Hoće li nova Turska promijeniti tok historije na Bliskom istoku?
Tačno prije 100 godina, Turska je ukidanjem Hilafeta napravila historijski preokret.
Cijelo stoljeće njenu diplomatiju je oblikovala Ataturkova postotomanska vizija, koja je značila strogo okretanje ka Evropi, Zapadu, demokratiji. Na drugoj strani, to je značilo okretanje leđa islamu, Bliskom istoku i bilo kakvom snu o nekom novom imperiju.
Međutim, poslije historijskog 8. decembra 2024, nevjerovatnom igrom sudbine, sve se okrenulo u suprotnom smjeru. Upravo od tog dana Turska će krenuti putem vraćanja prijeko potrebnog samopouzdanja u želji da postane nezaobilazni regionalni akter, bez posebnog oslanjanja na bilo koji blok.
Prve posljedice nanovo inovirane turske diplomatije su očigledne u tome što su Francuska i Britanija, kao glavni akteri koji su prije sto godina slobodno crtali mapu Bliskog istoka, sada potpuno izbačene iz igre. Takva inspirisana i ojačana Turska čvrsto vjeruje kako joj je pripala nova geopolitička misija da zadobije povjerenje Trumpove administracije, sada kao strateški autonoman partner stabilnosti na Bliskom istoku.
Diplomatijom korak po korak, Turska je uspjela vratiti svoju moć i uticaj u svijetu, ali i zadobiti povjerenje kada su se preko noći pojavili problemi u Karabahu, Libiji, Somaliji, Kataru, Kipru… Sve su to bili razlozi da Turska u posljednjoj deceniji rehabilituje potisnute otomanske aspiracije, koje su, ne tako davno, ličile samo na jednu nezgrapnu mješavinu snova i pukih fantazija.
Ulaskom u Damask Turska je došla do samog srca nekadašnje Otomanske imperije. I sa Sirijom je započelo njeno najveće i konačno iskušenje.
Međutim, nisu ovdje dotaknuti samo snovi, već je stvoren i čvrsti mostobran prema arapskom svijetu. Turska je došla pred sama vrata Saudijske Arabije, sa kojom ima još mnogo neraščišćenih računa iz proteklih stoljeća, kao što je došla na granicu zemljama u kojima vladaju zapadni namjesnici i povjerenici.
Zbog toga mnogi smatraju kako je ovaj uspjeh Turske zapravo najveći udarac takvom arapskom svijetu, još od vremena 1967. godine, te da taj region neće proći bez tektonskih promjena.
Nesporno je da će Turska preko Sirije, kao svog “vazala”, zauzeti novo mjesto također i u muslimanskom svijetu.
Predsjednik Erdoğan je u ovom trenutku neprikosnoveni lider muslimanskog svijeta. Njegova filozofija, koju je naslijedio od Erbakana i prethodnika ove političke struje, počiva na uvjerenju da “smo mi velika nacija i nama pripada misija onih koji su kao Otomani od imperije sačinili – civilizaciju”.
Prema već poznatoj filozofiji, ova sfera turskog uticaja ne odnosi se samo na islamske narode, već uključuje i druge, a što je pokazano u ulozi Turske u rusko-ukrajinskom ratu.
***
Ključ uspjeha Turske u Siriji sastoji se u tome što je uspjela diplomatski nadigrati svoja dva ključna rivala i “saveznika” – Iran i Rusiju.
Još 2018. godine, u Astani, Turci su sa Rusima i Irancima potpisali Sporazum po kojem je poraženim sirijskim pobunjencima pruženo utočište u provinciji Idlib, malenoj pokrajini uz samu teritoriju sa Turskom koju u potpunosti kontrolišu njene oružane snage.
Turska je poslije potpisa Sporazuma u Astani vrlo strpljivo radila sa ovim nepovezanim i vojno nesposobnim frakcijama, tj. terorističkim grupacijama, koje su bile satjerane u provinciju Idlib. Kao rezultat tog dobro osmišljenog rada, turski stručnjaci svih profila, daleko od očiju javnosti, sačinili su vrlo utreniranu vojsku od najmanje 30 hiljada vojnika.
