Svijet na mom dlanu: Houthi / Sinovi Kraljevstva od Sabe
Neskriveni izraelski genocid nad Palestincima u Gazi podijelio je svjetsku javnost i pokazao surovu realnost da našom planetom, umjesto razuma, samilosti i solidarnosti, vladaju mržnja, nasilje i razarajuća moć oružja. Unatoč rezolucijama OUN-a, pred očima svijeta ruše se palestinski gradovi, bombarduju bolnice i škole, izgladnjuju civili, ubijaju nevini - djeca, žene, starci..., a muškarce odvode da služe kao “živi štitovi” u obračunima sa borcima Hamasa. Svijet ne pamti takve bezočne zločine.
I dok braća po krvi, najbliži susjedi, blago reaguju osudama ili šute uživajući u svojim zlatnim palatama, na dnu Arabijskog poluotoka, u Jemenu (Yemen), pripadnici jednog minornog etnosa pokušavaju blokirati Crveno more za prolaz svim brodovima koji plove pod izraelskom zastavom ili rade za izraelske interese. Riječ je o Hutijima (Houti), pripadnicima šhiitskih vjerskih tradicija, o kojima takoreći sve do juče svijet nije znao gotovo ništa.
Ko su oni?! Ko su Huti?!... Bio sam među njima...
ZEMLJA UZBUDLJIVIH PRIČA: Boravio sam dva puta u Jemenu, prokrstario zemljom Kraljice od Sabe od sjevera do juga i od istoka do zapada. Putovao sam neizvjesnim karavanskim putevima od Adena do Mariba preko pustinjskog beskraja Rub el Kahli i doline Hadramauta kojim se stoljećima trgovalo biserima, smirnom, kafom i tamjanom. Divio sam se ljepoti jedinstvene arhitekture u Sani (Ṣan’ā’) i Taizu (Taizz); sa zebnjom u duši duboko u noći obilazio improvizovane štandove sa opljačkanom robom na ilegalnoj noćnoj gusarskoj pijaci u Hodeidi (Al Hudaydah); ispijao gorku kafu (arapski: qahwah) u luci Moki (Mokka) po kojoj je dobila ime jedna vrsta u nas popularne kafe i tragao za ostacima drevnog kraljevstva Shaba, čija je lijepa kraljica Belkis ušla u starozavjetne legende, posjetivši mudrog cara Solomona i rodivši s njime sina.
Jemen je zemlja iz uzbudljivih priča “1001 noć” čiju je sudbinu - bogatstvo i konzervativni način života, česte ratove, pobune i nemire, određivao geostrateški položaj. Smješten je na južnom ulazu u Crveno more, na raskrsnici bogatih drevnih i modernih trgovačkih i komunikacijskih puteva, mnoga carstva su priželjkivala da ga osvoje i posvoje. Iz istog razloga, bio je poznat starim Rimljanima kao Arabia Felix (lat. “Sretna Arabija”). Kasnije je Jemen bio mjesto gdje se kafa prvi put uzgajala u komercijalne svrhe i izvozila u druge dijelove svijeta, sve do Venecije i Beča.
Jemen je zemlja u kojoj se ugled i bogatstvo muževa mjeri srebrenim i zlatnim zakrivljenim noževima džambijama zadjenutim za pojaseve ponosnih i prkosnih Jemenaca. Ako nekog Jemenca vidite na ulici bez džambije o pojasu, znajte da je u velikim nevoljama - ili je zadužen do grla ili je za sva vremena izgubio obraz! Trećeg nema!
Jemen je sastavljen od brojnih plemenskih zajednica i etničkih grupacija, ali na ulicama gradova se ni po čemu ne razlikuju. Nose istu tradicionalnu nošnju, nepovjerljivi su prema strancima, govorljivi sagovornici u međusobnim susretima i svi najčešće od ranog jutra žvaću khat (lat. Catha edulis), biljku koja žvakanjem oslobađa blage stimulativne sokove, poput lišća koke u Južnoj Americi. Po nekim procjenama 50 posto stanovnika Jemena tokom dana uživa u ovom blagom opijatu.
GRAD IZ 1001 NOĆI: U glavni grad Jemena ulazi se kroz golema vrata Bab el Jemen. Doimaju se kao nježni most između stoljeća. Kao otvorena knjiga prošlosti u koju, po volji, možete ušetati ostavljajući iza sebe boje i zvukove ovovremenog velegrada, i što se dublje miješate sa sumnjičavim Jemencima, sve dublje tonete ka davnim počecima, pokušavajući da razumijete i opravdate vrtloge historije, koja je na ovom hiljadugodišnjem tlu - kako legende vele - pamti stvaranje svijeta, bila nesagledivo uzbudljiva i tajanstvena.
Prema jednoj legendi u koju vjeruju svi Jemenci Sanu, koja je poput živopisnog cvijeta procvjetala u podnožju sprženog brda Nugum, osnovao je Sem (Šem), najdraži sin Božijeg poslanika Nuha (Noaha, Noe). Dao joj je prikladno ime Medinet Sem, što na arapskom jeziku znači Semov grad. Kasnije, prema “Knjizi postanka”, grad se pominje po imenu Ural(?!), a na razmeđu stare i nove ere, zbog prkosne neosvojivosti koju su osjetili mnogi osvajači, dobio je današnje ime - Sana, što znači “utvrda”!
