15. maj u Japanu: O ovoj zemlji malo znamo, a cjelina se čini nedostižnom

O Japanu malo znam(o), možda poneki pojam, a čini mi se da je cjelina nedostižna. Zavirila sam u Rječnik Japana i zatekla da je prepun pojmova, a opći dojam nesaglediv. Na primjer, u slučaju Italije: pojednostavljeno se može svesti na fašizam, estetiku, mamine sinove i Sanremo. Francusku na parfeme, sireve, chansone i šarm. Ameriku od nekada na kauboje i Indijance, generalno silu, dolar i Oscar. Belgiju na belgijski Kongo, podjelu, pivo i strip. Njemačku na ratove, discipliniranost i pouzdanost. Balkan na konfuziju i nestalnost, ali Japan: ko to zna? Šta je globalno specifično za Japan? Ikebana, kamikaze, seppuku, kimono, yakuza, sushi, samurai, toyota, Fuji, Kenzo, Hokusai, Yoko Ono, Shibuya… mnoštvo fenomena i preciznih koncepata neprimjenljivih bilo gdje drugo.

Domovina karaoka

Za romantične je to zemlja trešnjinog cvijeta. Kad je o Japanu - prvo pomislim na otoke. Ne znam može li iko zamisliti kako je kompleksna organizacija svakodnevnog života, ili onog u vanrednim uvjetima, u zemlji-arhipelagu, koji broji 6.852 otoka, a distanca između dva najudaljenija iznosi 3.000 km.

Kad se kaže Japan neki pomisle na rižu, koja je postala hrana diljem svijeta poslije Drugog svjetskog rata, jer je prije toga bila preskupa. “Neočekivan preokret se dogodio kad je bijela riža postala dostupna svima. Oni imućniji su se vratili smeđoj ili integralnoj, ako ništa - da bi se razlikovali od drugih.”

Zanimljivo je da su negdje na otocima izmišljene karaoke. Pročitala sam da ih je slučajno izumio Shigeichi Negishi 1967. u uredima elektroničke tvrtke kojom je upravljao. Kad je jednog dana pjevušeći ulazio u ured, jedan od zaposlenih mu je navodno dobacio: “I niste baš neki pjevač, gospodine Negishi!” Uzrujan, ali podstaknut, reagirao je: “A kad bi se moj glas mogao čuti snimljen na zvučnoj podlozi?” Tako su Japanci dali svijetu karaoke, jednostavnu zabavu širom planete, od Divljeg Zapada, preko Finske, pa sve do Zaostroga.

Aktivisti protiv izgradnje nove američke vojne baze Henoko na Okinawi/

Fenomen koji je valjda poznat samo u Japanu je karōshi – smrt od prekomjernog rada. Izraz označava naprasnu smrt rukovoditelja ili uredskih zaposlenika, od srčanog zastoja, moždane kapi ili samoubojstva, a zbog preopterećenosti, prekomjernog rada ili stresa na poslu. Prvi slučaj karōshi datira iz 1969: 29-godišnji službenik u odjelu za otpremanje velikog japanskog dnevnog lista umro je od srčanog zatajenja zbog prekomjernog opterećenja. Prepoznavanje veze između smrti i uvjeta rada temelji se na radnom vremenu u sedam dana koje prethode nesreći. Karōshi se u Japanu od 1970. smatra profesionalnom bolešću. Vlada je 2016. izdala izvješće da 21,3% zaposlenih Japanaca prosječno u tjednu radi više od 49 sati. Zanimljivo je da se arhitekti najteže odvajaju od posla. Službeno, radno vrijeme se završava u 18h, ali nije viđen nijedan da ured napušta prije 21h. Da bi se borili protiv fenomena karōshi, poduzeća računare gase u 22h. Navodno, arhitekti onda nastavljaju raditi sa olovkom u ruci. Statistike pokazuju da tjedno odrade 40 dodatnih sati, koji nisu plaćeni.

Ima pokazatelj koji je elokventan: u Japanu je 2022. zabilježeno 0,23% ubojstava na 100.000 stanovnika. Za poređenje, Le Monde navodi da je iste godine u Australiji taj podatak iznosio 0,83, u Francuskoj 1,56, a u SAD-u 6,38.

Japan je jedna od rijetkih zemalja na svijetu, pored SAD-a, Kine, Irana i par afričkih, u kojoj se još primjenjuje smrtna kazna. Osuđenik je čeka izolovan u ćeliji dimenzija 2m x 2m, sa toiletom, česmom, i prozorom zatamnjenim, da ne bi mogao vidjeti nebo. Kamere snimaju 24h/24, a svjetlo se ne gasi da se izbjegnu samoubojstva. Na dan izvršenja, osuđenika na smrt iz ćelije odvode ujutro, neočekivano i bez najave.