Tokom vremena Turska je od ovih terorističkih grupa - od Al-Qaidinih frakcija, kao frakcija ISIS-a, te radikalne Al-Nusre, na osnovi vlastitog razumijevanja islama stvorila snage sa novim ideološkim dizajnom. Čini se da su uspjeli u tome, a raniji radikalni lider, čije je ratno ime Mohammed al-Julani, nekadašnji prvi zamjenik Al-Bagdadija iz Iraka i akutuelni lider ovih frakcija, objedinjenih pod imenom HTS (Hayat al-Tahrir el-Sham – Oslobođenje Sirije) je slika i simbol tog turskog uspjeha.
I ovdje je bila sva igra. Ispostavilo se da je to bio trojanski konj kojim je Turska nadigrala glavne partnere – Iran i Rusiju.
Turska je čekala svoj trenutak. I odlučila se, posve vjerovatno u dogovoru sa Amerikom, pokrenuti novoformirane snage HTS-a prema susjednom gradu Homsu i potom prema gradu Aleppu. Gradovi su pali u ruke novog lidera HTS-a Mohammeda al-Julanija, bez mnogo otpora sirijske vojske koja je predavala položaje kada su vidjeli da ih napušta njihov komandni kadar.
Slijedio je spektakularan uspjeh na putu za Damask.
***
Ibrahim Kalin, šef turske obavještajne službe, u petak 13. decembra 2024. simbolično je posjetio središnju džamiju Omejada u Damasku, koja ima ogromnu povijesnu i religijsku simboliku.
Kalin, za kojeg se vjeruje da je mozak cijele operacije, ovim je najavio pravac kojim bi mogla ići turska diplomatija.
Harizmatični ratni lider Mohammed al-Julani konačno je taj dan skinuo vojno i predstavio se u novom civilnom odijelu sa pravim imenom – Ahmed al-Šara. On se našao u istom automobilu sa šefom turske tajne službe i održao je još jedan pobjednički govor pred slavljeničkom masom u džamiji Omajada, gdje je grob najvećeg muslimanskog ratnika, oslobodioca Jerusalema Salahudina.
Na isti dan, dok je Kalin stigao u visoko simboličnu posjetu Damasku, prvo je generalni sekretar NATO-a Mark Rutte, a odmah potom američki državni sekretar Antony Blinken boravio u Ankari. Ova posjeta je značila američki čin generalne podrške akciji Turske u Siriji, s tim da je Blinken zatražio od Turske da sve akcije ISIS-a ograniči na Siriju i bilo kakve ideje o islamskom kalifatu transformiše u nacionalne granice Sirije.
Turska je sada glavni i nesporni akter koji oblikuje budućnost Sirije. Poslije 12 godina Ankara je obnovila diplomatske odnose sa Sirijom, a kao znak tog čina poslali su svog prvog diplomatskog zvaničnika u Damask, u statusu otpravnika poslova. Time je Turska potvrdila svoju inoviranu diplomatiju, kojom najavljuje novu ulogu u regiji Bliskog istoka.
***
Kao što se u narodu kaže da se đavo nalazi u detalju, tako će se stvarni uspjeh turske diplomatije izmjeriti jednim đavolski teškim detaljem.
Da li će Turska, sa svojoj verzijom umjerenog islama, uspjeti formirati koliko-toliko stabilnu vladu u Damasku, od frakcija koje imaju dijametralno oprečno razumijevanje islama i koje islam uglavnom zlorabe kao pokriće za neke potpuno drugačije planove? Ovdje posebno mislimo na frakcije koje su svoje tumačenje islama oblikovale prema instrukcijama iz nekih zapadnih centara moći.
Hoće li Erdoğan biti prihvaćen kao veliki brat od povjerenja kod frakcija čiji su ratnici zalagali svoje živote kako bi u konačnici formirali neku džihadističku državu? Hoće li njihovo sadašanje pristajanje na umjereni islam biti očuvano i u onom kritičnom trenutku kada krene raspodjela resursa bogatstva i vlasti?
