4. juli br. 76

U dedinom i bakinom dnevnom boravku godinama je stajala tek jedna jedina knjiga koju niko sem mene nije ni otvarao. Stajala je na malenom “šanku”, koji je dnevnu sobu odvajao od kuhinje; stajala je tu, nedirnuta i netaknuta, mjesecima i godinama. Ne znam odakle ona baki i dedi, ne znam da li je u Slavoniju došla s njima ili je stigla naknadno, ali znam da sam jedini koji je s vremena na vrijeme brisao prašinu s njenih korica i hrbata.

Merak među gradićima

Bila je to knjiga o gradiću kojeg sam napustio prije nego što sam pao sred slavonske ravnice. Na tim je stranicama bila zabilježena istorija njegovog rođenja i kratkog trajanja. Bila je to čitanka u koju su bili upisani gradski “prvaci”, slikovnica puna pejzaža i panorama, spomenar za one koji nikada nisu preboljeli ono što su izgubili. Na koricama te knjige pisalo je “Novi Travnik - Grad mladosti”.

Gradić podno Vilenice napustio sam sa materom i sestrom u aprilu 1992. godine. Ćaća je ostao u Novom Travniku i mati ga je iz zapaljene Bosne izvukla tek godinu dana kasnije. Kuća u Ulici 4. juli broj 76. ostala je sama, društvo mojih roditelja se rasulo svijetom, baš kao u pjesmama “Zabranjenog pušenja”, a ja sam novi zavičaj pronašao na drugom kraju svijeta, u pô beskonačne ravnice i na obali velike rijeke.

Ulica 4. juli

Imam dvije milijarde uspomena na Dalj i nijednu jedinu na Novi Travnik. Ničega se ne sjećam: ni rasporeda prostorija u kući u kojoj sam živio sedam godina, ni komšija, ni gradskih parkova, ni ulaza u dedinu i bakinu zgradu, ni pijačnih tezgi, ni odlazaka u obližnje Kasapoviće. Ne sjećam se pita koje je pravila ćaćina mater, ne sjećam se dede koji je umro kada sam imao pet godina, ne sjećam se svojih i sestrinih rođendana. Ničega se pod milim bogom ne sjećam.

Mater mi je pričala da je Novi Travnik prije rata bio lijep gradić. Da je imao nebrojeno mnogo parkova i igrališta. Da je sa svih strana bio okružen planinama i šumama. Da je imao široke ulice i nijednu jedinu strminu. Imao je vatrogasni dom, olimpijski bazen, veliku pijacu, dom kulture, terene za basket. Bio je, govorili su mi, merak među bosanskim gradićima. Ni isuviše velik da bi se ljudi u njemu izgubili, ni premalen da bi sve koji u njemu dišu podavio.

Mati je radila u Bratstvu, a ćaća, baka i deda u SOUR ZPP Zenica, Radna organizacija Novotehna. Ćaća i baka su radili u kancelariji, a deda na stovarištu građevinskog materijala. Ni toga se ne sjećam. Iza kuće smo imali veliku baštu, pored garaže japaner, iza pušnice bazen, u dnu dvorišta stablo lješnjaka. Ni to ne pamtim. Deda je svakog jutra dolazio po mene skalom 55 i vodio me u vrtić, a subotom sebi na konak i tada smo zajedno fruštukovali “bijelu kafu” sa udrobljenim hljebom. I te su mi se uspomene putem pogubile.

Novi Travnik

Nikada se nisam vratio u Novi Travnik. Imao sam nepunih osam godina kada sam ga napustio i tek sam sada, u četrdeset i prvoj godini, ponovo stigao u Ulicu 4. jul i pred kuću sa brojem 76. Ulica sada, naravno, ima drugi naziv, ne znam koji, a ni broj na kući više nije isti. Došao sam slučajno, bez namjere, kao u nekom polusnu. Prije dvadesetak godina sam došao na bakinu sahranu, ali bio je to dolazak na groblje koje se ionako nalazi na obodu varošice. Nisam prošao gradom, nisam vidio ništa od onoga što mi je nekada pripadalo.

Mati je u ovome vijeku nekoliko puta posjetila Novi Travnik - uvijek iz nužde, nikada gonjena sentimentima - i svaki put se vraćala sve smrknutija i sve umornija. Nije mogla da pronađe ništa od onoga što je ostavila. Gradić je postao kasaba u koju je sve teže odlazila i iz koje se sve brže vraćala. Parkovi između zgrada pretvoreni su u bašte, na travnjacima su podignute šupe i ostave za drva, široke ulice su pregrađene.

Uz piše, molim vas Zoki!

Novi Travnik je, ako sam dobro upamtio, nakon rata nevidljivom linijom podijeljen na hrvatski i bošnjački dio. Dva plućna krila bez pluća. “Linija razgraničenja” je kružni tok koji ima tri izlaza: jedan vodi ka Bratstvu i magistrali koja se proteže do Bugojna, drugi do Kasapovića, a treći ka okolnim selima. Našao sam se prije sedam dana u tom kružnom toku. Nisam znao ni kud bih, ni šta bih, pa sam izašao na drugom izlazu. Nakon nekoliko minuta ugledao sam bivšu kuću, a malo kasnije i zgradu u kojoj su stanovali deda i baka.

Na postolju

Kako sam pronašao kuću “iz prve”? Kako sam potrefio zgradu bez ijednog pogrešnog skretanja? Đavo bi ga znao. Ne znam kako sam, ali jesam. Nisam, doduše, znao koji je od dva ulaza vodio ka dedinom stanu, nisam znao na kojem se spratu nalaze vrata koja sam nebrojeno puta otvorio, nisam znao na kojem sam od silnih balkona iz dana u dan sa bakom tucao orahe i lješnjake. Ništa od toga nisam znao, sve mi je kasnije raspetljala mater, ali sam i kuću i zgradu pronašao bez greške. Prepoznao sam čak i zgradu u kojoj je stanovala teta Nisveta koja je čuvala sestru dobre dvije godine, prepoznao sam i pijacu čiji je zaštitni znak bio ciganin Ramiz koji je prijetio da će me obrezati svaki put kada bi me vidio i kojeg sam se plašio k’o djeca mraka.

U porodičnim albumima ima mašala fotografija iz tog vremena. Uglavnom kućnih i okolokućnih. Nakon toga najviše rođendanskih. I poneka fotografija iz grada. Na jednoj od tih fotki pokojni ćaća i ja sjedimo na postolju “čekića”, spomenika koji je posvećen onima koji su “utkali sebe u ovaj grad”. Trideset i pet godina kasnije sjeo sam na isto mjesto; pomjerio sam se, doduše, malo prema sredini da bih začepio onu rupu koja je u međuvremenu nastala. Na novoj fotografiji ćaće nema, a neko drugi će morati da kaže ima li i koliko ima Novog Travnika.