Aplauzi na mahovljanskoj pisti

Nikada nisam letio. I kada sam trebao, kada je sve bilo uređeno tako da se i to konačno desi, uvijek bi se neki đavo javio i odvukao me na drugu stranu. Džaba sam govorio da se ne plašim letenja i da me odvajanje od tla ne baca u histeriju. Niko više nije vjerovao u moj strah od neletenja; nisam u to, na koncu, vjerovao ni ja. Četrdeset godina mi je prošlo kroz noge, a nikada ih nisam odvojio od tla i de ti sad objasni i sebi i drugima da je to zato što ne hvatam zort.

Karta je kupljena

Mnoge sam stvari prvi put uradio kada je već bilo izvjesno da ih se nikada neću ni dokopati. Tetovirao sam se u trideset i petoj, vozački ispit sam položio tri godine kasnije i to iz drugog puta i pod temperaturom koja me je mljela bolje nego kombajn kukuruz, prvi auto sam kupio u trideset i devetoj, drugi nekoliko mjeseci nakon prvog, tek sam se u trideset i devetoj prvi put ošišao “na keca” i probao gnječeni grah. Kao da sam na sve zakasnio, kao da ni na šta nisam stigao na vrijeme.

Koridor je uži nego mačija dlaka

Svi koji su mi na leđa pribijali etiketu prepotopske kukavice letjeli su više i češće nego što sam se ja godinama vozao lauškom “šesticom”. Švabo je letio u Švedsku, na Palmu, u Kinu, pet puta godišnje iz Beča u Banju Luku, letio je u Njemačku, Kambodžu, Južnu Koreju, Vijetnam i Italiju (izabrana letenja!), a ja se siromah nisam provozao čak ni u onom dvosjedu koji zaprašuje komarce. Njemu je lakše sjesti u avion nego meni na bicikl, ali je nedavno došao vakat da se i ja odvojim od terracotte i da zajašim oblake.

Ne plašim se, kako rekoh, letenja, ali se nasmrt plašim procedura, nepotrebnog čekanja i gužvanja sa nepoznatim svijetom. A odlazak na aerodrom, čekiranje leta, prolazak pasoške kontrole i čekanje nakon prolaska gejta nije ništa drugo nego moj strah pomnožen sa stotinom. Koliko se nisam plašio aviona i letenja, toliko sam se plašio ovog mehanizma koji je lako mogao da me samelje kao vršalica zrno kukuruza. Ne podnosim kada me ispituju, kada me zadržavaju i kada me cijede, a sve su prilike bile da bez toga na aerodromu naprosto ne mogu da prođem.

Ali, kada se nema kuda, onda se nema kuda: karta je bila kupljena, smještaj rezervisan i nikakvo povlačenje nije dolazilo u obzir. Došao sam na aerodrom kada mi je rečeno, a i to jedva, jer sam na kružnom toku u Laktašima skrenuo prema Srpcu umjesto ka Gradišci. Bio sam na trećini kanala kada sam shvatio šta se dešava. Na cesti, srećom, nije bilo nikoga, pa sam stigao na vrijeme. Uzeo sam kartu, prošao pasošku kontrolu, pustio ruksak da ga skeniraju, pregledaju i prepipavaju. Upozoren sam da u ruksak ne mećem ništa osim gaća i čarapa, jer će aerodromski kerberi da mi uzmu i zadnji evro sa kartice, pa sam postupio u skladu sa uputstvima.

Čekao sam malo dobrih sat vremena, a onda je počelo ukrcavanje. Niti znam kuda treba da idem, niti znam kako treba da se ponašam, stoga je najlakše kopirati one koji izgledaju kao da su najsigurniji. Dobio sam, dabome, sjedište u sredini reda, ali su me brzo pomjerili na kraj, pored prolaza, jer pojas nije mogao da mi se omota oko potrbušine. Dodali su mi još jedan pride, objasnili da ne smijem da spuštam onu plastičnu pregradu sa sjedišta ispred i tek tada smo mogli da poletimo. Avion je krenuo da rola po mahovljanskoj pisti, a ja sam kroz komadićak prozora tek mogao da naslućujem šta se dešava.

Blagi trzaj i ode novinar. Deset metara, dvadeset metara, trideset metara. Stariji bračni par koji je sjedio pored mene – ni u najboljoj mladosti, ni u najgoroj starosti – razmota burek i otvori jogurt, nakon toga razbaciše tabliće na onoj plastičnoj pregradi koju nisam više smio da pipnem nakon intervencije namrgođene stjuardese i meni ne ostade ništa drugo nego da nabijem slušalice u uši i da pustim ono nešto muzike što sam skinuo prethodnog dana na telefon. Povremeno bih zraknuo kroz prozorče da vidim gdje sam i gdje smo i malo sam se cimnuo kada sam ugledao da smo iznad oblaka i da se sem njih ništa pod milim bogom ne vidi, ali sam brzo pronašao na trenutak izgubljenu petlju.

Malo sam se cimnuo

I: kako je letjeti? Nemam precizan odgovor. Let je bio isuviše kratak – sat i dvadeset – da bih mogao donijeti bilo kakav zaključak koji nije labav. Da je zanimljivo – zanimljivo je, ali malo je stvari koje prvi put nisu zabavne i uzbuđujuće. Sjedišta su uska i malena, kao poručena za moju liniju, stjuardese su više simpatične nego lijepe, viski niti ko nudi, niti ko toči, a do klozeta se mora koridorom koji je uži nego mačija dlaka. Sa druge strane, gubljenje nevinosti je gubljenje nevinosti i meni je, ipak, drago što sam letio, pa makar to bilo i u četrdesetoj.

Uz prozor

Daleko zanimljivije bilo je kada sam se vraćao, jer sam spušten u sjedište pored prozora. Konačno sam mogao da vidim kako avion ubrzava, kako se diže sa tla, kako se penje sve više i više, kako lomi i desno i lijevo, kako prelazi preko rijeka, jezera i planina, kako siječe oblake kao da su od šećerne vune. Nagađao sam s vremena na vrijeme gdje se nalazimo, koju državu prelijećemo i kojoj se državi približavamo. Prelijetali smo sela i zaseoke i to je zapravo bio najuzbudljiviji dio letenja: ko živi tu; koji se jezici govore; kako idu na posao i kuda; imaju li u blizini neku vodu; je li i njima dodijalo živjeti daleko od gradova?

Lijepo je letjeti. Još je ljepše putovati. Treba ići što češće i što više. Ali ako je ikako moguće, bez velikog pomjerenja iz Krajine. Vidio sam aerodrom, vidio sam krila, vidio sam pilotsku kabinu, ali najdraža mi je mahovljanska pista u povratku. Ostaje, na kraju, tek jedna zagonetka koju niko, pa čak ni Švabo, ne umije da mi riješi: zašto putnici na letovima iz Banje Luke i u Banju Luku aplaudiraju kada avion sleti?