Bajramski dan s Čečom: Između sna, sjećanja i neizgovorenih riječi
Ilustracija: MAHMUD LATIFIĆ
Dva puta mi sinoć Čečo u san došao. Prva slika: sjedim sam za stolom u nekoj kafani, hoću da naručim pivo, ali nisam siguran ima li dovoljno, jer u džepu mi samo žuti feninzi.
“Malo ili veliko?”, pita me konobarica.
“Malo”, odgovorim spremno. Nije mi uopšte do piva, nego, eto, naručio sam piće pa mogu sjediti za stolom i zapaliti. Mračna je scena i dok je konobarica nestala u kafani, ja brže-bolje izvadim onu siću, u nadi da će doteći za to pivo. Brojim, brojim, a sve se bojim da neće biti dovoljno. Utom, evo Čeče. Nema vremena da sjedne. Ne vidim tijelo, nego samo lik koji me pita: “Treba li ti šta, Toni”?
“Ma, možda mi fali koji fening za pivo.”
On velikodušno izvadi papirnatu novčanicu, stavi je na sto i reče: “Moram sad ići, vidjećemo se kasnije”.
I ja ostadoh bezbrižan za stolom, mogao sam na miru piti svoje pivo, a ako mi se prohtije, i još jedno naručiti.
A onda, odjednom, sasvim druga lokacija. Na Bistriku, pred Safetovom slastičarnicom (nema odavno slastičarnice, a odnedavno ni Safeta), opet sjedim za stolom. I nisam sam, tu su i Okuka i Enko zlatar i Dedo Pozder. Utom, na drugoj strani ulice, u plavoj košulji i farmerkama, dugim korakom uz Bistrik grabi Čečo. Visok je bio i inače, ali sad u snu kao neki gorostas. Dedo ga zove: “Čečoooo, haj’ sjedi s nama”.
On samo glavom zakrenu prema nama: “Nemam vremena sad, sjedite vi, doći ću ja kasnije”. I ode Čečo uz Bistrik. Ne vrati se, a san se prekinu.
A zašto mi Čečo, češće nego drugi, i na javi i u snu dolazi?
Možda zbog prijateljstva kovanog najtvrđim materijalom rane mladosti? Možda zbog sličnih sklonosti, ležernog poimanja stvarnosti i zajedničkog lutanja po tajanstvenim putevima metafizike? Možda zbog uzajamnog povjerenja, s kojim smo jedan drugom ispovijedali najdublje osjećaje? Nismo se libili jedan drugom ukazati na greške i grijehe koje smo činili.
Ta, zar mi nije posljednji put kad smo razgovarali, a bolest ga već toliko iscrpila da je jedva rečenice sklapao, nestrpljivo rekao:
“Joj, Toni, kad ćeš, ba, jednom odrasti, kako te više ne umore te gluposti?”
A ja mu pričao o svojim planovima i nadama, temeljenim više na željama, a manje na stvarnim mogućnostima. Možda nije ni bio trenutak, shvatio sam to i tada, pa sam pokušao sa brižnim pitanjem:
“Joj, Čečo, kako podnosiš tu strašnu dijagnozu”?
“Eh, kako podnosiš? Pa navikneš se… a glavno je da me ništa ne boli. I vidiš, još mogu normalno pričati. A da ti kažem, to i tebe čeka, mislim smrt, niko nije orlova vijeka, moj Toni…”
A baš mi nedostaje Čečo. Valjda mi zbog tih naših razgovora na koje se svelo naše druženje, ta kako drukčije kad je on u Australiji, a ja u Sloveniji, svako malo zatreba njegov glas. Jer, malo je ljudi kojima si spreman povjeriti se, a još manje onih koji će imati strpljenja i pokušati te razumjeti.
Kako se ovo moje sjećanje nekako podudara sa dolazećim Bajramom, pamtim k’o sad kako uveče, uoči sutrašnjeg praznika, stojimo na Brijegu i dogovaramo:
“Hej, Toni, eto me ujutro po tebe da idemo u džamiju. I budi spreman, nemoj, majke ti, da te opet čekam”.
Za njega se pobrinula majka Hida, bio joj je najviše i fizički nalik, a i zvijezda njenog života, a za mene opet moja Zlata. I našli smo se pred vratima moje avlije, svježi, okupani, u ispeglanim pantalonama, onako baš svečarski obučeni i pravac Terezija i tamošnja džamija.
A tamo mravinjak od ljudi, nad sve se spustio nebeski mir, više se šapuće nego glasno govori: Bajrambarećola, bajrambarećola i srdačno stišću ruke ljudi jedni drugima. A znamo da među njima ima onih koji se baš i ne mogu, posvađanih, onih što izbjegavaju jedni druge sresti na ulici. A sada ovdje, pred džamijom, svi pomireni, srdačni, milost neka kao da im je zaposjela dušu. Tako pamtim bajramski, jutarnji namaz pred terezijskoj džamiji i u njoj.
Poslije ćemo u pohode po mahalskim kućama, dovoljno smo još mladi i mali da to ide uz nas. Ovdje dinar, ondje banka, čim izađemo iz neke od kuća, vadimo bajramluk iz džepova, prebrojavamo, računamo šta ćemo moći i šta želimo kupiti od tog novca.
Neki će, ljubomorno stišćući džep sa sićom, otrčati kući, a neki će, među njima sam i ja, pravac u casina na otvorenom. Nacrtaće se ćiza ispod bistričkog mosta, u Mahali, na Tereziji ispod trafostanice u Greblju 7, na Begovcu i… hajmo prvi, drugi, hopa. Bacamo banke ko bliže liniji, onda ih pobjednik digne sa zemlje, poreda na dlanu i uvis baci. Jazije pripadaju njemu, ture baca drugi… I tako sve dok nestanu ulozi od tog. Onda opet prvi, drugi, hopa, sljedeća runda.
Halal-para investirana u haram -namjene.
Ali, djeca smo, pa uz njih ide i oprost.
Kadikad je bilo bajramsko jutro. Otegao se divan dan, a kamo sreće da je još trajao.
Uveče smo se razilazili.
Svako svojoj kući.
Čarolija jednog dana selila se u sjećanje.
Iz kojeg odvadih i ovu priču.
