Berlin otvara izložbu o jugoslavenskoj umjetnosti između Tita i apstrakcije

Nacionalni muzej moderne umjetnosti (NMMU) Zagreb gostuje u Berlinu. Ova ugledna zagrebačka muzejska institucija (nekadašnja Moderna galerija) zatvorena je za javnost zbog obnove nakon potresa, pa se izložba pod nazivom “When Politics Strategized Aesthetics” (Estetika kao politička strategija) održava u sklopu ciklusa “NMMU u gostima”.

Živo sjećanje

Jedan od najprestižnijih zagrebačkih muzeja gostuje u Kunsthaus Dahlem, gdje od 19. ožujka do 21. lipnja tamošnjoj kulturnoj javnosti predstavlja 36 djela iz svojih fundusa, slika, skulptura, radova na papiru, medalja i dr. iz razdoblja od 1945. do 1960. godine. Autor koncepta izložbe je ravnatelj zagrebačkog Muzeja Branko Franceschi, koji je zajedno s kustosicom ovog Muzeja Martom Radman i kustos izložbe.

Hrvatski mediji prenose dio uvodnog govora ravnateljice Kunsthaus Dahlem u Berlinu Dorothee Schone na otvorenju zagrebačke gostujuće izložbe. “Večeras nam se pruža prilika za zaista jedinstven uvid u samostalan i osebujni razvoj jugoslavenske umjetnosti oko 1950. godine s posebnim naglaskom na Hrvatsku. Upravo u usporedbi s umjetnošću tadašnjeg DDR-a, gdje je socijalistički realizam bio daleko strože proskribiran – dolaze do izražaja specifični putevi kojima je krenula Titova Jugoslavija. Izložba ne želi, niti može prikazati tamnije aspekte tog režima, istodobno ih ne može ni cjelovito obuhvatiti. No, gdje bi se, ako ne upravo ovdje, mogao odvijati kritički i povijesno osviješten dijalog o odnosu umjetnosti i propagande?”, izjavila je Schone.

Prema istim izvorima, ravnateljica je iskazala uvjerenje da će izložba biti zanimljiva njezinim sugrađanima, koji se razdoblja o kojem je riječ “živo sjećaju”. Kustosi izložbe Branko Franceschi i Marta Radman u tekstu koji zajedno potpisuju među ostalim navode: “U poraću Drugog svjetskog rata jugoslavenska socijalistička vlast i javne kulturne institucije poticale su oblike umjetničke produkcije koji su naglašavali glorifikaciju partizanskog otpora, te javne radove usmjerene na obnovu ratom razorene zemlje. U području portreta naglasak je bio na prikazima vodećih komunističkih dužnosnika, a prije svega neupitnog vođe maršala Tita, čiji su portreti postali obvezni u javnim prostorima i državnim institucijama. Godine 1948, nakon sukoba Tita i Staljina, Jugoslavija prekida veze s Informbiroom. Iako je Komunistička partija zadržala potpunu unutarnju kontrolu, država sve više traži političku, vojnu i gospodrsku potporu zapadnih demokracija.”

Dalje se u tekstu pojašnjava da se iz pragmatičnih razloga tada oblikuje i međunarodno promovira specifičan model “socijalizma s ljudskim licem” praćen službenom podrškom najnovijim tendencijama apstrakcije u međunarodnoj likovnoj umjetnosti. “Likovna umjetnost tako postaje važan instrument kulturne diplomacije i s jedne strane predstavljaju ambiciju i stvaralački potencijal lokalnih umjetnika u razvoju suvremenog vizualnog jezika, a s druge doprinose pozicioniranju Zagreba kao živog međunarodnog kulturnog središta u razdoblju od 1950-ih do 1970-ih. Izložba predstavlja prijelaz od socijalističkog realizma prema apstrakciji i egzistencijalističkoj figuraciji, kroz reprezentativna djela otkupljena za zbirku Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.”

Goli otok

Zaključno se ističe da je “politička pozadina ove estetske transformacije, međutim, ukorijenjena u dramatičnim povijesnim okolnostima”. Kako se konstatira, u neposrednom poraću 1945. Komunistička partija, oslanjajući se na vodstvo u antifašističkom otporu i pobjedu nad fašizmom, “učvrstila je potpunu političku kontrolu brutalnim uklanjanjem političke opozicije i takozvanih neprijatelja države i naroda”. “Točan broj stradalih u masakrima, na marševima smrti ili u koncentracijskim logorima nikada nije utvrđen, no procjene govore o više od 100.000 ljudi”, navodi se u tekstu kustosa zagrebačke izložbe u Berlinu.

“Komunistička partija provodi čišćenje vlastitih redova od prosovjetskih simpatizera osnivanjem logora za preodgoj, među kojima je najpoznatiji gulag na Golom otoku. Broj zatvorenika samo na Golom otoku procjenjuje se na 16.000 do 32.000 dok se broj umrlih procjenjuje između 400 i 4.000.” Kustosi Franceschi i Radman konstatiraju: “Ova epizoda iz kulturne i političke povijesti hrvatske umjetnosti samo je jedan primjer složenog i često tragičnog sudara političkih agendi i estetske evolucije kroz povijest, sudara koji je u pojedinim trenucima rezultirao nekima od najznačajnijih kulturnih ostvarenja.”

Umjetnici čija su djela izložena u Berlinu su: Antun Augustinčić, Vojin Bakić, Marijan Detoni, Dušan Džamonja, Ivo Gattin, Ivan Jeger, Ksenija Kantoci, Julije Knifer, Slavko Kopač, Vladimir Kristl, Ferdinand Kulmer, Milena Lah, Aurelije Lukežić, Valerije Michieli, Edo Murtić, Ivan Pavleka, Šime Perić, Ivan Picelj, Vanja Radauš, Božidar Rašica, Ivan Sabolić, Aleksandar Srnec, Marino Tartaglia i Josip Vaništa.