Bernard Lecomte: Da li je Vatikan na prekretnici? Da, oduvijek

Kakvu ulogu ima Sveta stolica u koraku svijeta? Da li institucija evoluira skupa sa epohom? U XX stoljeću papinstvo se angažiralo u borbi protiv komunizma i obrani zemalja Juga. Bernard Lecomte, stručnjak za ova pitanja, vraća se na mjesto Vatikana u koncertu nacija i u društvu.

Nakon što je stoljećima bio politički akter prvog reda, koje mjesto Vatikan zauzima nakon II svjetskog rata, 1945?

- Nije više mogao pretendovati zadržati jednak utjecaj kao u vrijeme Medičija, ili čak u XIX stoljeću, kad je imao ulogu posrednika i pomiritelja u svjetskim sukobima. Može se ponekad pročitati da je Vatikan loše prošao u vrijeme Drugog svjetskog rata, koji je proizveo 60 milijuna mrtvih, zbog nesposobnosti da prenese svoju poruku mira, ali to je tvrdnja koju treba relativizirati. Opsesija Pija XII, koji je bio odgovoran za diplomaciju Svete stolice tridesetih godina, prije nego je izabran 1939, bila je prije svega pomiriti Francusku i Njemačku. Nakon rata papa je nastavio svoju borbu propovijedajući jedinstvo Europe.

Sovjetska armija je zauzimala pola kontinenta. Da li je tada Vatikan postao predvodnik borbe protiv “ateističkog komunizma”?

- Pije XII nije čekao hladni rat da pokaže svoj antikomunistički stav. Nije zaboravio da su, dok je bio apostolski nuncij u Műnchenu, spartakisti (marxistički revolucionari koji su januara 1919. objavili generalni štrajk u Njemačkoj), iskrcali ručno oružje da bi prijetili. I usput mu ukrali automobil. Kao državni tajnik Pija XI, uveliko je doprinio pisanju Divini Redemptoris (Božanski otkupitelji), encikličkog pisma svog prethodnika, objavljenog 17. marta 1937, koje je tu ideologiju optužilo da je “apsolutno perverzna”.

Svećenici i radnici

Nakon rata, Pije XII je dobio alarmantne vijesti od katoličkih populacija iz Istočnog bloka i njihovih predstavnika. Ukrajinski kardinal Josyf Slpyj je bio u gulagu. Primas (prvi biskup, nadpiskup u narodu, u državi) Poljske, Stefan Wyszyňski, koji se borio protiv ugnjetavanja režima i restrikcija vezanih za religiju, bio je u zatvoru, kao i Hrvat Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup. U stvari, antikomunizam je postao više nego ikada credo Svete stolice, tim više što su između 1946. i 1947. Francuska i Italija, dvije glavne katoličke zemlje u Europi, bile na dva koraka da pokleknu, sa komunističkim strankama, koje su predstavljale dobru trećinu glasača.

Da li je ta antikomunistička opsesija navela Svetu stolicu da počini greške?

- Da, ta borba je ponekad pomutila procjenu Vatikana, posebno u aferi svećenika radnika u Francuskoj, 1953. Nakon dvadesetih godina, pokret Katoličke akcije, izronile su inicijative sa ciljem da popune očiti gubitak interesa Crkve za svijet radnika. Nakon završetka rata, svećenici su odmah počeli živjeti svoju službu u tvornici i u profesionalnim sredinama, i Francuska je postala laboratorij za kršćanski svijet… kojeg je Rim posmatrao za zebnjom. Jer je za Pija XII bilo jednostavno nepodnošljivo gledati svećenike kako učestvuju na manifestacijama pored sindikata, ili ih zamišljati kako u svećenićkoj odori prenose vreće cementa… 5. novembra 1953. primio je tri francuska kardinala u svojoj rezidenciji Castel Gandolfo da bi im naznačio kraj iskustava sa svećenicima radnicima. Nadbiskup Lillea, Achille Liénart, ga je upozorio: Crkvu bi mogli smatrati za “saveznika bogatih i moćnih”. Ali papa, kao i tajnik Svetog ureda, Alfredo Ottaviani, ostali su nepokolebljivi, i svećenici su morali prestati sa svojim aktivnostima. Bilo je nepokornih, poziva na red, polemika u tisku, manifestacija, čistki kod dominikanaca, koji su bili naročito aktivni u pokretu. Sa tom tužnom storijom Vatikan je propustio mogućnost ostaviti dojam da je otvoreniji i u skladu sa društvom.

