Beskraji novinarskog Odiseja: Od Sarajeva do Kunminga, perom kroz epohe

U svojoj novinarskoj karijeri pisao sam o mnogim ljudima, koji su zasluživali svjetla javne pozornice, izvještavao sam o bolnim i dramatičnim događajima, boravio sam na mjestima gdje se rijetko putuje i teško opstaje, pisao sam knjige i snimao dokumentarce, cijeli život sam podario čitateljima i ne znam drugačije da razmišljam nego kao novinar, ali već nekoliko dana gotovo da sam u panici – ne znam, a želim i hoću – kako da napišem priču dostojnu Slobodana Stajića, kad sve o njemu znam. Skoro se svakodnevno viđamo, raspravljamo o svemu, budimo uspomene iz vremena reporterskih zanosa, putujemo kroz vrijeme i krajeve o kojima smo pisali, praveći svojevrsne inventure svojih života. Pa ipak, gledajući kroz novinarski monokl, pitam se kako u okvir da uramim realnu sliku svog prijatelja.

NEZABORAVNI SUSRET: Razgovor sa grčkom boginjom Melinom Mercouri

Stajić ne voli da govori o sebi, jer mu se to doima hvalisanjem, pa budući da sam urednik većine njegovih knjiga, umjesto razgovora, citiraću neke misli koje govore o njemu. O najnovijem djelu “Odisejski beskraj”, koje će poklonicima pisane riječi predstaviti 17. novembra, kaže: “U ovoj knjizi, kojom obilježavam i šest decenija svoje zanosne novinarske plovidbe, predstavljam samo mali dio moga poklonstva – izvode iz nekoliko putopisnih knjiga i jedne antiglobalističke. Prepuštam Zeugminim suzama, Afroditi i njenim patronesama sa arhipelaga, bajkovitoj Kini, Kartagi i divnom jezeru Kunming, kao i Janusu sa tri lica, da me, preko moga djela, malo bolje upoznate.”

AFRODITIN MILJENIK: Slobodan Stajić je pripovjedač posebnog stila i duha, zaljubljenik stare Helade i Turske, zemalja sa kojima je vezan neraskidivim nitima. Pred njim se znameniti gradovi klanjaju i pripovijedaju mu besjede iz starih vremena.

Živo se sjeća: “Dok sam se približavao Aspendosu, gdje je trebalo da se obavi predstavljanje prvih deset drevnih gradova i svetilišta sa Afroditinog spiska, prožimao me je i neki nestvarni osjećaj. Išao sam ususret dekoru jedne davne novinarske ljubavi, još iz 1965, kada sam upravo odavde poslao i jedan od svojih prvih reporterskih zapisa…”

Ipak, najimpresivnije utiske doživio je u bajkovitoj Kini iz koje se vratio sa ogrlicom najljepših bisera, koje je nježno i s posebnom ljubavlju nizao, obilazeći njena graditeljska, povijesna i prirodna znamenja. Nije čudno da se desilo ono što je najmanje očekivao. U novinarskom zanosu, okružen čudesnom ljepotom jezera Kunming, on mu je darovao najvredniju uspomenu u životu:

“Po povratku iz Siana i Šangaja u Peking, privukla me magija jezera Kunming. Ansambl predivnih pagoda koje se ogledaju u jezeru, palate sa ljupkim krovovima, čudesni mirisni vrtovi i puteljci, bronzani i kameni ukrasi, vještačke stijene... impresionirali su me. I upravo kada sam pomislio da sam, poslije prve posjete, zauvijek kazao zbogom divnom jezeru i bajkovitom okruženju nekadašnje Ljetne rezidencije kineskih vladara, neka magijska moć preokrenula je tok sudbine.

Neodoljiva želja da još jednom vidim jezero i osmotrim njegovu smaragdnu vodu, te da se istinski, ali ritualno oprostim, nagnala me je da se i narednog dana, u rano jutro, na pet sati prije polaska za aerodrom, taksijem još jednom odvezem do Ljetne rezidencije. Prošao sam kroz sjevernu kapiju, kojom su nekada prolazili jedino stražari i evnusi, dok je istočna kapija bila rezervisana za imperatora i imperatorku. Ponovo sam se uspeo znamenitim brežuljkom, te prošao pored velike pagode s ugraviranim likom Bude na plavim, zelenim i žutim ciglama, dok se veliko zvono lelujalo na vjetru stvarajući opojni zvuk.

