Alma Mahler, nezajažljiva

Mahmoud Darwich je rekao: “Čovjek koji je u savršenom skladu sa društvom, njegovom kulturom, sa samim sobom, ne može biti kreativan.” Kao da je mislio na munjevitu i nemirnu Almu Mahler (31. 8. 1879, Beč - 11. 12. 1964, New York). Danas, 31. avgusta, možemo obilježiti 145 godina njenog rođenja. Alma, po mužu slavnog prezimena Mahler, bila je umjetnica, skladateljica liedera: germanske poeme za jedan glas, kojeg prati klavir, ili ansambl instrumenata, i karizmatična, nepredvidiva gospođa, koja nije ostavljala ravnodušnim. Možda, jer je bila nezajažljiva.

Žena postoji

Françoise Giroud (1916-2003), autorica bestsellera “Alma Mahler, ili umjetnost kako biti voljen”, sročila je naslov koji savršeno pristaje Almi Mahler. Vjerujem da bi svi voljeli biti majstori ove umjetnosti, ali ide više nego teško, ili nikako. Alma Mahler je bila neprevaziđena majstorica, koja je bacila sjenu i na vlastitog slavnog muža, Gustava. Moto knjige je citat najpoznatijeg francuskog psihoanalitičara Jacquesa Lacana (1901-1981), Alminog suvremenika: “Žena ne postoji.”

A da razmislimo, gospođa kojeg velikog umjetnika je iskoračila iz njegove aure i zauzela mjesto među slavnima? Osim Yoko Ono, možda, samo pijanistica Clara Schumann (1819-1896), koja je mužu Robertu rodila sedmoro djece, a imala je 37 godina kad je umro. Narednih 40 godina je promovirala njegov rad. Alma je bila iz nekog drugog notnog sistema.

O rođenoj Bečlijki Almi, rođenoj Schindler, biografi su zabilježili da je bila skladateljica, manekenka, spisateljica, slikarica i kolekcionarka umjetničkih djela. Kćerka slikara Emila Schindlera i pjevačice Anne Bergen, odrastala je u umjetničkoj sredini prijateljā svog oca. Počela je skladati sa 8 godina. Među očevim prijateljima, avangardnim umjetnicima, bio je i Gustav Klimt, autor čuvene slike “Poljubac”, koji joj je tu prvu nježnost ukrao na putu u Genovi, 1899.

Tek punoljetna, srela je 19 godina starijeg Gustava Mahlera (1860, Kaliště, današnja Češka - 1911, Beč). Mahler se do tada bavio dirigiranjem, nastupao u Kasselu i Ljubljani, i bio direktor Opere u Budimpešti i Hamburgu. Uz pomoć Johannesa Brahmsa i zahvaljujući činjenici da je prešao na katoličanstvo - jer su Židovi sa takvih pozicija bili isključeni - postao je umjetnički direktor Bečke opere. Zbližila ih je strast prema muzici. Prije vjenčanja, Mahler joj je u pismu objasnio šta očekuje od nje: “Imaćeš samo jedno zanimanje: učiniti mene sretnim.” Alma je, valjda nesvjesna frustracija koje će slijediti, pristala odustati od svojih umjetničkih ambicija, inače - ništa od udaje.

Iako je priznao da je Alma nadarena muzičarka, izgleda nije uočio s kim se upušta u brak, a bio je prije svega čovjek svog vremena. Očekivao je da se njegova gospođa posveti isključivo blagodetima braka i suprugovoj karijeri. Tako je Alma kapitulirala pred stalnim putovanjima, selidbama i stvaralaštvom genijalnog umjetnika. Čak je u 8. simfoniji pod svojim imenom objavio kompozicije, koje je Alma komponirala prije vjenčanja. Mahlerovi su rodili dvoje djece: Mariju, koja je sa pet godina umrla od posljedica šarlaha i difterije, i Annu (1904-1988), koja je kao učenica de Chirica postala kiparica u Rimu.

