"Blum" kao udar istine u lice sadašnjosti: Jasmila nas je podsjetila da je budućnost nekad postojala

O filmu i njegovoj umjetničkoj vrijednosti

Prvo što želim i imam potrebu reći o filmu “Blum - Gospodari svoje budućnosti” (2024), jeste da je ovo za mene najbolje ostvarenje Jasmile Žbanić. Odlično strukturiran, u njemu su izabrani izvrsni arhivski snimci, a cijelo djelo ima dinamiku i ritam, i što je najvažnije: osjećanja. On nema ništa od patetike i kada neizostavno budi emocije kod gledalaca. Vjerujem da to nije slučaj samo sa generacijom koja je živjela u komunističkoj Jugoslaviji i da može dirnuti svakog drugog, mladog, pa i stranog gledaoca. Film je paradoksalno, barem u meni, probudio mnogo više emocija nego “Grbavica” ili “Quo vadis, Aida” iako su oba djela priča o strašnim tragedijama bosanskog stanovništva i dobro je da je neko uspio da zločin prikaže i putem fikcije.

Film “Blum” je nadalje dao uspješan portret jednog izuzetnog čovjeka, a potom prikazao na isti takav način cijelu jednu epohu nad kojom svi mi možemo samo jecati. On je, dakle, ujedno i dokument o vremenu koje je mnogima i danas neshvatljivo – o društvenom uređenju koje je uprkos svih zapreka omogućavalo razvoj, napredak, solidarnost i ljudsko dostojanstvo. Emerik Blum je bio oličenje tog duha – i avangarda i nostalgija u isto vrijeme. Vrijednost filma je višestruka, jer govori i o dobu, i o ideji, i o ljudskoj veličini.

Bh. Velikan

''Stagniranje znači umiranje'': O Emeriku Blumu, Energoinvestu i filmu ''Blum''

O čovjeku zvanom Blum i društvu tog doba

Istovremeno, film je nedvojbeno pokazao zašto je Emerik Blum bio ne samo važan i inteligentan, energičan čovjek nego i vizionar, stručnjak, menadžer, ukratko genije, ali i humano biće – koji je uspio da u sebi objedini sve one vrijednosti koje je komunizam propovijedao: da stvori ogromno bogatstvo počev od malog, u kojem će svi odlično živjeti. I to je i sam potvrdio u filmu. Potvrdio je to postojanjem ogromnog preduzeća koje je izgradio, koje je imalo svoja predstavništva diljem svijeta, a u kome su radnici imali besplatan obrok u vlastitom restoranu i odlazili na besplatno ljetovanje svake godine, koji su živjeli bolje nego ikada prije, niti će možda ikada više igdje na svijetu radnici tako živjeti. Izgleda da je neko jednom izrekao (što nije u filmu, ali sam pročitala u komentaru na Facebooku), na sjednici radničkog savjeta, prigovor kako ima i neradnika koji primaju platu, a Blum odgovorio: “Mlin koji hrani pedesetak hiljada usta mora imati i stotinjak pacova”.

Jasmila Žbanić na projekciji filma u Meeting Pointu/Damir Deljo

Film Jasmile Žbanić je pokazao i hrabrog čovjeka, koji nije uvijek prolazio bez poteškoća. Lako je u tom društvu bilo svih, pa i njega, optužiti za izdaju komunizma, praviti mu spletke i tražiti da se osnuje komisija za preispitivanje njegove lojalnosti prema Titu i partiji. Lako su on i njegovo preduzeće mogli da stradaju da je u pitanju bio neki evet-efendija, poltron – kako smo tad zvali neke “patriote” – da nije bio upravo onakav kakvim ga je i film pokazao: ne samo inteligentna nego i izuzetno jaka ličnost. Tražio je sastanak sa Titom. Nakon tog sastanka, jer ga je Tito primio, komisija koja je bila formirana da ispita njegovu komunističku ispravnost ukinuta je. Srećom po cijelo Sarajevo, Bosnu, pa i Jugoslaviju.

