franjo: Da li je sve u Božjim rukama
Osam godina kasnije, u jesen 2023, uoči konferencije o klimi u Dubaiju, papa je objavio tekst “Laudate Deum” (Hvalite Boga), u kojem je osudio štete nastale “neobuzdanom ljudskom intervencijom nad prirodom” i neodgovoran zapadnjački način života: izdvojio je SAD i Kinu zbog njihovih emisija stakleničkih plinova i pozvao da se prestanu koristiti fosilna goriva. Onda je papa Franjo, Chouinardova bliska duša, uoči konferencije o klimi u Bakuu, u Azerbejdžanu, novembra 2024. ponovno upozorio na nužnost situacije i ustvrdio da je očuvanje stvorenog jedno od najurgentnijih pitanja našeg vremena. Prvi svećenik planete je kritizirao odsustvo odziva političkih lidera svijeta: “Njihova mlitava reakcija je frapantna. Podređenost politike tehnologiji i finansijama se razotkriva u neuspjehu svjetskih susreta na vrhu o klimi i oklišu. Nema zajedničkog napretka dok se ne pomirimo sa prirodom i ne zaštitimo najranjivije, u trenutku kad zagađenje i uništavanje okoliša guraju Zemlju ka njenoj prijelomnoj tačci.”
Sjetim se kako je nekom prigodom, osjetivši se nemoćnim, jedan Franjin prethodnik izjavio: “Pa ja sam samo papa.” Onda je razumljivo da se politički silnici vade da je sve u Božjim rukama. Tako su nakon odlaska pape Franje na bolji svijet siromašni, zlostavljani, zapostavljeni i njihova planeta Zemlja prepušteni đavolu.
Edward Norton (1969) je izuzetni američki glumac, diplomirao povijest na sveučilistu Yale, ekološki aktivista i društveni poduzetnik. Povjerenik je Enterprise Community Partners, neprofitne organizacije koja se zalaže za pristupačno stanovanje, i predsjednik je američkog ogranka Maasai Wilderness Conservation Trust, sa sjedištem u Keniji. OUN ga je imenovao za veleposlanika dobre volje za biološku raznolikost.
Edward Norton
Njegov otac Edward Mower Norton je, nakon što je kao pomorski oficir učestvovao u ratu u Vijetnamu, radeći u Aziji postao odvjetnik za zaštitu okoliša i zagovornik očuvanja prirode. U administraciji predsjednika Cartera bio je savezni tužitelj. Norton stariji je ustanovio neprofitnu organizaciju Grand Canyon Trust, koja se bavi očuvanjem prirode Grand Canyona i visoravni Kolorada.
Zaklada Maasai Wilderness Conservation ima preko 220 lokalnih čuvara iz zajednice Maasai, koji bdiju nad zaštitom faune i nadgledaju biološku raznovrsnost. Prikupljanje novca je za Nortona vrlo značajna preokupacija i “intenzivan stres” i kaže: “Svjetski pokret zaštite ne može ostati utemeljen samo na filantropskoj strategiji doniranja.” Zato je Norton sa partnerima osnovao Conservation Equity, koja investira u turizam na ključnim mjestima i profit preusmjerava u zemlju na licu mjesta, a ne dioničarima. “Sasvim smo blizu da pokažemo do koje mjere bi turizam mogao biti učinkovit i moćan, ako bi se svijet potrudio pronaći model koji bi bio protuteža bezobzirnom privatnom kapitalu.”
U ovoj oštroj konkurenciji moj favorit je Kurd Hamdi Ulukaya (1972, seoce İliç, u turskoj provinciji Erzincan), rođen u familiji sa šestero djece. Roditelji su posjedovali skromnu farmu za uzgoj ovaca, koza i krava muzara, u blizini rijeke Eufrat, gdje su proizvodili sir i jogurt. Familija je najveći dio godine živjela polunomadskim životom, čuvajući i uzgajajući stada. Hamdi nije siguran kada je rođen, jer je došao na svijet u vrijeme jednog od planinskih uspona familije i stada, i za datum je odabrao 26. oktobar. Sin čobana, i uz to Kurd, Hamdi Ulukaya je aktivista i filantrop, utemeljitelj, vlasnik i predsjednik upravnog vijeća poduzeća Chobani, koje proizvodi jogurt. Chobani ima sjedište u SAD-u, a Forbes je oktobra 2022. procijenio da njegova vrijednost iznosi 2,1 milijardu dolara.
Ulukaya je objavio da je predano angažiran na polju ljudskih prava Kurda, te da je zbog toga napustio rodnu Tursku. Na očev prijedlog je 2002. lansirao skromno poduzeće za proizvodnju sira fete. Za njega je naročit početnički uspjeh predstavljala kupovina i oživljavanje velike napuštene tvornice jogurta, u New Berlinu, na sjeveru države New York, u predjelu koji se od XIX vijeka bavi proizvodnjom mlijeka i sira. Za ovaj poduhvat je angažirao turskog maga za jogurt Mustafu Dogana, s kojim je proveo dvije godine u usavršavanju procedure proizvodnje vlastitog recepta jogurta. Poduzeće Chobani je u roku pet godina ostvarilo godišnju prodaju od milijardu dolara i 2011. postalo vodeći proizvođač jogurta u SAD-u.