Često žrtva pretenzija zahtjevnog muža, Alma je podlegla privlačnosti naočitog arhitekte i dizajnera Waltera Gropiusa (1883, Berlin - 1969, Boston), i ušla u izvanbračnu vezu, koja je isključivala razvod. Katastrofa: Gropius se obratio “Gospodinu Gustavu Mahleru” pismom koje je upućeno Almi, i u kojem predlaže da je on, Gropius, oženi. Taj kontroverzni potez Mahleru je otkrio prirodu njihovog braka, jer je neuspjeh pripisivao razlici u godinama. Na traženje Alme otišao je po pomoć kod “zemljaka”, Sigmunda Freuda, u Lieden, u Nizozemsku. Ostali su u šetnji-razgovoru četiri sata, a psihoanalitičar mu je objasnio da gospođa Mahler, u osobi koju voli, traži oca: “A Vi ste taj.” Razgovor je izgleda bio koristan, pa je Gustav napisao Almi: “Radostan sam. Zanimljiv razgovor.” Kompozitor je imao dojam da je Freud ponovno probudio njegovu sposobnost da voli Almu i želju da je osvoji, ali - prekasno. To su bili posljednji mjeseci njegovog života: umro je od generalizirane infekcije u 50. godini.

Neki biografi su protumačili da je Alma “ubila” Mahlera i nazvali je Sfinga (poludivlja zvijer, polužena), a gospođa Mahler se zatekla mlada i bogata udovica. “Mnogi su govorili da Alma ‘jede’ muškarce”, objasnila je redateljica Orianne Moretti, jedna od autorica “AlmaMahlerOskarKokoschka” opere, iz 2016.

Uskoro je postala asistenica bečkog biologa Paula Kammerera, koji ju je, da bi ublažio njenu tugu nakon gubitka slavnog muža, uveo u svoje eksperimente sa bogomoljkama. Sve vrijeme u crnini, Alma je insekte hranila crvima, a Kammerer je postao njen ljubavnik. 11 mjeseci nakon smrti Mahlera, na porodičnom okupljanju je upoznala pisca i slikara Oskara Kokoschku (1886, Pöchlarn - 1980, Montreux). Protestujući zbog tumačenja, tj. škandala kojeg je izazvao svojim djelima u Beču, Kokoschka se obrijao na nulericu, a štampa ga nazvala “degeneriranim umjetnikom”. Poslije je izjavio: “Bila je tako lijepa i zavodljiva pod svojim plaštom udovice! Opčinila me je! Imao sam utisak da ni njoj nije bilo svejedno. Nakon večere, uzela me je pod ruku, odvela u susjednu prostoriju, sjela za klavir i odsvirala mi Liebestod”… što doslovno znači “Smrti ljubavi”. To je naslov kojeg je Richard Wagner dao preludiju svoje opere “Tristan i Izolda”. Uskoro je taj naziv dat svim numerama koje su govorile o smrti ljubavnika.

Kokoschka nije mogao odoljeti takvom potezu. “Uznemirila me je. Izbacila me je iz cipela. Od te večeri smo bili nerazdvojni.” Alma je pronašla ljubavnika kakvog je oduvijek tražila, ali se nije htjela upuštati ni u šta ozbiljnije. U dnevnik je napisala: “Nasilan je, ljubomoran i posesivan. Opsjednut.” Uskoro je ukrao Almine dokumente i bez njene privole objavio najavu njihovog vjenčanja. Nije ni pomišljao obući ništa drugo do njenu pidžamu, koju joj je u potaji oteo. Uplašena bizarnim ponašanjem i nepodopštinama, Alma se udaljila od slikara i zato što ju je Oskarova majka jednog dana dočekala sa pištoljem, u namjeri da je spriječi viđati njenog sina.

Nesporazum je bio pozamašan: Kokoschka je ljubav opisao kao ‘kaos’, a Alma je igrala muzu. U zamjenu za vjenčanje, na kojem je Oskar insistirao, tražila je da za nju napravi remek-djelo. Počeo je bjesomučno stvarati: bez Alme mu nije bilo moguće ni živjeti ni slikati. Vidio ju je kao svoju Madonu, i htio je samo za sebe, po svaku cijenu. Za Almu, predugo pod paskom muža sa sličnim viđenjima, to nije dolazilo u obzir. Izlazila je i zabavljala se sa ‘pretendentima’, od Gropiusa, i kompozitora Hansa Pfitznera, sve do njene prijateljice, lezbijke Lilie Leiser.