Od sposobnosti Turske da diplomatski posreduje u izmirenju na jednoj cjelovitoj platformi islama, ovisit će i buduća sudbina Sirije.
Ako u ovoj nemogućoj misiji bude postignut makar i skroman uspjeh, od toga će ovisiti hoće li Sirija dobiti ključ u ruke da se ponovo vrati u internacionalnu zajednicu i tako osigura skidanje surovih sankcija koje su SAD, kao i cijeli Zapad, nametnuli zbog radikalnih terorističkih pokreta čiji će izdanci možda biti dio nove sirijske vlade.
Nova Sirija će biti američko-turski projekat vlasti koja će biti sastavljena od najmanje dvije polovine – američke predominacije u kurdskom entitetu i predominantno turske vlasti u drugom entitetu, sa mnogo različitih i međusobno suprotstavljenih religijskih, ideoloških, političkih opcija.
***
Turska diplomatija u ovom trenutku pliva uz vodu.
Hoće li i ovoga puta uspjeti diplomatski nadigrati opravdano sumnjičavi Zapad da ipak može uspjeti u posredovanju među toliko mnogo frakcija u zemlji od kojih sve one očekuju da vladaju nad dijelovima bogatstva Sirije?
Na drugoj strani, osim unutrašnjih sumnji opozicije u uspjeh nove turske diplomatije, nalazi se i veliki oprez arapskog svijeta koji vjeruje kako se Turska zapravo priklonila zapadnim, a ne interesima šire muslimanske zajednice i da nije u stanju dostići nikakvu stratešku autonomiju.
Najteže primjedbe, pa i ogorčenje novom turskom diplomatijom, stiže iz persijskog svijeta - Turska je ovim činom onemogućila osovinu otpora prema Izraelu i tako dala podršku konceptu formiranja velikog Izraela, prebacuje iranska diplomatija i prijeti protuakcijom.
Neuspjeh Turske imao bi jezovite posljedice prvo za ovu zemlju, a drugo za Siriju, gdje bi se otvorio još gori i suroviji rat među različitim frakcijama sa mnogo izvanjskih aktera.
***
Ova turska promjena vlastitog diplomatskog designa nesumnjivo je da već ima posljedice za regiju Balkana, ali i za samu Bosnu i Hercegovinu, sa mnogo više odlučnosti da se upusti u ulogu diplomatskog posrednika među zemljama i narodima ovog, za nju vitalno važnog regiona.
Predsjednik Erdoğan je na StratCom’ Summit 24 (Istanbul, od 13. decembra), u uvodnom obraćanju o novoj vanjskoj politici Turske, između ostalog, rekao: “Od Karabaha do Balkana, od Sirije do Ukrajine, mi nastavljamo biti odgovorni u promociji naše proaktivne politike i politike pronalaženja rješenja koja poštuju humanitarnu osjetljivost na svakom korneru našeg regiona.”
U isto vrijeme dok je govorio o Balkanu, na Kosovo je stiglo 350 turskih vojnika i priključili su se Misiji KFOR-a. To je najveći kontingent mirovnih snaga koji je stigao na Kosovo u jednom potezu. Turske pješadijske snage mijenjaju italijanske trupe, a njihova glavna zadaća bit će, kako navode iz KFOR-a, da odgovore na bilo koju vrstu sigurnosnih izazova.
***
Da li će Turska uspjeti u ovoj velikoj transformaciji da redefiniše i vrati svoju autentičnu regionalnu ulogu, ovisi od mnogo faktora. U ovom trenutku od posebne važnosti je da se uspješno oslobodi od nametnutih obrazaca prošlosti, izazvanih stoljetnom hegemonijom Zapada, i ukloni predominantnu sliku kako su oni samo drugorazredni partneri Zapada.
A to opet podrazumijeva značajne promjene u turskom društvu.
Nova Turska, koja mijenja tok historije na Bliskom istoku, mora se, prije svega, potvrditi iznutra.