Vidjeli smo i to da je Blum pokušavao da primijeni na svoje preduzeće i američku efikasnost, doveo je i Amerikance da mu pomognu u tome, ali je zadržao samoupravni sistem. A kad su njihov projekat Amerikanci odbili samo zato što je došao iz crvene zemlje, Blum se opet nije povukao i preplašio, kako bi to učinili mnogi Jugosloveni, nego je odlučio da tuži komisiju i Amerikance koji su taj projekat odbili i poslao svog inženjera da brani projekat, u čemu je ovaj i uspio.

U jednom trenutku, Energoinvest je davao 2.500 stipendija mladim ljudima, a svoje stručnjake neprestano slao na usavršavanje širom svijeta. Svi ti stručnjaci su se vraćali kući, ni jedan, izgleda, nije poželio da ostane na Zapadu, koji bi im omogućio lakše bogaćenje. Cilj Energoinvesta, to jest Bluma, nije bilo lično obogaćenje, nego želja da svi dobro žive. To nije bila vrsta današnjih megalomana milijardera koji beskrupulozno zgrću bogatstvo, čija je halapljivost bez granica, a koji možda nigdje na Zapadu ne plaćaju porez. U Francuskoj, naravno, nisu oporezovani. Kako se ne sjetiti da je nedavno francuska vlada odlučila da donese novi program na osnovu kojeg bi uštedjela 40 milijardi i stopirala ogroman dug koji dovodi Francusku pred stanje recesije. A taj program predviđa veće oporezivanje penzionera i srednje klase, koja najgore stoji što se tiče kupovne moći i koja jedva krpi kraj s krajem. Nijedan milijarder ni ogromna preduzeća nisu taknuti.

Da, Blum nije bio od današnje milijarderske fukare, iako, naravno, sve nije bilo idilično ni u bivšoj Jugoslaviji, čemu smo neki od nas živi svjedoci. Bilo je i tu korupcije. Bilo je primitivizma, formalnosti koje su nekad bile važnije od samog posla, bilo je univerzalnih pojava poput zavisti i podmetanja nogu, intriga, potkazivanja bez osnova, što je sve nagrizalo društvo i sprečavalo one talentovanije da dođu do izražaja, a privilegovalo pokornost partiji, koja je mnoge držala ipak u strahu iako ne sve. A ipak, u poređenju sa današnjim mafijaštvom na vlasti, cijela Jugoslavija, a posebno Bosna i Sarajevo, bili su pravi raj na zemlji.

Autorica Jasna Šamić

Na humanističkim naukama situacija je bila nešto drukčija nego u Energoinvestu; tu smo bili svjedoci i otvorenih ili latentnih nacionalizama, koji su se kasnije rascvjetali s dolaskom Miloševića na vlast i uništili sve što je moglo da se razvija u boljem smjeru, ovo posljednje posebno sa Markovićem, koga su, međutim, svi dočekali neprijateljski. A i danas o njemu pogrdno govore. Ima i onih koji za propast Jugoslavije optužuju prvenstveno Ameriku i Zapad. Moguće da je CIA na tome godinama radila, a ako jeste, naišla je na vrlo plodno tlo. Ljuti komunisti su naglo postali nacionalisti bez maski, heroji “svog naroda”, i herojski počeli preventivni rat koji je dao suprotne rezultate i za njih od onih ciljanih. Omogućio je samo da se određena banda obogati, i da se banditi obogaćuju na račun naroda, koji šuti i samo se zaklinje u svoje nacije, sve od reda bazirane na religiji i ni na čemu drugom.

Ovakav jedan film o ovakvom jednom čovjeku istovremeno je i pravi melem za dušu, kao što je i strašni udar na nerve jer ukazuje na gorku sadašnjost.