DOKUMENTACIJA VRIJEDNA NOVINARSKE KARIJERE: Slobodan Stajić svaki dan obogaćuje svoju vrijednu zbirku

Spustio sam se do obale malog zatona odakle kreću čamci na poklonjenje jezerskim vodama. Prošao sam pored vječno usidrene predivne kamene lađe sa ispisanom porukom: Voda može nositi brod, ali ga može i prevrnuti (zgrabiti). Izgrađena je 1755. i simbolizovala je moćnu vladarsku plovidbu dinastije Čing. Zamolio sam lađara da me čamcem preveze do ostrvceta, obraslog vrbama i drvećem breskve. Sa ostrvceta sam mogao da osmotrim i naspramni ansambl pagoda, dvoraca i paviljona na obali, koji su izranjali iz zelenih vrtova, a na samom otočiću i Proljetni paviljon, povezan mostom sa obalom.

POKLON JEZERU KUNMING: Zamišljao sam kako su nekada u tom opojnom dekoru uživali carevi i carice, ali i njihova posluga, ukoliko se ne bi namjerila na ohole vladare kakva je bila Ci Si, kojoj je batinanje neposlušnih bila redovna praksa. Naravno, nije se ona laćala batina, već su to činili njene sluge i sluškinje. Negdje na pola puta zamolio sam lađara da zakratko uspori. Izvadio sam nalivpero, ukrašeno slonovačom i specijalno brušenim kamenom u kojem se nazirao konjanik, i blago ga darovao smaragdnim vodama, da ostane vječan kao i one same. Ljepšu blagodarnost za sve što sam vidio u Kini zasigurno nisam mogao ni zamisliti. A cijeli čin nosio je i dvostruku simboliku. Bio je to ne samo trenutak mojih decenija, već i simbolično pohranjenje mojih uspomena na najčarobnijem mjestu koje sam ikada vidio. Upravo tim nalivperom, kupljenim u Agri, koje sam dobio za osamnaesti rođendan, decenijama sam ispisivao svoje novinarske bilješke.

ŽIVOT POSVEĆEN NOVINARSTVU: Slobodan Stajić

S njim sam drugovao putujući Malom Azijom, Sredozemljem, evropskim, azijskim i nekim afričkim metropolama i svetilištima. S njim sam drugovao i 1972, kada sam intervjuisao za Oslobođenje mog novinarskog idola i uvijek dragog sabesjednika Miroslava Radojčića, nakon što je pratio šahovski meč stoljeća na Islandu Fišer - Spaski. Tim perom sam ispisivao i zabilješke jedne divne noći na stadionu Koševo, izvještavajući sa meča Željezničar - Derby County (1:2), dok je pored mene sjedio jedan od najslavnijih britanskih sportskih novinara Jeffrey Green. Kao što sam 1973. ispisivao i sve ono što je bilo vezano za Svjetsko prvenstvo u stonom tenisu, kada su blistali Kinezi. Ili, 1974. godine, kada sam se iz hladnih magdeburških i berlinskih noći javljao sa Svjetskog rukometnog prvenstva, kao i deceniju kasnije, izvještavajući sa 14. zimskih olimpijskih igara.

To pero pratilo me svuda: i tokom hodoljublja tragom Odiseja, Aleksandra Makedonskog, Sulejmana Veličanstvenog, vitezova svetog Ivana (Kipar, Rodos, Malta), Marca Pola, zatim tokom putovanja kroz otrantsku usamljenicu Albaniju 1988, kao i za vrijeme burnih bukureštanskih zbivanja 1989/1990, te oktobra 2000, tokom praćenja potopa čarobnog maloazijskog grada Zeugme, koji nije mogao da se suprotstavi moćnom Eufratu... Pratilo me i za vrijeme paklenih dana duge opsade Sarajeva, tokom minulog rata, kada sam slao ratne storije za najugledniji atinski list Eleftherotypiju.

To pero bilo je najaktivnije prije dvije i po decenije, kada sam u istom danu objavio priloge o dolazećem džinu sa Bosfora u Turskoj, u Vjesniku, o snenoj grčkoj Olimpiji u Politici, te storiju Albaniji u mom Oslobođenju. Tako sam na najljepši način povezao tri grada i tri uticajne novine, koje su jugoslovenskim prostorima dale brojne novinarske bardove. Bio je to moj novinarski vrhunac.

POKLONIO MU JE NOVINARSKO PERO: Čarobno kinesko jezero Kunming

Najzad, to pero mi je bilo vjerni saputnik i onda kada sam intervjuisao slavne ličnosti, od grčkih ikona Meline Mercouri i Nane Muskouri do turskih predsjednika Turguta Özala i Sulejmana Demirela, slavnog britanskog istoričara Jaspera Ridleya i poznatog portugalskog diplomatu Carlosa Cuellara. Eto, to pero zauvijek sam prepustio dubinama jezera Kunming…”

DOKUMENTACIJA ZA RIPLEYA: Tokom šest decenija novinarstva, obogaćenih brojnim putovanjima, Slobodan Stajić je sakupio i bogatu dokumentaciju, možda i jedinstvenu na našim prostorima. Ona sadrži više od hiljadu domaćih i stranih listova i publikacija iz 46 zemalja. Dio tog bogatog fonda, pod imenom “Naslovne strane u triptihonu”, prikazan je sarajevskoj publici u SPKD-u Prosvjeta, tokom 39. internacionalnog festivala Sarajevo Winter, čiji je pokrovitelj bio Savjet Evrope.

