Anđeo genocida

DEIR AL-BALAH, GAZA - 29. JULI:Palestinci koji žive u improviziranim šatorima u izbjegličkom kampu Nuseirat pokušavaju preživjeti izraelsku blokadu i politiku gladovanja kuhajući s odbačenom namirnicama u Deir al-Balahu, Gaza, 29. jula 2025. Porodice pretražuju otpadnu leću kako bi pripremile obroke dok se nestašica hrane pogoršava u Pojasu Gaze. (Hassan Jedi - Anadolu Agency)/

Izraelski genocid nad Palestincima ubrzava tempo

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Ima ta legendarna slika Paula Kleea “Angelus Novus”, urađena vodenim bojicama 1920, koju je malo prije vlastite smrti posjedovao isto legendarni filozof Walter Benjamin, koji je o njoj pisao u tekstu “O pojmu istorije”. I taj fragment teksta među piscima i filozofima, uopšteno među intelektualcima, zauzima ništa manje legendaran status.

Ruševine naših kuća

Da ne bih citirao odlomak iz navedenog teksta, koji imam iz zbornika tekstova “Anđeo istorije” (priredio i preveo Jovica Aćin), prepričaću ga. Benjamin kaže da Kleeov anđeo mora biti anđeo istorije. I on kao da želi da se udalji od onoga što vidi, razrogačenih očiju, užasnut gleda u prošlost. Ono što se nama čini kao lanac događaja anđeo vidi kao jednu katastrofu koja stalno gomila ruševine i baca mu ih pred noge. Ipak ću citirati: “Rado bi on zastao, budio mrtve i sastavljao sve što je bilo razbijeno. Ali iz Raja duva oluja i puni mu krila, i tako je jaka da anđeo više nije u stanju krila da sklopi. Ta oluja ga nezadrživo nosi u budućnost, kojoj je leđima okrenut, dok hrpa ruševina pred njim narasta do neba. Ono što nazivamo napredak jeste ta oluja.”

Paul Klee: "Angelus Novus"/

Paul Klee: “Angelus Novus”

Kao što smo to dobro mogli osjetiti na svojoj koži tokom našeg “malog i omanjeg” rata, progres su upravo bile ruševine naših kuća. O tome sam napisao cijelu knjigu, ali pošto se naši ljudi boje fantastike više nego propuha, eno je leži nepročitana. Zamke nekakvog “najnovijeg realizma” ovdašnje se književnosti nikad neće riješiti.

Taj Benjaminov progres upravo gledamo posmatrajući ruševine Gaze, gdje je cijeli Pojas pretvoren u ono što Angelus Novus gleda. Teško je naći tekst koji se, nažalost, bolje ostvario od ovog fragmenta br. IX o Kleeovoj slici u širem tekstu “O pojmu istorije”. Pasus od pola stranice napisan 1920. pogodio je sve, a to pogođeno mi zovemo dvadesetim, te dvadeset i prvim vijekom. Naravno, progres nam uvijek padne na pamet prije nego ruševine i razaranja. Iako bi trebalo biti obrnuto, jer još vučemo traume iz dva svjetska rata, a do kada ćemo u sebi nositi traume genocida u Gazi, to zaista niko ne može reći, jer izraelski genocid nad Palestincima ubrzava svoj tempo iz dana u dan.

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Povod za ovaj tekst su dva motiva. Jedan motiv je dječak Amir koji ljubi ruku američkom plaćeniku koji radi na distribuciji hrane u Gazi, tamo gdje svaki dan izraelski vojnici ubiju stotinu ili više gladnih stanovnika Gaze. Rade to zato što im je to posao. Neki to rade vjerovatno i iz zabave, zbog mržnje, ili samo da nahrane vlastitu životnu radost. Zločin je težak psihofizički posao, a genocid je kao olimpijada ratnih zločina. Morate biti psihofizički spremni do krajnjih granica, da bi mogli odgovoriti na izazove ovakve olimpijade smrti. Drugi motiv je tekst u novinama +972 Magazine.

Zločin je težak psihofizički posao, a genocid je kao olimpijada ratnih zločina. Morate biti psihofizički spremni do krajnjih granica, da bi mogli odgovoriti na izazove ovakve olimpijade smrti

Nakon što je dječak Amir poljubio ruku američkom plaćeniku, i poklonio mu se, a plaćenik je sve to fotografisao, onda su izraelski vojnici ubili Amira. Sve ovo znamo zato što je plaćenik ispao pokajnik i dobar čovjek, pa je zgrožen viđenim barbarstvom regularnih izraelskih trupa napustio posao na ugovor i počeo javno da svjedoči o viđenim užasima. Ko je vidio dječaka Amira, nevinost i dobrotu njegovog lica, mogao je da vidi šta znači ljudska strahota i pravo lice Angelusa novusa. Svi mi koji smo vidjeli lice ovog dječaka užasnuti smo kao i Benjaminov anđeo, a zapadnjački mejnstrim mediji nas žele uvjeriti da je to lice laž, plod nekakvog Paliwooda, kako su ruševine Gaze brižljivo montirana hamasovska propaganda.

