Arhitektonska memorija ili zašto malo znamo o svome gradu

Poznavati historijat svoga grada i onih građevina između kojih se krećemo, nije baš uobičajeno kod prosječnog građanina. Ali, oni koji su malo dublje zaronili u historiju svoga mjesta, bogatiji su i svjesniji u kakvoj sredini, odnosno u kakvom jedinstvenom urbanom sklopu, govorimo o Sarajevu, žive i rade. Naprednija i razvijenija društva, nego je to sa Sarajevom slučaj, jako drže do sjećanja i informacija o svome gradu, jer onda znaju odakle potiču, ko su i šta su. Da bi memorija grada, a svaki grad je ima, postala dio identiteta njegovih građana, potrebno je poznavati historiju gradogradnje svoga mjesta. Nemaju svi gradovi u BiH jednako pamćenje, niti građani koji tu žive znaju dovoljno o svome mjestu.

Učiteljica historija

Da bi se takvo znanje steklo i memorija grada živjela, potrebna je višestuka aktivnost sa svake strane, ali bez jednog od najvažnijih dijelova, a to je osvrt autora na vlastito djelo, ovaj dijalog zastaje, prekida se i teško ide. Razvijene urbane sredine, u svijetu mnogo naprednijem od BiH, ovoj tematici već od samih početaka posvećuju dužnu pažnju. Sarajevo, kao vrlo zanimljiv i interesantan urbani sklop, kakvih nema mnogo, ovome nije posvećivalo dovoljno pažnje.

Ozbiljni gradovi, a ja držim da Sarajevo i pored svih manjkavosti spada u takve, bilo igrom historijskih okolnosti ili položajem na granici tri civilizacije, imaju potrebu, obavezu i aktivno rade na tome da dokumentuju svoju historiju, razvoj, uspone i padove i da time pokažu odgovoran odnos prema nadolazećim generacijama sa jedne strane, a sa druge prema sebi i onome što čini svakodnevni razvoj, djelovanje i politiku u tim gradovima.

Naš glavni grad mijenjao je svoj status tokom vremena, ali izuzev perioda kada je Travnik bio vezirski grad, Sarajevo je uvijek bilo u centru događanja, razvoja duhovnosti i obrazovanja ove sredine, kao i razvoja čitave BiH. Kako i zašto urbane sredine to postaju i jesu, vjerovatno ovisi i o konentraciji obrazovanog sloja, te ljudi koji pored obrazovanja posjeduju finansijsko-ekonomske mogućnosti da razvoj grada vuku naprijed.

Šta je u fizičkom smislu izgradnje i prostornog razvoja to značilo, vidi se u Sarajevu na specifičan način, kroz inicijativu, uspomene i sjećanja odgovornih pojedinaca, i tek u novije vrijeme pokušajima institucionalnog organizovanja ovog segmenta života grada, jer koliko pamtimo, toliko vrijedimo, a koliko vrijedimo, toliko učimo iz historije, a iz historije uče samo oni koji žele gledati naprijed i kojima nikada nije dovoljno sjećanja, znanja i želje da njihova sredina bude još bolja. S obzirom na specifikum Sarajeva i političke i društvene burne promjene tokom njegove historije, to znači ono što je Evlija Čelebija davno rekao: “...samo zapisano ostaje...”

Šta ovo konkretno znači? Oni kojima je stalo i ne boje se svoga znanja svjesni su da je odgovor na ovo pitanje višeznačan, strukturiran, ali dok se ne postavi, dotični grad, odnosno urbana struktura ne živi život kompletan i punim plućima. Jedno od ovakvih pitanja jeste šta je to što sam uradio, koliko sam toga uradio i šta želim dalje uraditi. Ovo su veoma složena pitanja i ne može ih svako postaviti, već samo oni koji razmišljaju i rade u i o dotičnoj sredini. U Sarajevu, nažalost ili radost, sve ovisi od ugla gledanja, takvih nije bilo previše, ali postoje dokumenti, zapisi i sjećanja koji govore o ovoj temi.