Ali, među Kokoschkinim protivnicima jedan je bio nepobjediv, a mrtav: Gustav Mahler. Alma se predstavljala kao neprolazno ožalošćena supruga. Postavila je masku svog pokojnika u hall kuće u Semmeringu, gdje je sa Oskarom živjela u konkubinatu. Sve je tu bilo delikatno: autor posmrtne maske je bio njen očuh, slikar Carl Moll (utemeljitelj secesije, učenik Alminog oca, koji je nakon učiteljeve smrti, 1892. oženio Alminu majku. Kao ljubitelj Hitlera, aprila 1945. Moll je skupa sa kćerkom i njenim mužem izvršio samoubojstvo). Kad je Oskar vidio posmrtnu masku Mahlera u kući, od ljubomore je izgubio razum. Već 1913. počinje raditi na grafici “Margarita za stanom”, kao aluziji na Faustovu Margaritu, koja pokazuje Almu kao mladu ženu kako mota crijeva muškarca izvađene utrobe.

Da Alma vrti crijevima bio je znak Kokoschkine patologije: razbolio se od njihove vrste bliskosti. To stanje je slikao na skoro svim djelima. Bio je opsjednut Almom, koja je od njega napravila žrtvu. A potčinjenost je hranila njegovu inspiraciju i kreativnost. “Jedna noć s tobom, Alma, i onda mogu raditi cijele dane.” Bila je svemoćna, a on se i rado, i istovremeno bolno, podvrgavao njenoj ljepoti i nesvakidašnjoj inteligenciji. Alma je dva puta nosila njegovo dijete i oba puta prekinula trudnoću. U to je izbio Prvi svjetski rat. Oskar se 3. januara 1915. dobrovoljno prijavio u austro-ugarsku vojsku. Majci je dao ogrlicu sa crvenim perlama - koja je nekada pripadala Almi, kao zalog njegove ljubavi i znak da će se vratiti. Majka je ogrlicu čuvala u saksiji, koja je pala i razbila se. Alma je zapisala u dnevnik: “Oskar je pobjegao od mene. Nije više u meni. Postao je nepoželjni stranac.”

Kokoschka je poslat na ruski front, gdje mu je neprijatelj bajunetom rasparao pluća, a metak ga pogodio u glavu. Čim se oporavio, tražio je da se vrati u borbu. “Front mu se čini blaži i slađi od života sa Almom.” Psihijatri su opisivali vojnike kako iskaču iz rovova i uz urlik, kroz bodljikavu žicu, jure prema neprijateljskim crtama. “OK (Oskar Kokoschka) je KO”, zabilježio je jedan od njih. Alma mu sve vrijeme dolazi u san, ali je već odavno - nema. Februara te godine otputovala je u Berlin, posjetiti Gropiusa, koji je također mobiliziran. Tražio je dozvolu da se sretne ‘sa posjetom’. Strast je samo pritajeno čekala da bukne: Alma ponovno zatrudni i traži da se vjenčaju. To obave tajno, za vrijeme jednog vojničkog dopusta, 18. avgusta 1915. Bez vijesti od Oskara, koji je ranjen 29. avgusta 1915. Alma odlazi u njegov atelier u Beču pokupiti svoja pisma da bi ih spalila, a usput i uzme i nekoliko njegovih djela, misleći da se Oskar vjerojatno neće vratiti iz rata. U njenom braku sa Gropiusom se 1916. rodi Manon, koja će 1935. umrijeti od poliomelitisa.

U julu te iste 1916. Kokoschku, kao oficira za vezu, šalju na italijanski front: ponovno je ranjen i sada i odlikovan. Od 1912. do 1915. napisao je Almi 400 pisama, moleći da mu oprosti i da mu se vrati.