I mene ne napušta optimizam da će cijeli svijet stati na stranu Palestinaca i njihovog prava na život na vlastitoj zemlji, iako sam gorko svjestan da do tog momenta možda ni neće biti živih ljudi u Gazi, osim izraelskih vojnika, koji će do tada već biti prokazani kao pandan nacističkim monstrumima, što oni jesu već i sada.

I nisu samo takvi vojnici, nego je izraelsko društvo u apsolutnoj većini potpuno za genocid nad Palestincima. Statistički podaci ne lažu, i ne mogu biti frizirani orwellovskom progandom medija Zapada. Nije problem premijer koji slučajno ima isto ime kao i Walter Benjamin prezime, problem je dublje u sistemu. Kao što znamo, genocid je nemoguće izvesti bez masovne podrške kompletnog društva. Ta podrška je nekad samo ćutanje i prihvatanje da neko čini zločin genocida u tvoje ime. Koliko je ljudi iz Republike Srpske do sada javno diglo glas i reklo: “Genocid u Srebrenici nije počinjen u moje ime!” Ili je ovo samo retoričko pitanje, ono na koje ni ne treba dati odgovor, jer je odgovor jasan. Nije Milorad Dodik statistička greška, on je proizvod društva koje i dalje uporno ćuti, a neki djelovi tog društva otvoreno slave genocid u Srebrenici i najavljuju nove. Milorad Dodik je baš to što je trebao da bude. Nastavljač politike Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Mirnodopska varijanta. Bez krvave Mladićeve šapke i odvratne frizure demona Karadžića.

MC Srebrenica Potočari dan prije kolektivne dženaze/Damir Deljo

Neki dijelovi društva otvoreno slave genocid u Srebrenici/Damir Deljo

Damir Deljo/OSLOBOđENJE

I ne mogu da ne iskoristim priliku napisati kako su neki ljudi, pojedinci iz Srebrenici, također bili među ovim “progresivcima” koji su nas gaslajtali kako je Milorad sada neki novi čovjek, Milorad Novus, bezmalo. Toliko političko sljepilo onih koji su preživjeli genocid govori o nama, o našem društvu, koje je trajno osakaćeno upravo i samim genocidom.

Ko je vidio fotografije dječaka Amira, a suze mu nisu krenule na oči, trebao bi da se zamisli nad svojom ljudskošću.

Pisac ovih redova je na ovom mjestu pisao o genocidu nad Palestincima u oktobru 2023. Barem bismo mi trebali znati kako ovaj zločin počinje prvo u jeziku, on počinje riječima, a te riječi smo čuli od kompletnog izraelskog vojno-političkog vrha u danima nakon 7. oktobra 2023.

Žudnja za ubijanjem

Nikako da otkrijem ime čovjeka koji je rekao: “Zvuk metka (pucanj) se prvo čuje u mislima.” Autor je beogradski sociolog. I kad mislim o ovoj rečenici tačno znam na šta se ona odnosi, a odnosi se na žudnju za ratom, ubijanjem i razaranjem. Zvuk raketa, dronova i bombi smo čuli već u danu Hamasovog napada na izraelske baze i vojne punktove, kao i na kibuce i naseljena mjesta. U riječima smo ih mogli čuti kristalno jasno.

I mene ne napušta optimizam da će cijeli svijet stati na stranu Palestinaca i njihovog prava na život na vlastitoj zemlji, iako sam gorko svjestan da do tog momenta možda ni neće biti živih ljudi u Gazi

Barem se meni čini da je to sve tako bilo transparentno i lako uočljivo kada je u pitanju genocidna namjera Izraela kao najveće američke kasarne na Bliskom Istoku, odnosno Zapadnoj Aziji kako se zove taj dio svijeta ako mu skinemo kolonijalni naziv.

Inicijalna kapisla za pisanje ovog teksta je bio tekst u izraelskom mediju +972 Magazine pod nazivom Germany’s angel of history is screaming, koji govori o njemačkoj odgovornosti spram genocida nad Palestincima.

Anđeo istorije može biti “ponosan” na čovječanstvo, kako smo daleko dobacili u nerazumijevanju njegove užasnutosti ljudskim progresom, koji se mjeri Holokaustom i svim genocidima do ovog u Gazi. Walter Benjamin se ubio dozom morfijumskih tableta u španskom selu Portbou. A ubio se da ne bi pao u ruke gestapovskim agentima, pošto su frankističke vlasti uskratile vize za ulazak izbjeglicama poput njemačko-jevrejskog filozofa i naredile njihovo protjerivanje. I njegovo tijelo je bilo na hrpi ruševina Kleeovog anđela kojem je upravo Benjamin udahnuo smisao.

Ruševine Gaze su nam pred nogama i narastaju do neba. Ko je ćutao do sada, trebao bi, morao bi, konačno dići svoj glas protiv zločina nad Palestincima i čovječanstvom. Ništa nas nije naučila takozvana učiteljica života, kako glasi latinska ofucana fraza. Nisam ironičan: onaj ko je čitao Benjamina tome ni pakao neće teško pasti.