Kad se mi nismo imali kada baviti drugima, na samom početku 1995, zemljotres jačine 7,2 Richterove skale pogodio je grad Kobe i izazvao smrt 6.500 ljudi. Možda najpoznatijeg japanskog pisca Harukija Murakamija (1949) događaj je inspirirao da napiše slavnu zbirku pripovjedaka “Nakon zemljotresa”, u kojoj je opisao Japan u potrazi za smislom, neosjetljiv na ono što ga okružuje, i usahle želje da bilo šta kaže o svijetu.

Japan iz snova/

Japan ima 124 milijuna stanovnika i tri književna nobelovca: Yasunari Kawabata (1968), Kenzaburō Ōe (1994) i Kazuo Ishiguro (2017).

Zemlja je 1992. pristupila Konvenciji za svjetsku baštinu UNESCO. Prva zaštićena mjesta su upisana na Listu 1993. (za poređenje, u Hrvatskoj su prva upisana 1979, kad je Zagreb bio Jugoslavija). Danas ih Japan ima 26. Njih 21 su prostori autentične kulture, a 5 su područja prirode, kakve nema drugdje, i koju treba njegovati i sačuvati.

I pored svih tih podataka, mislim da je Japance najbliže predstavio 1887. Vincent Van Gogh, u pismu svom bratu: “Ako se proučava japanska umjetnost, onda vidimo nesumnjivo mudrog čovjeka, i filozofa, i inteligentnog, koji provodi svoje vrijeme radeći šta? Proučavajući distancu između Zemlje i Mjeseca? Ne, proučavajući politiku Bismarka? Ne, on proučava jednu jedinu vlat trave… Pogledajmo, zar to nije skoro istinska religija kojoj nas uče ti Japanci tako jednostavni, i koji žive u prirodi, kao da su i oni sami cvijeće.”

Japan nerijetko pobija svoj vlastiti svjetski rekord u broju žitelja koji su doživjeli stotu: ima ih preko 95.000, a od toga je 90% gospođa.

Kad pomislim na Japan, sjetim je Fukushime: 2011. je potres na Pacifiku izazvao tsunami i nuklearnu katastrofu u ovoj centrali. Stradalo je 18.000 ljudi. Prve nuklearne centrale u Japanu su počele sa radom 1960. Danas u Japanu postoje 32 nuklearna reaktora. (To me nužno podsjeti na nesreće u Institutu Vinča pored Beograda, maestralno predstavljene u filmu Dragana Bjelogrlića “Čuvari formule”. Prođe mi kroz misli i nuklearna elektrana Krško u Sloveniji, kad je bila Jugoslavija. Investitori su 1974. sklopili ugovor sa američkim poduzećem Westinghouse Electric Corporation… dobro smo prošli.) Skupina Nihon Hidankyô, koja predstavlja preživjele iz Hiroshime i Nagasakija, 2024. je nagrađena Nobelovom nagradom za mir zbog njihove borbe za ukidanje nuklearnog naoružanja.

Na čelu Tokyja, najmnogoljudnije metropole na svijetu, sa 37 milijuna stanovnika, od 2016. je guvernerka Yuriko Koike (1952).

Japan je u Drugom svjetskom ratu bio agresor, skupa sa Njemačkom i Italijom. Početkom 1945. zemlja je na koljenima, bombe su već poravnale većinu velikih gradskih aglomeracija, a saveznička pomorska blokada postala učinkovita: zaliha hrane nije bilo, a nafta i primarne sirovine iscrpljene. 10. marta 1945. Amerikanci su bombardovali Tokyo, a u aprilu se iskrcali na Okinawu, usred Kineskog mora.

Tipična slika Japana/

Od tada jedan od nesretnih simbola Japana, i sama za sebe arhipelag, Okinawa je pala nakon nekoliko tjedana žestokih borbi. Živote je izgubilo 110.000 Japanaca i 12.500 Amerikanaca. Kolektivna samoubojstva civilne populacije, podstaknuta fanaticima carske vojske, šokirala su američko zapovjedništvo. (O tom fenomenu, usred američke invazije na Okinawu, kad je Njemačka već bila kapitulirala, pisao je budući nobelovac Kenzaburō Ōe u “Bilješkama iz Okinawe”, i zaradio sudsku tužbu. Podnijela su je dvojica lokalnih oficira u penziji, smatrajući da se radi o kleveti. Nakon vrlo duge procedure, njihove optužbe su 2008. odbačene.)

Kad je 1945. predajom Njemačke zapadni front u Europi raščišćen, japanska vlada je zatražila od SSSR-a, jedine zemlje koja mu nije objavila rat, da Amerikancima ponudi prekid ratovanja. Carski kabinet nije bio obaviješten da Sporazum iz Jalte predviđa ulazak Sovjeta u rat protiv Japana tri mjeseca nakon njemačke predaje. Roosevelt je u angažmanu Crvene armije protiv Japana vidio način kako svoje trupe osloboditi pritiska na Pacifiku.