Mnogi od komentatora na Facebooku, koje sam pročitala, imaju pravo. Tako je sasvim tačno i ono što je napisao Nenad Dizdarević: “Blum je povod, u filmu je riječ o VREMENU, Danas Blum ne bi bio moguć… zato što je OSTALI…”

Kako se ne sjetiti jadne realnosti gdje takozvani ostali nikad neće postati punopravni građani, jednaki onim drugim, “opredijeljenim”, zatvorenicima vlastitih krda, iako je Evropa dala za pravo Finciju i Sejdiću koji su se žalili na to. Mnogi iz moje generacije sigurno bi glasali za Jakoba Fincija, jer nam je od početka dosta ovih “patriota” koji uništiše sve.

Slažem se do kraja i sa Predragom Fincijem koji je zapisao o filmu sljedeće: “Blum - Gospodari svoje budućnosti. Film koji je dokument o nastajanju i nestajanju jednog giganta, film koji je potresan svakome koji zna što je nekad bilo i što je sada došlo. I meni. A i poznavao sam mnoge učesnike u ovom filmu. Kada danas vidimo što je Emerik (koga je Sinan Gudžević nazvao Amerik!) sve uradio uz sva ograničenja, tada njegova biografija i priča o ‘njegovom’ Energovinvestu počne nalikovati na bajku. A meni, dok se bližio kraj ovog filma, u sjećanje dođe drugi film ‘Planeta majmuna’, na čijem kraju glavni junak zavapi da je sve u njegovoj voljenoj zemlji uništeno”.

Lična sjećanja

Istina je upravo i to da film u nama budi vlastita sjećanja vezana i za Sarajevo, i za Energoinvest, i za Bluma i njegovu okolinu. I ja sam u filmu prepoznala osobe koje sam odranije poznavala. Iako ovog gospodina, duševnog i duhovnog aristokratu, nisam lično poznavala, o Blumu sam mnogo slušala od prijatelja koji su radili u Energoinvestu, kao i od svog tetka Engela, koji je bio njegov najbolji, ili jedan od najboljih prijatelja. Joža Engel je bio Aškenaz, a mislim da je i Blum bio tog porijekla, obojica su bili u logorima smrti, obojica spadaju u one rijetke koji su za dlaku izbjegli smrt, za razliku od svih drugih članova porodice. Možda ih je to i zbližavalo, ali ne samo to. Obojica su govorili njemački, kao mnogi Aškenazi, koji su taj jezik govorili u kući, vjerovatno i Blum, kao i moj tetak.

Zato je Blum poslao u Beč, kao pravnog zastupnika Energoinvesta, Jožu Engela, koji je takođe bio čuveni pravnik, sudija vrhovnog suda u Dubrovniku, gdje je i predavao u Višoj turističkoj školi (ako se tako ta škola zvala?), ali je bio i advokat, koji je izučio zanat kod velikog predratnog advokata Spahe, koga je do kraja života hvalio. Istovremeno su obojica, i Blum i Engel, bili ljudi od kulture, obrazovani, humani, a što se Jože tiče, pobijao je kliše Jevreja cicije, jer je nesebično dijelio poklone gdje god bi stigao.

Emerik Blum
(1911-1984)

Zahvaljujući svom boravku u Beču, i moja tetka Bahra Šamić Engel boravila je tamo jedno vrijeme, a i ja s njima, jer su mi bili drugi roditelji, možda i bliži u mnogo čemu od mojih bioloških roditelja. Živjeli smo u Prvom Bezirku, prekoputa Opere. Pošto je moja tetka bila direktor Kulturnog programa na radiju i imala pres-kartu, išle smo često u Operu i na koncerte, u muzeje i na izložbe. Kao gimnazijalki, što sam tad bila, u sjećanju mi je ostala posebno “Travijata”, gdje je glavnu ulogu imala i pjevala neka vrlo mlada i vrlo mršava diva. Za mene je to bilo prilično čudno jer je važilo kod nas u gradu, a i u Muzičkoj koju sam pohađala, da samo krupnije pjevačice imaju izvrsnu “kutiju” i mogu izvrsno pjevati. A pričalo se da je Marija Callas izgubila glas čim je smršala.

