Sjećanje je moćan alat

I oni koji ne poznaju Alosmana Husejnovića, autora knjige “Voljenom zemljom – bosanskohercegovačka hronika na razmeđu dva stoljeća”, neće moći, kad je pročitaju, odoljeti utisku da su dobili dovoljno argumenata za to da smatraju da su upoznali ovog čovjeka. Bar po tome koliko iskreno, toplo, ničim opterećen, bez ikakvih predrasuda ili zadnjih misli, piše o dramatičnim, stradalničkim, zlim vremenima, kroz koja smo prošli i, pogotovo, o ljudima, događajima, odnosima i prilikama, kojim je žigosano to vrijeme, a i svi mi iz tog vremena.

Autentičnost i rječitost

Dakle, Husejnović nam je – pišući o događajima i ljudima – na nepatvoren način predstavio sebe, svoj doživljaj tema i ljudi o kojima kazuje, s posebnim naglaskom na odnosu prema svojoj zemlji i njenom stradanju. Taj utisak je dodatno pojačan snažnim čitalačkim uvjerenjem u to da je ova knjiga neobično vrijedan prilog arsenalu pisanog sjećanja na dramatično vrijeme o kome govori, s potenciranjem promocije sjećanja kao moćnog alata za oblikovanje sadržaja naše kolektivne slike nezaborava, ali i slike pouka i naravoučenija za generacije koje dolaze.

Posebna odlika ove knjige je to što njen autor nije upao u zamku, koju nije izbjegao nemali broj onih koji su pisali knjige o istoj i sličnoj temi, pa podlegli veličanju svoje uloge, doprinosa i aktivnosti u izazovima i iskušenjima rata i poratnog doba. Držim da bi nam takvi autori učinili uslugu da su nas poštedjeli svog samoljublja, subjektivizma i manjeg ili većeg samoveličanja, kojima takve knjige kipte nauštrb katkad vrlo grubo skrajnute objektivnosti istinitosti i vjerodostojnosti.

Vrijedno štivo

Nasuprot tom maniru, Husejnovićev pristup kazivanju, pažljivo podijeljenom na dijelove smislene i logične cjeline, isijava neposrednost, autentičnost i rječitost iz prve ruke. Doda li se tome postupak kazivanja u ja formi, koji čitaoca vezuje za pripovjedača i podrazumijeva veću dozu vjerovanja nego kod drukčijih postupaka, dobijamo okvir u kome se vrednovanje ove knjige kreće utabnom stazom do konačnog utiska o tome da je riječ o dragocjenom doprinosu novinarsko-memoarskom, ali i dokumentarno značajnom ovjekovječivanju nama važnih događaja, pojava i ljudi. I, pride, novi, autentičan i efektan dokaz potrebe da o temama tog formata, značaja i dometa, ipak najbolje i najuspješnije pišu ljudi koji za to imaju dara, iskustva i potvrđenih rezultata u minulom radu.

Kad bi samo to bio paket atributa, vezanih za ovu knjigu, bilo bi dovoljno za vjerovanje u to da će svako ko je pročita – biti bogatiji i da će više znati, nego prije. Mnogo je razloga za ovaj stav. Među najvećim je autorski odnos prema agresiji na našu zemlju i njegov beskompromisan odnos prema zločinima, stradanju i zlu, koje nas je u ratu poharalo. On otvoreno, bez imalo zadrške ili taktiziranja, piše o ljudima, koji su mu se učinili značajni i vrijedni u tim, naopakim vremenima. To govori o njegovoj neopterećenosti predrasudama, pristrasnošću nauštrb objektivnosti i vjerodostojnosti, što, sve zajedno, kad se zaklope korice knjige, u čitaoca usadi osjećaj vrijednog dobitka. Umjetničkog, dokumentarnog, memoarskog...

Ruku pod ruku s tim ide odlika knjige, koja se čitaocu nameće već od prvih stranica, nekako po inerciji sadržana u njenom dejstvu na sve nas, koji smo doživjeli i proživjeli vrijeme i događaje iz knjige. Svakom takvom od nas, manje ili više, nametnut je podstrek za to da se, čitajući ovu knjigu, vratimo u konkretno vrijeme, događaje, prilike i okolnosti, da se sjetimo šta smo i gdje bili, šta radili i kako doživljavali konkretan događaj, situaciju, priliku... To svojstvo ove knjige je snažno obilježje samo onih publikacija – bez obzira da li literarnih, memoarskih ili dokumentarnih – koje trag ostavljaju na način vezivanja čitaoca za ono što mu se nudi i postavljanja svakog od nas u poziciju koaktera, saučesnika ili saputnika pisca, hroničara, dokumentariste.

Alosman Husejnović je to ponudio i na upečatljiv, efektan i način, kojim je – i stilom, i jezikom i organizacijom teksta – čitaoca, s jedne strane, vezao za sadržaj, a s druge na spontan, nenametljiv način nagnao na to da se saživi sa tekstom i da ga upije i primi. To se doslovno odnosi na sve dijelove knjige. Ne može se, u vezi s tim, posebno izbjeći isticanje njegovog odnosa prema ljudima, kojima je posvetio dijelove knjige. Počev od onog dramatičnog i krajnje riskantnog odlaska sa Esom iz Tuzle u Sarajevo, u sam osvit rata, uz avanturu prolaska kroz kontrolne tačke, preko snažne slike kapetana pilota Željka Jagića, kazivanja o odbrani Srebrenice iz Tuzle, odlaska s delegacijom muftije tuzlanskog Huseina ef. Kavazovića u Bijeljinu, netom poslije Daytona, krajnje plemenitog stava prema Selimu Bešlagiću i akademiku Muhamedu Filipoviću, emotivnog doživljaja slika sarajevske Vijećnice u grotlu plamena, sve do finala u “Zapisima iz karantina” i slika susreta sa Alijom Izetbegovićem ili sna turskog Bošnjaka Abdulaha Jašara, rođenog Halilović, o Bosni i odlasku u Bosansku Otoku – imamo tkanje šarenog, lijepog i vrijednog ćilima sjećanja, koje savršeno korespondira s naslovom knjige i, naravno, posve ga opravdava.

Za buduće generacije

I u najstrožijoj prikazivačkoj ekspresiji knjige, to mora biti dovoljno za generalnu ocjenu o vrijednosti, snazi i, osobito, potrebi za knjigama ovog tipa. Jer, onoliko koliko su one rijetke u našoj poratnoj produkciji ovog tipa, toliko su primjeri poput knjige Alosmana Husejnovića “Voljenom zemljom – bosanskohercegovačka hronika na razmeđu dva stoljeća”, vredniji, važniji i korisniji. I nama, vremešnim čitaocima, koji su bili svjedoci ili akteri onoga o čemu knjiga govori, a posebno onima koji dolaze u budućim generacijama, koje će, zahvaljujući i ovoj knjizi, imati priliku da nauče mnogo više, nego iz standardnih izvora učenja i naših dokazano faličnih školskih i obrazovnih programa.