Naselio se u Dresden i 1918. kod najpoznatijeg proizvođača lutaka, Hermine Moos u Műnichu, naručio realnu, trodimenzionalnu i anatomski preciznu repliku Alme Mahler, od lana i krinoline. Mjesecima je Herminei Moos slao podrobne crteže i opise lutke koju je želio imati. Jasno je naveo da želi da lutka bude sposobna prevariti čula i da bude potpuno operativna, kao da se radi o istinskom ljudskom tijelu: “Molim Vas, napravite da to bude moguće.” Vanjskog dijela od labudove kože i pojedinosti od konjske dlake, lutka Alma je završena i isporučena Kokoschki 1919. U Parisu joj je kupio donje rublje i odjeću izrađenu po mjeri, živio s njom kao da su u braku, vodio je u kafiće i operu. Proširile su se glasine o njegovoj perverziji sa kreacijom koju je umjetnik nazvao “Tiha žena”. Kokoschka je lutku slikao u više navrata, a najpoznatija djela su “Žena u plavom”, “Slikar sa lutkom” i “Za štafelajem”. Početkom 1920-ih je tvrdio da ga je lutka potpuno “izliječila od strasti”, i u alkoholiziranom stanju je bacio sa prvog kata. Susjedi su pozvali policiju, misleći da je u vrtu leš. Poslije je inscenirao performans njenog ubojstva: odrubio joj je glavu i o nju razbio bocu vina. Cijela ta orkestracija i širenje mita o lutki Almi postavili su pitanje o granici između navodne mentalne bolesti i smišljenog avangardnog performansa.

Alma još od 1919. živi sa austrijskim piscem Franzom Werfelom (1980, Prag - 1945, Beverly Hills, Kalifornija). Werfel je u Prvom svjetskom ratu bio nekoliko godina na ruskom frontu. Na nagovor prijatelja Franza Kafke doseli se u Beč. U djelu “40 dana Muse Dagha” opisao je masovna ubojstva Jermena 1915. u Istočnoj Anatoliji, što je u Americi izazvalo veliku pozornost. Knjiga je bila upozorenje, kojim je autor pridobio trajno poštivanje jermenskih zajednica širom svijeta. Alma je opet noseća, mada je formalno još u braku sa Gropiusom. Razvode se 1920, a nedonošče Martin Carl Johannes umre sa 10 mjeseci. Alma se za Werfela uda 1929.

Jedan citat iz knjige “Alma ili umjetnost kako biti voljen”: “To je njena posljednja ludost, govorio je Franz Werfel. Ovaj put se radilo o svećeniku, teologu Johannesu Hollensteineru. Njemu je bilo 37, njoj 53. To je bilo 1934. Govorilo se da će on biti sljedeći bečki kardinal, nakon Mrg Innitzera. Ona je tako djelovala da se on razredio. Platonska veza? Sve je izgledalo suprotno. U svakom slučaju - intenzivna veza. ‘Vi ste prva i bićete posljednja’, rekao joj je velečasni, očaran opojnom pokajnicom, koja je nekoliko mjeseci unazad otkrila novi, vjerski zanos. A ona nije tip žene koja bi se ispovijedala lokalnom svećeniku. Svakog dana nakon mise, koju odjednom redovito posjećuje, pridruži mu se u njegovom stanu. Popodne se limuzina velečasnog zaustavi ispred njene kuće. Prije nego je u intimnom dnevniku pobrisala sve o svojim odnosima sa Hollensteinerom - cenzura je za nju uobičajena - Alma zapiše: ‘Sve u meni traži samo da mu se podvrgnem, ali moram potisnuti vlastite želje. On je prvi čovjek koji me je osvojio.’ Prvi? Jeste da svaka nova ljubav dokine prethodne, ali ova, koja je to napisala, je bila žena Gustava Mahlera, ljubavnica Oskara Kokoschke, žena Waltera Gropiusa i udata za Franza Werfela.”