6. avgusta Amerikanci su bacili atomsku bombu na Hiroshimu, grad je sravnjen, i ubijeno 140.000 ljudi. 7. avgusta SSSR je objavio rat Japanu. Dva dana kasnije je na Nagasaki bačena i druga bomba, i bilans je bio više od 70.000 mrtvih. 15. avgusta car Hirohito je najavio kapitulaciju Japana. Pod njegovom zastavom ratovalo je 8.400.000 vojnika, a stradalo njih 3.100.000.

Za zemlju izlazećeg sunca je zvjerstvo dvije atomske bombe učinilo da Japan u trenu promijeni status: od agresora u Drugom svjetskom ratu stekao je nimalo utješnu poziciju žrtve. Atomske bombe su dovele do kraja rata i vjerojatno, što je čista ironija, spasile veliki broj života. Zahvaljujući Little Boyu i Fat Manu, kako su Amerikanci nazvali svoje bombe, Japan je koliko toliko sačuvao integritet.

28. avgusta 1945. je počela saveznička okupacija pod zapovjedništvom generala Douglasa Mac Arthura. Okinawa je stavljena pod američku vojnu upravu. Zastavni bojni brod Treće američke flote, USS Missouri, nadimka Mighty Mo, ili Big Mo (Mo je skraćenica za američku državu Missouri) grdosija je na kojoj je 2. septembra 1945. u Tokijskom zaljevu potpisana predaja Japana i okončan Drugi svjetski rat. Cilj Amerikanaca je svakako bio pokazati SSSR-u i ostatku svijeta američku nadmoć. U svakom smislu su nastojali spriječiti Sovjete da kroče na japansko tlo, da bi izbjegli rizik podjele slične njemačkoj. Amerikanci su od Japana naumili napraviti svoju utvrdu, spram Kine i SSSR-a.

Od kraja Drugog svjetskog rata Tokyo i Moskva nisu nikada sklopili mir. Spotiču se oko četiri otoka na jugu Kurila, koje su Sovjeti okupirali između lansiranja dvije atomske bombe, u vrijeme carske kapitulacije. Uprkos zahtjevima, Japan i nije imao izbora, nego prikloniti se ponašanju vehementnog susjeda. (U dva navrata premier, ubijeni Shinzo Abe, se sa Putinom sreo 30-ak puta, i ovaj mu je uvijek govorio: “Ako to mi ne postignemo, ko će?” Kako tad, tako sad. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Japan je uspostavio program za smještaj 2.500 ukrajinskih izbjeglica. Država je preuzela na sebe njihovo zapošljavanje, školovanje i osiguranje.)

U SAD-u je 1946. napisan i izglasan japanski Ustav, koji precizira da “japanski narod zauvijek odustaje od ratovanja”. A: “Oni koji poznaju europsku osjetljivost kad vide Njemačku kako se naoružava i ponovno uzdiže, morali bi razumjeti Kinu u odnosu na Japan. Hitlerova vojska je okupirala Europu pet godina, japanska vojska je tlačila Kinu 15 godina (u Prvom i drugom kinesko-japanskom ratu). 1948. kineski lideri su vidjeli kako general Mac Arthur odustaje od suđenja osumnjičenim japanskim ratnim zločincima, poništava nalog za demontiranje tvornica upotrijebljenih za pripremu ratovanja, vraća vojskovođe u sedlo, uspostavlja tradicionalni japanski monopol i stvara policiju na vodi koja će postati mornarica”, napisao je Edward Friedman. Kako je 1949. u Kini gromoglasnu pobjedu odnijela Komunistička partija, Washington je svoje saveznike našao među najkonzervativnijim Japancima, da bi se što više udaljio od susjednog kineskog primjera.

Pesnica u oku

Sporazum o miru iz San Francisca 1952. okončao je okupaciju Japana, ali je Okinawa ostala pod američkom upravom sve dok SAD ne postignu starateljstvo nad tim teritorijem. Washington je otočje uključio u svoju strategiju pripreme za totalni rat - protiv SSSR-a. Postavljeno je 1.300 nuklearnih bojevih glava, a hiljadama lokalnih seljaka oduzeta zemlja radi podizanja postrojenja vojne baze, sve uz odobrenje cara i centralne japanske vlade.

Prema članku 6 sporazuma o suradnji i sigurnosti između SAD-a i Japana, potpisanom 1960, u Okinawi su razmješteni američki pripadnici SOFA, što je Status of Forces Agreement. Ovaj dokument uređuje infrastrukturu, zone dodijeljene američkoj vojsci i status njihovih vojnika na japanskom tlu. Cilj američke okupacije, započete 28. avgusta 1945. je demilitarizacija, demokratizacija i oživljavanje gospodarstva. Istina jeste da je za šest godina Japan od fašističke hunte postao parlamentarna demokracija.

