Svjedok zločina u Bugonu: Na Rostovu su ubijali zarobljenike, spreman sam sve ponoviti pred sudom
Sve što sam napisao kao i druge detalje oko počinjenih zločina nad zarobljenim civilima hrvatske nacionalnosti u Bugojnu 1993. godine, spreman sam ponoviti pred sudom.
Sve navedeno u tekstu “Mlaćo zna gdje su tijela ubijenih”, koji je objavljen 13. marta u Oslobođenju, tačno je i spreman sam ponoviti to i pred sudom. Obraćam se Oslobođenju jer imam potrebu da pojasnim određene stvari u vezi sa ratnim zločinima koji su se desili 1993. godine na području općine Bugojno.
Svjedočenje
Tužiteljica Slavica Terzić koja je vodila istragu u slučaju ubijenih 26 Hrvata iz Bugojna obećala je doći u Austriju i uzeti izjavu od mene u vezi sa ovim slučajem. To se nije desilo. Očigledno je da je izvršen pritisak na nju i da nije smjela doći. Još 2002. godine sam joj po Argentincu Mariu Rojsu, šefu međunarodne policije za srednju Bosnu, poslao papire koje sam uzeo, a tiču se naredbi o privođenju, hapšenju, saslušanjima ljudi, kao i videokasetu. U međuvremenu je otišla u penziju, a zamijenio je drugi tužilac koji je podigao optužnicu kojom su optuženi za ratne zločine predsjednik Ratnog predsjedništva općine Bugojno Dževad Mlaćo i ratni komandant Operativne grupe Zapad Sedmog korpusa Armije BiH Selmo Cikotić. Oni jesu najodgovorniji za to što se desilo, ali nisu jedini koji su odgovorni.
Otvoreno sam govorio i tokom rata, ali i poslije. Zbog toga su pokušana tri atentata na mene da me ušutkaju. Rojs me je spasio i pomogao da odem u Austriju, gdje živim već 22 godine. Naravno, nikad nisu otkriveni ljudi koji su pokušali da me likvidiraju. Prije mene na poziciji komandira Vojne policije OG Zapad ARBiH u Bugojnu bili su Ramiz Ždralović i Nihad Šabić, koji su likvidirani u razmaku od sedam mjeseci.
U motelu na Rostovu od 1992. do 1994. godine bila je klaonica za zarobljene Hrvate i Srbe. Kad su bili privođeni u Vojnu i civilnu policiju, to su znali Dževad Mlaćo, Selmo Cikotić i Enes Handžić. Svjedoci smo Abdulah Duvnjak, koji je bio vozač vojne policije, i ja da je Handžić odvezao policijskim kombijem na Rostovo Niku Daju, komandanta Prve bojne HVO-a, i Željka Miloša koji je pobjegao i spasio se. Miloša su tražili svu noć po Rostovu i da su ga našli, i njega bi ubili. Danas živi u Livnu.
Selmu Cikotića i Tahira Granića sam pitao zašto odvoze zarobljenike na Rostovo, na šta su mi odgovorili da imaju moji nadređeni koji znaju. A jedan od njih je bio moj šef Enes Handžić kojeg nisam smio ni pitati jer bih vjerovatno bio likvidiran da sam to učinio.
Siguran sam da tijela 15 ubijenih Hrvata koji su bili zarobljenici neće nikada biti pronađena jer su spaljena i vjerovatno zakopana na više lokacija. Ali, ubijani su i zarobljeni Srbi, kao i Bošnjaci koji su im se našli na putu.
U prilogu šaljem fotografiju Prve bugojanske čete boraca iz marta 1992. godine na kojoj sam sa bijelom trakom na ruci. Komandir čete bio je rahmetli Omer Tupo, mašinski inženjer. Poginuo je u selu Kopčić. Četnici su ga ubili snajperom sa džamije u selu. Kriminalci iz Bugojna koji su činili svašta u ratu nisu bili na dženazi ovom borcu.
Vozač Abdulah Duvnjak iz Vojne policije odvezao je u selo Zlavlast sa vojnim policajcima Esnefom Devahirićem, mojim rođakom Fahrudinom Hozićem, Sejadom Dihanom Dipsijem, Nahidom Ćatićem i Asimom Balihodžićem zarobljenike. Tada su zapaljeni Jadranko Gvozden, Vinko Ivković i Zdravko Jurišić. Preko motorole sam čuo razgovor kada je Hozić pozvao Jakuba Smajića, magacionera u Vojnoj policiji, i tražio da mu se pošalje pet litara goriva, a to mu je trebalo “jer ova drva slabo gore”. Pitao sam kasnije Smajića kakva to drva slabo gore, a odgovorio mi je da ne zna ništa. Kad je Duvnjak sutradan došao u kancelariju, pitao me: “Pajo, šta se ovo radi, što Hrvate i ustaše hapse i zašto ih pale?” Pitao sam ga ko ih je poslao da idu, a odgovorio mi je da je Handžić naredio Balihodžiću i policajcima da ih zapale.
Nikada nijedan policajac u Bugojnu nije kažnjen za ono što je radio. Dvojica su uhvaćena kada su vozila Hrvate iz Bugojna u policijskom kombiju na Kupres. Uzimali su po 1.000 njemačkih maraka po čovjeku da ih puste. Patrola Vojne policije ih je zaustavila kod sela Poriče i pronašla pun kombi civila hrvatske nacionalnosti. Priveli smo ih. Bili su dva dana u zatvoru, a na intervenciju Dževada Mlaće pušteni su na slobodu. Obavijestio sam isti dan pisano Selmu Cikotića za ovu dvojicu policajaca, ali nikad nisam dobio odgovor. Kasnije sam vidio Cikotića u jednom kafiću gdje sjedi sa jednim od ovih policajaca i sve mi je bilo jasno. Očito je da su dvojica kriminalaca radila za Mlaću i Cikotića.
Pojasniću zašto pišem da su oni koji su napadali na Bugojno ustaše. Pucali su na moj grad gdje sam živio i radio. Da su ustaše ušle tada u grad, bilo bi gore od Srebrenice. Niko ne bi preživio. To pokazuje i to kada su u Vrbanji, odnosno Crnićima, pripadnici HVO-a ubili 45 civila, žena i djece.
Uvjeren sam kako je Alija Izetbegović znao za ovo što se dešavalo u Bugojnu.
Zbog čega?
Žao mi je poštenih građana hrvatske i srpske nacionalnosti, kao i Bošnjaka koji su ostali živjeli u Bugojnu. Gubili su bližnje u ratu. Zbog čega? Ustaša, četnika i SDA nacionalista mi nije žao. Nadam se da će jednom tim nacionalistima i fašistima kako u mom Bugojnu tako i cijeloj našoj Bosni i Hercegovini doći kraj.
U Bosni i Hercegovini svi gradovi su podijeljeni po nacionalnim torovima. Ulice su podijeljene, škole su podijeljene, policija je podijeljena. Trideset godina traje ovo ludilo u našoj zemlji. Nadam se da će mu doći kraj, da će se normalni ljudi konačno izdići iznad ovih fanatika koji čine sve da zavade sve što mogu. Jer, tako dolaze do izražaja i vladaju strašeći jedne drugima, praveći razdor i jaz između svega što je normalno.
ENIS SIJAMIJA,
bivši komandir Vojne policije
OG-a Zapad ARBiH u Bugojnu