Sana leži na nadmorskoj visini od 2.830 metara u središnjem dijelu države, 320 kilometara sjeverno od Adenskog zaljeva i oko 150 kilometara istočno od obale Crvenog mora. Jedna je od najviših prijestolnica na svijetu i danas je zasigurno najimpresivniji grad ne samo arapskog svijeta. Zbog jedinstvenosti i ljepote svoje arhitekture, svjetske estete je porede sa Venecijom i Amsterdamom, mada se jednom skromnom ali znatiželjnom hodoljupcu kao što sam ja, više doima kao Bagdad iz opojnih Šeherzadinih priča, iz vremena prije nego što su ga 1258. godine sa zemljom sravnili ljutiti Mongoli pod vođstvom Hulagu-kana.
Daleko od mora, Sana izvire iz kotline koju omeđuju sive, sasušene stijene, stare koliko i samo vrijeme. Njena gizdava arhitektura stara šest-sedam stoljeća samim je čudom preživjela mnoge neprijateljske najezde. Kuće u izvornom orijentalnom stilu, najčešće visoke od četiri do šest spratova, izrađene su od glinenih nepečenih cigli i dekorisane ljupkom arapskom ornamentikom i bijelim frizovima od gipsa. Na njima su prozori, svaki drugačijih dimenzija kako nalažu drevna vjerovanja i magijska učenja, najčešće zaštićeni rezbarenim mušepcima i ukrašeni obaveznim alabasterom, za koji se vjeruje da posjeduje spiritualne moći i da poznaje tajne vremena i nebeskih namjera.
Ko zna kada su Jemenci spoznali sve moći i tajne alabastera i ukomponovali ga u sadržaj i izgled svojih živopisnih domova. Možda su ta saznanja donijeli iz faraonskog Egipta u kome se oduvijek znalo da alabaster promovira praštanje i stimulira zrelost, harmoniju i smirenost u vrijeme bura u duši. Istovremeno, on pomaže u odabiru duhovnog puta i pronalaženju sebe na tom putu, a drevna vjerovanja kažu da alabaster ima i moć da privlači stvari koje su nam potrebne u svakodnevnom životu i da odbija sve ono što ugrožava zdravlje, mir i sreću.
SRCE ARABIJE FELIKS: U blagi sumrak južne noći, kad se u čudesnim zdanjima Sane upale titrava svjetla i u njima otpočne tajanstveni život pun dalekih nagovještaja, tek je tada uočljiva sva raskoš raznobojnih staklenih mozaika, prelijepih orijentalnih prozorskih vitraža, što noću oživljavaju gizdave gradske kuće, čineći ih nezaboravno lijepim. Kao sa bajoslovnih slikovnica i dječijih čarolija. Noću sam ostajao bez sna i bez daha, jer sam bio opčinjen i zbunjen tolikom ljepotom na jednom mjestu, pa nisam znao čemu više da se divim - da li zvjezdanom nebu ili noćnim svjetlima Sane!
Naravno, uistinu je teško u tim trenucima odoljeti nenadanoj bujici očaravajuće ljepote što vas zapljuskuje i osvaja do dna duše, ispunjavajući ljepotom svaki damar u vama. Kada samo jednom vidite Sanu iza njene glavne kapije Bab el Jemen, nikada je nećete moći zaboraviti. Nije nikakvo čudo da je njena ljepota 1970. godine zarobila dušu glasovitog italijanskog pisca i reditelja Pjera Paola Pazolinija, koji je tu, u jedinstvenom ambijentu, strasno i bez daha, snimao svoje nezaboravne filmove “Cvijet 1001 noći” i “Zidine Sane”, i svijetu približio magičnu ljepotu prohujalih vremena u kojima je glavni grad Jemena bio istinska riznica znanja, bogatstva, raskoši i ljepote Arabije Felix. Sretne Arabije!
Još i danas iza Bab el Jemena kao da su se zanavijek ugnijezdila učahurena vremena u kojima - po ovdašnjim tradicionalnim običajima - sve gradske uličice vode prema “El Suqu”, bučnom kvartu karavan-saraja, musafirhana, derviških sastajališta i miomirisnih trgovina prepunih orijentalnih mirođija, svile i kadife, slatkiša iz prohujalih vremena, gizdavog nakita od zlata i srebra, bisera i merdžana.
Tu, u tim živopisnim stiješnjenim sokacima i majušnim dućanima, trgovali su nekada lucidni jevrejski trgovci, odjeveni u bijelo i crveno, jer su im samo te dvije boje zakonom bile dozvoljene; tu su se šepurili u svečanim odorama Arapi sa širokim galabijama boje indiga i s velikim turbanima što su bili dozvoljeni samo učenim ljudima plemenitog roda; u toj bučnoj svjetini gotovo neopaženo su se kretali došljaci pristigli umornim karavanima mjerkajući raskoš i bogatstvo Sane. Ali na ovim bučnim uličicama prepunim života, svoju nafaku iščekivali su i ubogi sirotani, osakaćene nakaze i prosjaci, čije bi ispružene ruke poigravale u ritmu neutješne skrušenosti i zlehude sudbine... To je bila svakodnevna slika “El Suqa” u kome je, čini se, svako tragao za svojom srećom!
