25 godina parka švicarsko-bosanskog prijateljstva

Prije nekoliko dana zvao me prijatelj, arhitekta, profesor Jurg Grunder iz Švicarske sav ushićen. Poslije jednog skupa arhitekata u Bernu prišla su mu dvojica ljudi i rekli kako su bili u Sarajevu i obišli dječiji park “koji ste Vi sa gospođom Neidhardt i studentima realizirali na Grbavici prije 25 godina”.

Profesor je bio oduševljen čuti da je park nakon toliko godina u funkciji i da još uvijek služi svojoj namjeni. Nisam rekla profesoru da je jedno vrijeme park bio zapušten i da je angažmanom Općine Novo Sarajevo ponovo obnovljen.

Zajednički projekat

Priča počinje kada sam provela jedan semestar kao gost nastavnik na Ingenierschule Burgdorf, odsjek za arhitekturu, kod Berna 1997. Poslije toga tokom nekoliko godina uslijedile su uzajamne posjete studenata arhitekture i profesora na relaciji Burgdorf – Sarajevo. Stvorila su se prijateljstva, ali i želja da se osmisli zajednički projekat koji bi ispunio prostorne i životne praznine u ratom razorenom Sarajevu tokom 1992-95. Na Grbavici je tada bila promijenjena struktura stanovništva, veliki dio izvornog stanovništa je odselio, naselio se veliki broj izbjeglica koje još nisu našle svoje mjesto pod suncem.

Da bi razumjeli ovu zainteresovanost studenata i profesora za Sarajevo, moram napomenuti da su Švicarci bili vrlo dobro obaviješteni šta se kod nas događalo, zahvaljujući nekolicini sjajnih novinara, raznim malim volonterskim humanitarnim organizacijama, udruženju Bosansko-švicarskog prijateljstva i drugim, izrazili svoje saosjećanje mnogim donacijama. Na poziv Radio Berna učestvovali smo na cjelodnevnoj radioemisiji “Glucks Kette” - lanac sreće 1996. prof. Gajo Sekulić i ja iz Sarajeva, fra Franjo Komarica iz Banjaluke i Burchler iz Mostara - iz tri konfrontirana područja Bosne i Hercegovine. Tu emisiju Radio Bern organizuje jedanput godišnje i sakuplja donacije za jedno ugroženo evropsko područje. Godine 1996. bila je to Bosna i Hercegovina. Razgovorom i učešćem slušalaca iz cijele zemlje sakupilo se oko 3 miliona švicarskih franaka, što je kasnije raspoređeno za razne projekte obnove širom zemlje.

Najkonkretniju informaciju o Sarajevu dobili su studenti i profesori tamošnjeg fakulteta, kada sam pred punim auditorijem imala izlaganje o Sarajevu sa dijapozitivima, od kulturno-historijske baštine do stradanja tokom opsade. Svi su bili veoma impresionirani i dirnuti, čak sam čula da mnogi nisu mogli ići na ručak poslije predavanja, dvije djevojke su čak povraćale, suočeni sa činjenicom nedostatka osnovnih životnih uslova u okruženom gradu i patnjom građana. Iduće godine studenti Arhitektonskog fakulteta iz Sarajevu održali su na istom mjestu sjajno izlaganje sa aspekta doživljaja opsade grada mladih ljudi na pragu života.

Drvene loptice

Pri traženju lokacije, jedan mali zeleni džep u strukturi šetnice uz lijevu obalu Miljacke na Grbavici, malo iza mosta Bratstva i jedinstva, činio se kao zgodno mjesto okupljanja starijih, djece, omladine sa predviđenim društvenim igrama - ulični šah, boćalište, uz prateći urbani mobilijar i nova stabla. Projekat je napravljen, uz aktivno učešće švicarske ambasade, Općine Novo Sarajevo i aktivista Rotary kluba, dobivene su potrebne dozvole, ostalo je pitanje finansija. Švicarski studenti su napravili pregršt malih drvenih loptica na kojima je pisalo SARAJEVO. Na raznim mjestima – od religijskih objekata, sajmova, na ulici – prikupili su donacije, nije im bilo teško moliti za Sarajevo. Ostalo su nadomjestile zainteresovane institucije.

Studenti su na ho-ruk sistem vrijedno volonterski radili na realizaciji parka. Otvorenje parka bilo je 18. juna 2000. godine u prisustvu profesora i studenata oba fakulteta, zvaničnika iz švicarske ambasade i Općine Novo Sarajevo, Rotary kluba i drugih.

Profesore, pitala sam, a kako su ta dvojica znali za park na Grbavici u Sarajevu?

- Bili su tada kao studenti učesnici u projektu i realizaciji.