Vjerenica vjetra

Njemačka je 1938. pripojila Austriju, a nacistima je jedan od prvih poteza bio promijeniti ime Mahlerstrasse. Alma je preko Zagreba i Trsta stigla u London, “gdje nikoga nije bilo briga šta se dogodilo Austriji. Smrtonosna ravnodušnost demokracije”. Odlazi u Paris, i u skučenoj hotelskoj sobi, u Royal Madeleine, pokušava ponovno uspostaviti svoj svijet. Sakupila je prijatelje, među njima i Margheritu Sarfati, bivšu Mussolinijevu ljubavnicu, čiji je opstanak upitan. Odatle odlazi u Lourdes, gdje se Franz zanima za popularnu katoličku sveticu Bernadette, i njena priviđenja Djevice u pećini u blizini. Obećao si je da će, ako stigne do obala slobodne Amerike, napisati knjigu o Djevici. “Prva stvar na koju ću prionuti će biti Bernadetteina pjesma.” Sa Heinrichom i Golom Mannom, bratom i sinom Nobelovca Thomasa Manna, pješke prelaze Pireneje i stižu u Portugal, odakle su ukrcaju na brod za SAD. Françoise Giroud opisuje: “Alma je na strašnoj muci onih koji su izgubili svoj dom, svoje prijatelje, svoje knjige, svoje hiljade predmeta, i koji više nisu u godinama u kojima se čovjek lako prilagođava novom načinu života.”

Ovaj put su se nastanili u Hollywoodu, godina je 1940, u neposrednu blizinu pored Manna, austrijskog kompozitora Arnolda Schönberga i njemačkog dirigenta Brune Waltera. Werfel je postao naturalizirani Amerikanac 1941. i odmah se bacio na realizaciju obećanja koje je zadao sam sebi: napisao je “Bernadetteinu pjesmu”. Roman je doživio ogroman uspjeh: duže od godinu dana je bio na listi bestsellera New York Timesa. 1943. ga je za film adaptirao Henry King, i to sa njegovim originalnim naslovom. Glavna glumica Jennifer Jones je za ulogu dobila Oskara, i pored toga film je dobio Oskara za muziku, fotografiju i najbolju umjetničku režiju. Film je nagrađen i prvim Zlatnim globusom za najbolji film.

26. avgusta 1945. Werfel je podlegao srčanom udaru, ali je dan prije saznao da je Hitler izgubio rat. Alma odlazi živjeti u New York. Američko državljanstvo je dobila 1946. i postala institucija kulturnog života New Yorka. Prisustvuje probama dirigenta Leonarda Bernsteina, koji je bio veliki poštovatelj muzike Gustava Mahlera. Britanski kompozitor Benjamin Britten joj je posvetio “Nocturne for tenor and Small Orchestra”.

Na Upper East Side u New Yorku u zgradi kupi četiri mala stana. Živjela je na trećem katu u jednom od njih, a ostali su joj koristili kao dnevna i spavaća soba. Dovela je svoju odanu sluškinju Idu iz Austrije, i rekonstruirala svoj ambijent: knjižnica i muzička soba, njen portret Kokoschke, portret Mahlera za klavirom, umjetnička djela koja više ne zna gdje smjestiti, pa ih dijeli. Tako je Igor Stravinski dobio Paula Kleea... Uvijek u crnini, ali pokrivena draguljima, neumoljiva Alma je ponovno bila oličenje “Mahlerove udovice”, jer je muzika njenog prvog muža počela ulaziti u modu, a sve češće napuštala lik “Werfelove udovice”, jer se publika trećeg muža počela osipati. Zluradi su je nazivali “udovica četiri umjetnosti”.

Jedne večeri se u samoći upitala o maloj gomili ljudi pod njenim nogama. “Nikad nisam toliko voljela muziku Mahlera, pisanje Werfela me nikada nije zanimalo, nikad razumjela šta je Gropius govorio, ali Kokoschka, on me je uvijek impresionirao.”

Gropius je posjećuje svaki put kad je u New Yorku. Jednog dana stiže poruka od Kokoschke, koji se zatekao u New Yorku, želio bi je vidjeti. Alma oklijeva i odgovori “Ne”. Slikar joj je tada poslao posljednji telegram: “Mi smo zauvijek povezani u mojoj ‘Vjerenici vjetra’.” Alma je bila više od ljubavi njegovog života: svjetlo, strast i sunce.

“Alma, vjerenica vjetra” je i film redatelja Brucea Beresforda, iz 2001. Naslov je direktna referenca na istoimeno platno Oskara Kokoschke. Nedavno sam jednog umnog čovjeka upitala šta je najvažnije u životu. Odgovorio je: “Biti na pravoj strani.” A život Alme Mahler je imao bezbroj strana, koliko i vjetar. Nije željela biti sahranjena ni pored Mahlera, ni uz Werfela, nego sa svojom kćerkom Manon, u Ginzingu.