Bila sam još u Nižoj muzičkoj kada je Blumovka, kako smo svi zvali suprugu Emerika Bluma, dekanesu na Muzičkoj akademiji, čula za mene i dolazila da me sluša na časovima koje sam imala kod tadašnje profesorice klavira i na internim koncertima. Blumovki se jako dopala moja svirka i rezervisala me da joj budem student nakon što završim i Srednju muzičku. To se nije ostvarilo, jer ja nisam otišla na studij klavira na Akademiju. Ipak, studij klavira i muzike općenito, kao i sve drugo što sam studirala, upravo su mi pomogli da steknem određeni ukus, da znam barem šta je ritam i da mogu prilično dobro ocijeniti neko umjetničko djelo, pa i ovo o Emeriku Blumu, kojim je Jasmila Žbanić ostavila vjerno svjedočanstvo o cijeloj jednoj epohi iako sama nije u njoj živjela.

Žao mi je, međutim, što u filmu nismo vidjeli i čuvenu Matusiju Blum, suprugu Emerika Bluma, barem na neki način. Vjerovatno je i ona doprinijela da je Blum imao itekako sluha i za umjetnost, svih žanrova, i da je pomagao i taj domen, kako se razumije iz filma. Još je neko na Facebooku dao sljedeći komentar o tome: “Pošalje Energoinvest petnaestak svojih direktora na simpozij u Pariz, a na povratku pozove ih i oni svi počnu priču o simpoziju; Blum ih prekine i upita da li su posjetili Louvre ili Dom penzionera. Na to nastupi muk. Blum se okrene sekretarici: Piši! Ovi nikad više nigdje neće putovati”.

Ne znam je li ova anegdota tačna iako su neki od učesnika u filmu čak pomenuli da je Blum bio i diktator. Meni se čini glup komentar. Očito je imao autoriteta, bez kojeg ne bi ništa postigao. Ali je istovremeno bio civilizovan i obrazovan čovjek, koji je bio svjestan da je i kultura itekako važna za sve oblasti, pa i tehnička i naučna napredovanja.

Zaključak

Film o Emeriku Blumu je pokazao, između ostalog, i to da je kod nas bilo genija. Ali to ne znači da danas nema vrijednih i talentovanih ljudi. Ubijeđena sam da ih ima i inteligentnih i hrabrih, kojima sadašnji sistem vlasti, međutim, ne dupušta da dođu do izražaja, jer su vrijednosti totalno poremećene. Umjesto da su vlasti nakon užasnog rata pozivale svoje stručnjake da se vrate i grade ponovo do temelja razrušenu zemlju, one su ih odgurivale, dobivali su otkaze i za vrijeme rata jer nisu bili pripadnici određene etničke grupe, a pristanak onih koji su bili u Daytonu na stvaranje jedne republike etnički čiste kao što je Republika Srpska, pokazao je do koje mjere su svi kriteriji pogaženi, a vrijednost se svela na poštivanje vlastite religije, zaklinjanje u bogove, na poslušnost, dok s druge strane među predstavnicima vlasti, i ne samo među njima, vladaju pohlepa, bezakonje, prevare, korupcija koju je teško razmrsiti, krađe, i sve to u ime ljubavi prema svom narodu i naciji.

Ono što ovaj film još čini važnim u našoj kulturnoj sredini i društvenoj stvarnosti, u kojoj vlada opšta apatija, kulturna i društvena paraliza, i gubitak svih orijentira, jeste njegova jednostavnost poruke. To je poziv na razmišljanje – o nama stanovnicima Bosne i Sarajeva danas, o onome što jesmo, i što smo mogli biti. Film nas podsjeća da postoji nešto što se zove princip i vizija, i da je jedno i drugo uvijek moguće. Ne treba odustajati čak ni onda kad borba naliči na onu s vjetrenjačama.