Ali pitanja postavljena tom krizom su hranila debate o modernosti…

- Jeste, široko razmišljanje, nazvano aggiornamento, dogodilo se na famoznom ekumenskom vatikanskom koncilu (1962-1965), a inicirao ga je Ivan XXIII, izabran 1958. Nekadašnjeg nuncija Parisa, novog papu, kardinali su malo potcijenili: sigurno je da nije imao inteligenciju Pija XI, ni auru Pija XII. Pa ipak, onaj kojeg su smatrali običnim “dobrim čovjekom”, i koji a priori nije imao ništa naprednjačko, odlučio je pomiješati karte, da bi Crkvi omogućio da se “posveti, odlučno i bez bojazni, poslu koje je zahtijevala naša epoha”, prema njegovim riječima.

Kako objasniti da su zagovornici aggiornamenta pobijedili?

- Vatikan II je mogao biti potez ni za šta, jer su komisije bile zaključane za članove kurije. Ali to je bilo ako se ne računa na nekoliko biskupa i teologa, kao što su Francuz Achille Liénart i Nijemac Joseph Ratzinger (budući papa Benedikt XVI), koji su poklopili koncil, da bi se otišlo mnogo dalje, nego je na početku bilo predviđeno. Konačno je bilo odlučeno da će se poruka Crkve mnogo bolje prilagoditi vremenu, da će odustajanje od mise na latinskom biti tolerirano u korist manjih jezika, i da će gesta otvaranja u korist nekršćana, i prema društvu uopće, biti ohrabrena… Ivan XXIII je tako dozvolio otvaranje katolicizma ka modernosti. Ali se ne može izbjeći uloga njegovog nasljednika Pavla VI, izabranog 1963. usred koncila, koji je znao dinamizirati debate u trenutku kada su izgledale blokirane. Neki smatraju da je Vatikan otišao predaleko u otvaranju, i da je kriv za dekristijanizaciju Europe. Više od 60 godina poslije taj koncil i danas izaziva polemike u okviru najkonzervativnijih kršćanskih krugova.

Može li se reći da je evolucija mjesta žena u Vatikanu dio otvaranja tog koncila?

- Da, iako je još uvijek vrlo sramežljiva! Utemeljiteljica Neovisne ženske kršćanske mladeži, Francuskinja laik Marie Louise Monnet, bila je prva slušateljica kojoj je odobreno prisustvovati koncilijarnim skupštinama septembra 1964. Bilo je kasnije i drugih napredovanja. 1995. na Svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu, Vatikan je poslao 21 delegata, od čega je 13 bilo žena, a delegaciju je predvodila američka pravnica i sociologinja Mary Ann Glendon (a Francusku je predstavljao bivši ministar kulture Jack Lang!). Od izbora pape Franje 2016. žene su imenovane na visoke funkcije, od početka 2025. sestra Raffaella Petrini je postala prva predsjednica Namjesništva, i sestra Simona Brambilla, prva prefektica Vatikana. To su značajna napredovanja, ali nedovoljna: Kurija ostaje vrlo rezervirana i konzervativna…

Ivanu XXIII dugujemo encikliku Pacem in Terris (Mir na zemlji), potpisanu 11. aprila 1963. Po čemu je to značajan momenat?

- Jer se ona više nije odnosila na doktrine ili dogme, nego na politička pitanja. Ivan XXIII je bio obilježen krizom na Kubi, koja se dogodila tačno u vrijeme otvaranja Vatikana II, oktobra 1962. I s njim je komunicirao jedan od savjetnika američkog predsjednika Kennedyja. Tom enciklikom papa se ne obraća više samo katolicima, nego “svim ljudima dobre volje”. Tekst govori o individualnim slobodama, poput prava na emigraciju, potrebom za jednakošću nacija, neophodnošću međusobne pomoći, i završava nalogom vjernicima da pomognu ne-katolicima. U jeku hladnog rata Ivan XXIII je naglasio da sukobi ne trebaju biti rješavani oružjem, nego pregovorima, i Pavle VI preuzima te principe u čuvenom govoru o miru u OUN-u 4. oktobra 1965. I dok je do tada bila usmjerena samo na Europu, Crkva stiče enciklikom Pacem in Terris međunarodni pogled na svoju vlastitu vokaciju.

Da li se Vatikan tada usmjerio prema zemljama koje je dugo ignorirao?

- Jeste, posebno prema onima koje su nazivane zemlje trećeg svijeta. Kroz encikliku Populorum Progressio (O razvoju naroda), objavljenu 26. marta 1967. Pavle VI je izjavio da je “danas glavna činjenica da je društveno pitanje postalo globalno. (…) Narodi gladi na dramatičan način podsjećaju na narode obilja”. Crkva je također, od šezdesetih godina, postavila distancu spram doktrine otkrivanja (službeno napuštene 2023.), koja je smatrala da zemlju, koju ne naseljavaju kršćani, mogu potraživati kršćanske vlade, i da se katolička vjera mora svugdje uzvisiti: ta papinska bula (zapečaćeni dokument kojim papa provodi značajan pravni čin, kao što je indikacija svete godine, biskupsko imenovanje, dogmatska definicija, sazivanje koncila ili kanonizacija, op.p.), koja datira iz 1493. dugo je služila da opravda kolonizaciju i slanje misionara. Taj govor se više nije mogao čuti. Između 2.450 biskupa, koji su učestvovali u koncilu Vatikan II, bilo je Afrikanaca, Južno-Amerikanaca, Azijata, koji naravno nisu imali jednaku kolonijalističku i europocentričnu viziju, kao oni koji su činili prvi ekumenski koncil 1870.