Evlija Čelebija je jedan od velikih hroničara ovoga grada, i kako je vrijeme išlo, stvari su se mijenjale ubrzanim tempom i potreba da se svemu što smo prethodno pisali da mogućnost ostvarenja, postajala je sve većom, ali odgovori na takvu potrebu nisu dati.

Jedan od rijetkih primjera je danas vrlo rijetka knjiga “Arhitektura Bosne i put u suvremeno” prof. Juraja Neidhardta i Dušana Gabrijana, koja toliko desetljeća nakon izdanja pažljivome čitaocu i nakon više čitanja uvijek otkriva nešto novo, zanimljivo i drugačije, govoreći istovremeno o historiji, datome trenutku i vizijama autora. Specifičan pogled pojedinih autora kao što su prof. Neidhardt ili njegov suvremenik i koautor Gabrijan, govori dosta o misaonom trenutku i duhovnom razvoju Sarajeva, kao i o idejama koje su oni imali, šta i kako dalje.

Ovo neće reći da iz svake historijske analize slijede i pozitivne, odnosno održive ideje, ali samo postojanje takvoga diskursa tjera druge, koji su u oblasti gradogradnje, da se takođe uključe u taj misaoni proces i da kritički pogledaju i progovore o analizama i idejama svojih prethodnika. Ovakav dijalog mora rezultirati kvalitativnim napretkom, odnosno novim poticajem urbanog razvoja dotične sredine, a na osnovama koje nikada nisu jednoznačne.

Prof. Neidhardt je, naprimjer, imao briljantne analize urbanog razvoja Sarajeva i njegovih starih padinskih i dolinskih dijelova, kao i vrlo specifične urbane analize pojedinih bosanskohercegovačkih gradova, ali kako u datom trenutku misao i Le Corbusiera i tadašnje moderne zagovaraju radikalan pristup starom i historijskom, tako i ideje prof. Neidhardta odražavaju ovaj misaoni trenutak, ali vrlo često su neprovodive u fizičkoj realnosti i toliko godina poslije moram reći da mi je drago što se nisu ovaplotile u stvarnosti. Šta je to što prof. Neidhardt sa arhitektom Gabrijanom zagovara umnogome odraz je lana Voisina, koji je i Le Corbusier predlagao za gradsko tkivo Pariza, a koji takođe srećom nije zaživio u stvarnosti. Žao mi je što moram reći, ali slična stvar se trenutno događa u Saudijskoj Arabiji, sa željom da se uspostavi mnogokilometarski vrlo specifičan grad, sagrađen od nule u pustinji, od jedne do druge obale.

U daljem razvoju Sarajeva postojali su odgovorni pojedinci, poput akademika Husrefa Redžića, koji su imali dovoljno duhovne snage i znanja da progovore o lošim planovima napravljenim iz najboljih namjera, ali nakon argumentiranog dijaloga ti planovi srećom nisu provedeni. Konkretno, radi se o ideji prof. Neidhardta da se sva sitna orijentalna struktura Baščaršije ukloni i ostave samo spomenički sakralni objekti sa parkovnim uređenjem okoliša, koje danas, imajući saznanje o daljim društveno-političkim okolnostima u Sarajevu, nikada ne bi u potpunosti zaživjelo, a učinilo bi nepopravljivu štetu i oduzelo ono po čemu je Sarajevo prepoznatljivo, ono što ga čini jedinstvenim, a to je otomanski dio sa padinskim i dolinskim strukturama.