U SoHou na Manhattanu je otvorio prvi bar sa jogurtima, gdje je nudio i proizvode pripremljene na licu mjesta. Ulukayu je 2013. magazin Ernst & Young imenovao poduzetnikom godine u svijetu, a časopis Inc. (američki mjesečnik posvećen poduzećima koja ostvaruju brz rast; objavljuje listu 500 poduzeća sa najbržim rastom u SAD-u) ga je 2019. proglasio jednim od najznačajnijih u drugoj deceniji XXI stoljeća. Generalni tajnik OUN-a Antonio Guterres je Hamdija Ulukayu 2022. imenovao za asistenta na području rada na ciljevima održivog razvoja OUN-a.
Ulukaya je moj favorit i zato što je kreirao Tent Partnership for Refugees, neprofitnu organizaciju koja pomaže hiljadama raseljenih ljudi da pronađu posao u cijelom svijetu, npr. kod Airbnb. Mastercarda, UPS-a i Ikeje. “Nećete naći lojalnijih ljudi, predanijih radu i odlučnijih da uspiju - to je naša jaka strana. Nikada neće zaboraviti da ste im otvorili vrata.”
Opipljivi ciljevi
Sa nogometom nisam baš na ti, ali Španjolac Héctor Bellerín (1995), nekadašnji branitelj Arsenala iz engleske Premier league, zadobio je sve moje simpatije. Njegov preobrat iz “običnog” nogometaša u čovjeka koji brine za planetu počeo je suradnjom sa udrugom koja je sadila 3.000 stabala u Amazoniji za svaku pobjedu na utakmici. Danas igra u Real Betisu iz Sevilje i ekološki angažman je nastavio opremajući stadion svog kluba sjedištima od ribarske mreže pokupljene na dnu mora. Bellerínova ideja “zauvijek zeleno” je ekološka platforma koja ujedinjuje klub, navijače i sve koji prate nogomet u borbi protiv struktura i sustava koji uzrokuju klimatske promjene. Kroz poduzeća za recikliranje i javni prijevoz, smanjenje upotrebe papira i uvođenje solarnih ploča, njegov klub Betis je stekao titulu najodrživijeg kluba u Španjolskoj i drugog u Europi.
Hector Bellerin
Pionirski potez sa sjedištima od ribarskih mreža bi mnogi rado slijedili. Héctor Bellerín je 2020. postao i dioničar engleskog kluba Forest Green Rovers, koji nosi izuzetnu titulu “najekološkijeg” kluba na svijetu: postigao je ugljičnu neutralnost, zahvaljujući korištenju električnih vozila i veganskim objedima za igrače i navijače: jedan, ali izuzetan.
O Björk (1965) islandskoj pjevačici, kantautorici i glumici iz legendarnog, u Cannesu nagrađenog filma “Plesačica u tami” Larsa von Triera, se nedovoljno čuje. Njeno ime na lokalnom jeziku znači breza, sveto drvo u vikinško vrijeme. U film “Cornucopia”, sa svojih koncerata i posljednjih turneja, ubacila je manifest koji se odnosi na najurgentnija pitanja okoliša. “Pariški sporazum o klimi je moderna utopija koju je nemoguće zamisliti, ali primjena pravnog akta o klimatskim izazovima i iskušenjima je jedini način da preživimo.” Stvari je precizirala u viziokonferenciji u zimu 2023. “Kad pogledamo listu ciljeva Pariškog sporazuma, izgledaju totalno nedostižni. Moramo definirati ostvarive, opipljive ciljeve.”
Bjork u svom svijetu
Tako Björk svake dvije godine izabere novu ideju za koju se bori. Dvije godine se na Islandu zalagala protiv farmi za komercijalni uzgoj lososa: rupa u bazenu jedne farme je omogućila hiljadama lososa da otplivaju, što je stvaralo uvjete za reprodukciju sa domaćim vrstama i prenošenje bolesti i parazita, u čemu je Björk predvidjela potencijalni ekološki košmar. “Ponekad je bilo preteško povezati vegane generacije Z i farmere koji svake jeseni kolju ovce da bi se prehranili, ali u projektu za losose su svi našli zajedničku nit.” Da bi senzibilizirala javno mnijenje iz svoje kolekcije neobjavljenih pjesama izvadila je numeru “Oral”, koju je interpretirala španjolska pjevačica Rosalia. Od zarade je finansirala sudski postupak protiv komercijalnog ribarenja.
Njen sljedeći projekat je poslati peticiju francuskom predsjedniku da se zabrani koćarenje u francuskim zaštićenim vodama. Koćarenje je uobičajena tehnika u cijelom svijetu, a podrazumijeva upotrebu pridnenih povlačnih mreža sa zatvorenom vrećom koja zadržava ulov: trebalo mi je pola sata da razjasnim o čemu se radi. Da bih razumjela, potražila sam informacije o koćarenju na Jadranu i ustanovila da je rezultat koćarenja sa pridnenim mrežama prekomjerni izlov, koji u potpunosti crpi ekosustav. Jednak problem imaju Hrvatska i Slovenija. Ako bi se u svijetu nastavilo sa koćarenjem, uskoro u morima više neće biti ribe, a milijuni ljudi u zemljama u razvoju će ostati bez prihoda za preživljavanje. S obzirom na trendove smanjivanja ribljih zaliha, mora i oceani bi mogli ostati bez ribe do 2048. - što i nije tako daleko.
Björk misli da je ovaj cilj sa peticijom skroman, ali da bi imao opipljiv impakt. Pokušava izvući prednost iz činjenice da dolazi iz zemlje koja naročito vodi računa o očuvanju prirode. “I neću da budem lice neke reklamne kampanje, da se pokazujem na koktelu i vratim se kući ne znajući kakve će biti posljedice.” Ma kako nam njen cilj djelovao dalek, poduzetna Björk ima i maštu i hrabrosti, i ne baca vrijeme, kojeg izgleda na Islandu nema na pretek.