16. oktobra 1978. izabran je Poljak, Karol Woytila, i preuzeo ime Ivan Pavao II. Da li se radilo o prvom “političkom papi”?

- Bilo je précédenta, od kako je Léon XIII pozvao francuske katolike da se pridruže III Republici 1892. i koji je izmislio “društvenu doktrinu Crkve”, da bi se suprotstavio socijalizmu. A istina je da poredeći Pija XII autokratu, Ivana XXIII pastora, Pavla XVI intelektualca, i prije njega Benedikta XVI teologa, Ivan Pavao II djeluje prije svega kao borben papa i najžešći protivnik komunizma.

Ono što je moglo biti

“Kremlj bi više volio da Solženjicin postane generalni tajnik OUN-a, nego da Poljak postane papa”, zabilježio je italijanski dnevnik La Stampa u vrijeme njegovog izbora. I zaista, sve do raspada istočnog bloka početkom devedesetih, usmjerio je svoj utjecaj u službu borbe protiv komunizma. On, koji je bio seminarista u vrijeme nacističke okupacije i mladi svećenik u vrijeme staljinističkih progona, izgovorio je famoznu rečenicu “Ne bojte se” na inauguralnoj misi svog pontifikata, budeći ogromnu nadu ugnjetanih katolika… Već juna 1979. nekadašnji nadbiskup Krakova je odlučio otići u rodnu Poljsku, ne iz sentimentalnih razloga, kako se moglo pročitati, nego da bi prenio svoju poruku zemlji koja je podnosila represije trideset godina. Moćan simbol.

I sreo se sa Mihailom Gorbačovim 1. decembra 1989.

- Odmrzavanje se dogodilo godinu dana ranije, kada je prvak perestrojke 1988. dozvolio proslavu milenijskog krštenja Rus’ de Kiev ili Rutenije (Kijevske Rusije, kneževine Kijeva u premongolskoj Ruteniji, istočno slavenske kneževine koja je postojala od sredine IX stoljeća do sredine XIII stoljeća pod dominacijom slavena iz Kijeva, op.p.), koje je obilježilo nastanak kršćanske pravoslavne Rusije. I kako je Berlinski zid srušen tri tjedna prije toga, 9. novembra 1989, susret je organiziran u Rimu. Postojao je svijet kojeg je trebalo izgraditi i iznenađujuće, svako se pronašao u govoru onog drugog. U suštini, Gorbačov i Ivan Pavao II su bili za pacifističnu Europu, dinamičku i pluralnu, koja će poštivati svoje dvije tradicije, istočnu i zapadnu, i koja će napredovati bez američkog utjecaja. Rusija je eksplodirala dvije godine poslije i njihov zajednički san se nije nikada realizirao. Taj iznenađujući susret, jedinstven, prepun (propale) nade, nije nikada zabilježen u povjesnim priručnicima. A on je amblematičan zbog obećanja koje je sadržavao, zbog onoga što je moglo biti.

Mihail Gorbačov i Ivan Pavao II su bili za pacifističnu Europu

Da li je Crkva danas na prekretnici?

- To je formula koja se pojavljuje u svim epohama. Ali je istina da je izbor Jorgea Marija Bergoglia, 13. marta 2013, ubrzao proces koji se događa od 1960-ih. Argentinac, papa Franjo je prvi koji dolazi iz onoga što danas nazivamo globalni Jug, zemalja koje ne pripadaju zapadnom bloku. Ne cijeneći ni malo SAD, ni Zapad, ni Europu (koju je pred zaprepaštenim članovima Europskog parlamenta u Strasbourgu, decembra 2014, nazvao “sterilnom bakom”…) borio se za “Crkvu siromašnih za siromašne”, izbjegavajući mondenosti, na što je podsjetilo njegovo odsustvo na ponovnom otvaranju Notre-Dame.

Papa Franjo, borac za siromašne

Na čelu zajednice od 1,4 milijarde vjernika od kojih je 80% u zemljama u usponu, papa Franjo redovito poziva svoje kardinale da “izađu iz (svojih) zvonika”. Braneći prijem migranata i osuđujući finansijski kapitalizam, postao je prelat globalnog juga.

(Sa francuskog prevela Nada Zdravič)