Takav duhovni dijalog koji je akademik Redžić vodio sa svojom okolinom i prethodnicima odvijao se u specifičnim društveno-političkim okolnostima, ali vještina i veličina ljudi i ličnosti koji su se borili za takvu stvar, manevrišući između Scile i Haribde, pokazala se na kraju ispravnom i vizionarskom, te je taj dio Sarajeva zbog kojeg dolaze hiljade turista i po čemu je prepoznatljiv. Pretpostavljate da govorim o Baščaršiji, gdje je niz pojedinačnih objekata sačuvan, restauriran i obnovljen zahvaljujući akademiku Redžiću i njegovim duhovnim suborcima sa iste katedre za historiju i razvoj arhitekture, kao što su prof. dr. Nedžad Kurto, prof. dr. Madžida Bećirbegović i prof. dr. Vjekoslava Sanković-Simčić. Ovi ljudi posvetili su svoj život i karijere održanju onoga što Sarajevo ima i specifičnom razvoju te urbane strukture.

Samim tim Sarajevo je, kao grad, na dobitku i nadam se da će ovaj dijalog trajati i dalje, argumentovano i stručno, nevezano za bilo koju ideologiju ili politički smjer, ali kao što smo u jednom od prethodnih tekstova rekli, dnevne politike kratkoga su daha, a gradovi su tu, ostaju i svjedoče.

Svjedočenja gradova, odnosno njihovo pamćenje ili memoria urbana, ipak su dugoročnog karaktera i nisu samo jednogeneracijski, već vrlo često trebaju vrijeme i sazrijevanje, kako društva tako i duhovnosti da bi dotična urbana struktura mogla konačno iskazati sve što potencijalno nosi u sebi. Da bi se to desilo i ostalo za budućnost i one koji će doći živjeti u istoj urbanoj strukturi, treba da postoji želja da se najbolje od danas predoči budućim građanima, dajući im temelj njihovog budućeg dijaloga, a nijedan urbani dijalog, ako je kvalitetan, odgovoran i savjestan, ne ostaje bez rezultata.

U kom će pravcu ti rezultati ići, mi možemo samo pretpostaviti, ali, primjera radi, niko od nas, koji smo studirali prije 50-ak godina, nije mogao pretpostaviti da ćemo voditi dijalog sa AI - artificial intelligence - odnosno sa umjetnom inteligencijom, bez straha od posljedica, jer smo svjesni urbane strukture, u ovom slučaju Sarajeva i želimo je unaprijediti na najbolji način. Da bismo to mogli, znanje historije je neophodno, a pogotovu pouke koje smo izvukli i koje, bez obzira na sve, pokušavamo prilagođene trenutku, vremenu i okolnostima, primijeniti u svakodnevnici.

Dijalog i struka

Kvalitetan urbani razvoj jeste u svakom slučaju rezultat gore spomentih dijaloga, i ako to znamo, a imamo želju živjeti u boljem gradu i kvalitetnijoj urbanoj sredini, onda bez straha stupamo u taj dijalog, argumentovano i profesionalno, bez želje za kratkoročnim probitkom, već - kako to kod urbanog jeste slučaj - argumentiramo na dugi vremenski period, često bez mogućnosti da vidimo konkretizaciju svega što bismo željeli. Ovaj pristup jedini je kvalitetan preduslov da naši gradovi, pa tako i Sarajevo, budu još održiviji i još ljepši.

Održivost, kao prva misao današnjice, ima svoju specifičnu težinu, koja će rezultirati time da se sve može staviti pod znak pitanja, u smislu da često i metode koje nisu “suvremene” daju bolji rezultat nego što to moderne urbano-tehničke teorije nude.

Za ostvarenje ovoga potreban je mukotrpan, svakodnevni savjesni rad infrastrukturnih službi grada, i kao uvijek struka bi trebala imati prednost, a urbana politika, koja mudro prati struku, slobodno može pobrati sve lovorove vijence. Ali, ne zaboravimo da iza takvih lovorovih vijenaca stoji svakodnevni rad malih ljudi koji posjeduju svjesnost gore naznačenu.

Ja sam Borislav Ćurić Kokan, arhitekt i nepopravljivi Sarajlija.