Banja u Belgiji, morski greben i Ita Rina

Deda nije često govorio. Nije se razbacivao mudrostima, lekcijama i parolama. Imao je svoj način da kaže ono što je želio, a kakav je to način bio ni sada ne umijem da objasnim. Pamtim tek dva savjeta koja su mu se neoprezno otela. Kada je Jelena, ujakova kćerka, krenula sa momkom iz sedmog sokaka, deda je samo procijedio: Nemoj, ćeri, šnjime, znam mu ja dedu. Drugi savjet je stigao desetak godina kasnije i bio je upućen onome koji ovo piše: Dobro je kad bi svakog dana mogao da riješiš bar jednu ukrštenicu.

Dedin bukvar

Ne pamtim da sam prije toga vidio dedu kako okapava nad skandinavkama ili bijelim ukrštenicama, stoga mi je ovaj savjet bio ne samo čudan, nego i nevjerovatan. Morao sam da pitam zašto bi, pobogu, valjalo kada bih svakog dana riješio bar jednu ukrštenicu, a deda je ponudio neočekivano dugačak i opširan odgovor: Onako. Uvijek nešto novo možeš da naučiš. I to je bilo sve. Iza jednog nevjerovatnog prijedloga došlo je još nevjerovatnije objašnjenje. Da se ponešto može naučiti iz knjiga i novina, čak i stripova - to sam, dabome, znao, ali ni na pamet mi nije padalo da se žedan čovjek može napiti na križaljkama.

Bio sam uvjeren da je jedini dedin svetac zapravo televizor, jer nikome toliko nije vjerovao koliko je vjerovao njemu. Uvijek je imao jednu seriju koju je pratio “pod obavezno”, Dnevnik je bio njegov bukvar, negova enciklopedija i njegov najveći porok, a pred spavanje akcioni film sa Clintom Eastwoodom ili Stevenom Seagalom i to je otprilike bilo to. Mater mi je kasnije, kada je deda otišao “s mirisima jutra”, pričala kako je njen otac u mladosti gutao roto-romane, naročito one u kojima je zlikovce progonio Lun, kralj ponoći, ali i njoj nije bila poznata dedina ljubav prema ukrštenicama.

Kako je deda rekao, tako sam postupao. Rješavao sam sve do čega sam mogao da dođem: klasične i bijele ukrštenice, skandinavke, magične likove i kvadrate, kriptograme i osmosmjerke. Svaki dinar sam trošio na trafikama preko puta škole kupujući Skandi svet i Enigmatiku. I dok su drugi na časovima igrali “vješala” i “podmornice”, ja sam rješavao ukrštenice, pokušavajući se sjetiti koji dio konjske opreme autor križaljke traži i kako se zove smjesa za krovne ploče. Traži se, recimo, druga riječ za “proporciju” i jedina koju znam jeste “omjer”, ali pet slova nije isto što i osam. Krv sam prolio dok nisam došao do - “razmjera”.

Ko riješi prvih deset, riješio je i narednih hiljadu

Prevlaka na Malaki je Kra. Japanska mjera za dužinu - ri. Gudalo se takođe zove ke, kao i bilijarski štap. Banja u Belgiji je uvijek - Spa. Morski greben je MG. Prva jugoslovenska glumica je Ita Rina (Balašević je za nju napisao da je upravo u ukrštenicama odigrala ulogu života). “I pored svega” se može reći i – ipak. Uzvik publike u koridi? Ole! Crnogorska luka? Uvijek i jedino - Bar. Ako autor traži organsko jedinjenje, potrebno je upisati – etanal. Deda je zaista bio u pravu: rješavanjem ukrštenica se može naučiti trista đavola. Drugo je pitanje kome ova znanja trebaju i za šta se mogu upotrijebiti.

Rješevanje ukrštenica je zapravo kratka umna gimnastika. Razgibavanje prije ozbiljnijeg napora. Ko riješi prvih deset, riješio je i narednih hiljadu. Jer sve je u njima isto ili slično: skraćenice, inicijali, regionalne jezičke nijanse, latinizmi, germanizmi, anglizmi. Tek ponekad zaluta nešto novo, neočekivano, iznenađujuće, koje se potom dugo pamti. Ima i onih ljenčuga kojima je mrsko tražiti i listati enciklopedije, pa izmišljaju riječi i pojmove. Ko bi, kada i kako uspio da dokuči kako se drugačije kaže “vrh kugle za boćanje”? Lijenom sastavljaču je prahnulo da to bude “kalota”, a kako ćeš ti do kalote doći ne znaju svi akademici svijeta.

Pojedini izvori navode da je ukrštenice stvorio izvjesni Amerikanac Badges. On je, pišu neki autori, objavio prvu ukrštenicu u američkoj štampi oko Prvog svjetskog rata. Nešto više o Badgesovoj ukrštenici, nažalost, niko nije napisao. Drugi su otišli u Sing Sing, zloglasni američki zatvor. Tamo je, vele izvori, anonimni robijaš počeo da sastavlja slovo po slovo i rodila se - ukrštenica. Međutim, sve je to prilično nepouzdano i neprovjereno. Uvjerljivije podatke, čini se, pruža italijanski teoretičar enigmatike Mario Museti.

On je objavio prilično bogatu zaokruženu studiju o ukrštenici. Američki novinar Arthur Wynne, prema tvrdnji Musetija, tvorac je prve moderne ukrštenice. Wynne je u njujorškom nedjeljniku Svijet (World), u njegovom zabavnom dodatku Fun, 21. decembra 1913. godine objavio prvu modernu ukrštenicu. U liku (dijagramu) ove ukrštenice, sa praznim poljima, bila je već upisana riječ FUN. Nakon uspjeha u Americi, prenesena je i u Evropu, pa je tako u Engleskoj prva ukrštenica objavljena 1922, dok je 1925. u Parizu počeo da izlazi prvi specijalizovani list sa ukrštenim riječima.

Tri nade

Prve ukrštene riječi u Ujedinjenom Kraljevstvu objavljene su u februaru 1922. godine u Pirsons magazinu, a prva Timesova ukrštenica štampana je 1. februara 1930. godine. Britanski autori ukrštenica ubrzo su smislili nove varijacije ukrštenih riječi, a jedna od njih je kriptična ukrštenica kod koje se tražena rješenja ne opisuju direktno, već kroz rješavanje neke druge zagonetke. Smatra se da najteže i najkvalitetnije ukrštene riječi donosi američki New York Times, u kojem se ova zagonetka bez prekida objavljuje od 1942. godine.

Deda je imao tri nade: da ću postati ljekar, da ću smršati i da ću obrijati bradu. Umjesto recepata i dijagnoza pišem tekstove, poneki kilogram skinem, pa ga brzo vratim, a o skidanju brade nema ni govora. Na te tri želje je kalemio i jedan savjet i jedino što mi preostaje jeste da s vremena na vrijeme ispunim poneku ukrštenicu i da se pred svakim nepoznatim pojmom, pred svakom nepoznatom riječju sjetim dede koji mi je u davnim danima, kada nisam imao ni kilograme ni bradu, rekao kako bi bilo dobro da svakoga dana ispunim barem jednu križaljku…