Dokumentacija sadrži bogat uvid u brojna svjetska i domaća novinska izdanja, kao što su Times, Le Monde, New York Times, Politika, Žen Min Žibao, El Pais, Ta nea, Makedonija (Thesaloniki), Cumhuriyeti, Oslobođenje, Scînteia, Die Welt...

Posebnu vrijednost dokumentacije predstavljaju i ukoričena izdanja lista Dimitrovac, iz 1937, koji je izlazio u Španiji tokom građanskog rata, zatim Politikinih feljtona iz 1935. i 1939, Jugoslovenske sportske revije iz 1939, reprint izdanje ratnog Oslobođenja (30. 8. 1943 – 12. 4. 1945), kao i stotinu brojeva iz minulog rata, kada je list štampan ne samo na bijelom već i na roza, plavom i žutom papiru, potom revije 30 dana sporta u svetu iz 1951. i tako redom... od kompleta Svijeta, Dana, Slobodne Bosne, Une, Sezama i sarajevske Republike do kompleta NIN-a, Međunarodne politike, Kineske revije, Izbora i više hrvatskih nedjeljnika, do revija sa olimpijskih i drugih svjetskih sportskih takmičenja, te studentskih listova sa područja eks-Jugoslavije.

Mnogi listovi više i ne izlaze, poput Vjesnika i VUS-a, zatim Neues Deutschland, dok je Zëri i Popullit prešao u elektronsko izdanje, kao i Slobodna Bosna i Dani, a Mala Politikina biblioteka o značajnim spoljnopolitičkim događajima se ugasila.

Važno mjesto u novinarskoj dokumentaciji Slobodana Stajića našlo je i više od 100 nedjeljnika i oko 60 publikacija, među kojima su najstarije Bosanska vila (pokrenuta 1885), berlinska revija Die Koralle iz 1928. i Krležin Pečat iz 1939. Najzad, u 30 specijalnih albuma, 50 sveski sa registrima i oko 60 fascikli pohranjeno je oko 100.000 značajnih novinarskih članaka i storija.

Dokumentacija bi bila još bogatija, kaže Slobodan, da u minulom ratu nije uništeno više od 300 tekstova o manjinama u susjednim zemljama bivše Jugoslavije, kao i foto-dokumentacija od oko pedeset fotografija sa obilježavanja 75. godišnjice Dardanelske bitke na Galipolju, sa koje sam, zajedno sa fotoreporterom Oslobođenja, izvještavao 23. aprila 1990. godine.

Dokumentacija Slobodana Stajića predstavlja svojevrsnu muzejsku zbirku i neku vrstu novinarskog vremeplova u kojem su zastupljeni i brojni časopisi iz kulture i vjerske štampe. A u njoj je pohranjeno i više od 80 časopisa za žene iz tridesetak zemalja svijeta.

IZ STAJIĆEVE NOVINARSKE RADIONICE: Naslovna stranica nove knjige

U dokumentaciji su predstavljeni dnevni i nedjeljni listovi, kao i časopisi iz sljedećih zemalja: Albanije, Andore, Austrije, Belgije, Bjelorusije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, Češke, Danske, Egipta, Engleske, Francuske, Grčke, Hrvatske, Indije, Indonezije, Irana, Italije, Izraela, Kine, Kipra, Lihtenštajna, Luksemburga, Mađarske, Malte, Moldavije, Nizozemske, Norveške, Njemačke, Pakistana, Portugala, Rumunije, Rusije, San Marina, SAD-a, Saudijske Arabije, Sjeverne Koreje, Sjeverne Makedonije, Slovačke, Španije, Švajcarske, Tunisa, Turske, Vatikana... a dokumentaciju čini i veliki broj palestinskih časopisa.

Stajićevu novinarsku dokumentaciju upotpunjuje i sjajan fond fotografija, od kojih neke svjedoče i o događajima od prije više od stotinu godina, kao i o brojnim svjetskim zbivanjima. Posebno je zanimljiv bogati album sa fotografijama iz Albanije, koje predstavljaju vrijednu fotodokumentaciju iz vremena Envera Hoxhe, kada je ova zemlja bila staljinistička zatočenica i otrantska usamljenica.

Naravno, tu je i bogata biblioteka od preko hiljadu knjiga, o kojoj se za života brinula Slobodanova rano preminula sestra Borjana. Nije ni čudo što na vrata doma Slobodana Stajića u Ferhadiji svakim danom kuca sve više prijatelja i znatiželjnika.