NEUMITNI HOD POVIJESTI: Sav taj bučni svijet, šarenilo bez kraja i početka, zapisao je jedan kroničar, vrio je po tijesnim sokacima Sane, u sjenci raskošnih palata, nerijetko visokih i više od devet spratova, u kojima se odvijao tajanstveni porodični život, strogo zaštićen od znatiželjnih očiju i neprijateljskih namjera. U njih stranci nisu imali pristupa, a glava porodice je bio gospodar života i smrti.
U gradu je bilo i mnoštvo javnih kupatila, hamama, namijenjenih ženama i muškarcima različitih društvenih statusa. Najčešće su bila parna i u njima su se prakticirale posebne masaže nadaleko čuvene po svojoj okrepljujućoj blagotvornosti. Sobe u hamamima su bile ispunjene opojnim mirisima tamjana, šafrana i mošusa, a bogate i zahtjevne posjetioce posebne su sluge na kraju tretmana ponizno prskale mirišljavom ružinom vodicom.
Prijestolnica legendarne Kraljice od Sabe bila je uvijek podaleko od osvajačkih hordi, pa su je na svojim kartama Rimljani obilježavali poznatom latinskom frazom Hic sunt leones! (Ovdje su lavovi!). Iz tih davnih vremena Sana je ponijela šarm i ljepotu, neodoljivo podsjećajući na gradove o kojima kazuju nezaboravne priče iz “1001 noći”.
Malo je kome danas poznato da je u Sani još u 11. stoljeću postojao sveučilišni centar u kome je jemenski učenjak Ahmed Musa izradio čuveni matematički sistem zvani “jabr” od kojeg potječe riječ algebra, a kasnije, upoznavši drevnu indijsku matematičku znanost, proširio je sistem numeracije brojeva, koji za osnovu imaju “sifr” (nulu) od koje, zapravo, i potječe današnja riječ - cifra!
U tim vremenima zemlja je živjela tradicionalnim životom i sve što je imalo dah zapadnjačkih novotarija, bilo je strogo zabranjivano, uključujući čak i nošenje naočara, korištenje fotografskih aparata i vožnju bicikla.
Kada je 1962. godine umro imam Ahmed, naslijedio ga je sin Mohammed el Badr, ali ga je vojska odmah zbacila i Jemen proglasila republikom. Od tog trenutka u zemlji je počeo bjesniti građanski rat, koji je trajao skoro deceniju. No, strani interesi, siromaštvo, korupcija i otkriće naftnih izvora iznjedrili su nezadovoljstvo srednje klase, među njima i ratoborne Hutije.
BOG JE NAJVEĆI: Američka invazija na Irak 2003. bila je prekretnica u povijesti Hutija, koji su kao i druge islamske organizacije u regiji doživjeli značajnu radikalizaciju. Huti su tada usvojili službeni naziv - “Ansar Allah” (Allahove pristalice) i predstavili svoj slogan: “Bog je najveći! Smrt Americi! Smrt Izraelu! Prokletstvo nad jevrejima, pobjeda islamu!...”
Hutiji su zejdi-šiti ili Zejdijje. Šitski muslimani su manjinska zajednica u islamskom svijetu, a Zejdije su manjina koja ima znatno drugačiju vjersku doktrinu od šita u Iranu, Iraku i drugdje. Dobili su ime po Zejdu bin Aliju (695-740), Alijevom praunuku, Muhammedovom rođaku i zetu, poznatom po tome što je 740. godine podigao neuspješni ustanak protiv omejadskog kalifa Hišama.
Sljedbenici Zejda su se u devetom stoljeću ustalili u surovim planinskim lancima sjevernog Jemena. Sljedećih hiljadu godina Zejdije su se borile za kontrolu nad Jemenom s promjenjivim uspjehom i nazvani su “sinovima Kraljevstva od Sabe”. Niz zejdijskih imama vladao je zajednicom, a Zejdije su bile većina stanovništva u planinama na sjeveru zemlje. Borili su se i protiv Osmanlija i protiv vehabija u 18. i 19. stoljeću.
S kolapsom Osmanskog carstva 1918. godine, zejdijska monarhija preuzela je vlast u Sjevernom Jemenu pod nazivom Kraljevstvo Mutavakili. Vladar, odnosno imam, bio je i svjetovni vladar i duhovni vođa. Njihovo kraljevstvo vodilo je i izgubilo granični rat sa Saudijskom Arabijom 1930-ih, izgubivši dio teritorija. Njihov glavni grad bio je Taiz. Nakon preuzimanja vlasti u Jemenu, Houti su otvorili zračni promet sa Teheranom, a otkako je u njihovim rukama luka Hodeida, oni suvereno kontrolišu cjelokupni promet Crvenim morem.