Između ostalog, američka vojska je na Okinawi početkom šezdesetih testirala gljive Magnaporthe grisea koje uništavaju usjeve riže. Poslije je arhipelag stavljen pod civilnu američku upravu, koja je de iure bila na snazi sve do 15. maja 1972, i koja de facto, nikada nije prestala. SAD je nakon 27 godina okupacije Okinawu vratio Japanu, ali je tamo sačuvao svoje vojne baze.

Američko prisustvo je ‘zakovano’ paradoksalnim sporazumom o suradnji, jer japanska vlada pokriva 75% troškova američkih vojnih infrastruktura, prenosi M. Sakurai, koji je ustanovio da je Japan jedina zemlja na svijetu gdje ta postrojenja nisu podvrgnuta lokalnom civilnom pravu: američkoj vojsci ne treba dozvola za treniranje i vježbanje, a u slučaju incidenta, lokalne vlasti nisu nadležne i nemaju pravo istrage.

SOFA je tako pesnica u oku aktivistima protiv američkih baza u Okinawi, koji smatraju da su one izvor sigurnosnih i društvenih problema. Okinawa predstavlja 0,6% državnog teritorija, a na otočju je skoncentrisano 70,3% američkih vojnih infrastruktura u Japanu.

Danas na arhipelagu Okinawa, domovini karatea, živi 1.460.000 ljudi. Ima 13 aerodroma, kojima tranzituje nuklearno naoružanje, 11 prostora pod zaštitom UNESCO-a i 1.760 žitelja starijih od stotinu godina. Smatra se da se dugovječnost na Okinawi postiže zahvaljujući tradicionalnoj otočkoj kuhinji, od koje mlade generacije sve češće odustaju, privučene fast food restoranima, otvaranim radi američkih vojnika stacioniranih na arhipelagu. Rezultat je da je gojaznost kod muškaraca Okinawe najviša u cijelom Japanu. 2019. je preko 50.000 američkih vojnika još uvijek stacionirano na otoku. Ta činjenica je predmet izrazitog protivljenja lokalnog stanovništva, i zbog poteškoća u prometu zbog vojnih zona nedostupnim civilima, zagađenja bukom i kriminala, posebno seksualne naravi, čiji vinovnici su redovito američki vojnici.

Haruki Murakami/

Okinawa Times je nedavno prenio tekst sa demonstracija na arhipelagu: “Situaciju u Gazi i u Okinawi moramo posmatrati pod jednakom prizmom. Naša autonomija i naše pravo na samopredjeljenje su ismijani. A krivci za to su SAD i Japan. Nećemo dozvoliti da Okinawa ponovno postane bojno polje. Američke vojne baze, koje kvare pejzaž, moraju nestati.” List je podsjetio na neiscijeljene rane od zataškanog događaja kad je mladi oficir američkog zrakoplovstva zatvorio i seksualno zlostavljao maloljetnu djevojčicu. Američke i japanske vlasti su zločin ignorirale. A sve je podsjetilo na uporediv slučaj iz 1995. kad su tri američka vojnika otela i silovala djevojčicu od 12 godina. Afera je izazvala najveće demonstracije koje je otok ikada organizirao, poznate kao Futenma deal, po “najopasnijoj bazi na svijetu”.

Replika američkog Kipa slobode u Okinawi/

Posljedica je da su 1996. predsjednik Clinton i japanski premier Hashimoto potpisali sporazum kojim je predviđeno zatvaranje baze Futenma i u roku od pet do sedam godina povrat terena Okinawi. Bezmalo 30 godina nakon potpisa, američka vlada pokušava premjestiti bazu na drugu stranu otoka, a ne zatvoriti je, uprkos protivljenju lokalnog stanovništva. Prosvjednici su još 2018. na kanuima isticali antiratne plakate, dok su građevinski radnici bacali kamion sedimenta na tlo i buldožerima ga nasipali u more u Henoku, na istočnoj obali Okinawe, kako bi izgradili pistu za bazu marinaca. Japanska centralna vlada je uprkos žestokom protivljenju lokalnog stanovništva tada započela radove na uređenju sporne lokacije (čitaj: uništenje posljednjih zdravih koralnih grebena) za preseljenje vojne baze, koja je bila predmet Sporazuma kojeg je Clinton potpisao 1996.

Amerika je od svog najvećeg neprijatelja iz Pearl Harboura, kad su nakon japanskog napada 7. decembra 1941. zastave u državi bile spuštene na pola koplja, od Japana napravila najboljeg i dugovječnog vojnog saveznika. U to ime je u zemlju izlazećeg sunca postavljeno nekoliko replika Kipa slobode, simbola Amerike par excellence. Jedan od njih je, koje li ironije, u Okinawi.