Sveta Zemlja prokletih ratova
Pavle Mijović
Svijet je morao znati... Teroristički napad koji je inicirao Hamas s kasnijim povezanim akcijama doveo je do 1.300 izraelskih žrtava, a broj, nažalost, nije konačan. Rat protiv terora je kao svaka aktivnost tog tipa, pretjeran, nemilosrdno gnjevan, a onda i vojno okrutan, posebno nauštrb civilnog stanovništva. Hamasovo ministarstvo zdravstva trenutno barata s oko 4.380 mrtvih Palestinaca te donosi katastrofalni broj od oko 13.000 ranjenih. U pustinji su brutalno ubijani mladi i stari Izraelci - a obje kategorije spadaju u osjetljivije, tim i nevinije dijelove društva, a sada se u Pojasu Gaze, osim ljudskog života koji se tako tragično i lagano gasi, događa humanitarna katastrofa koja prijeti gotovo svima. Prijeti porodiljama, djeci u inkubatorima, starijoj populaciji i gotovo svakom onom fragmentu društva koji obitava na navedenom teritoriju. Dok međunarodna zajednica zauzima i utvrđuje pozicije, dok javno mnijenje izaziva prihvaćene narative, za to vrijeme ljudi brutalno ginu. Rat je takav, a ono čemu svjedočimo u Pojasu Gaze, samo je eskalacija konflikta koji godinama tinja i, s manjim intenzitetom, ubija ljude. A svijet i političari su to morali znati.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Agencija Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih aktivnosti prati godinama stanje u Gazi i statistički ga prenosi. U referentnom periodu od nešto više od 15 godina (1. 1. 2008 - 21. 9. 2023), poginulo je 5.365 Palestinaca, a povrijeđeno ih je 62.935. Koliko li se samo ljudske patnje krije iza ovih apstraktnih brojeva, koji su bili poznati čitavom svijetu? Pati i Izrael, ljudski na sličan način, ali brojčano, makar u Gazi, mnogo manje. Iako svaka ljudska žrtva je jednako vrijedna, a kada pomislimo da se iza brojeva skrivaju ljudska lica, nečija djeca i majke, braća i sestre, prijatelji, susjedi - naši bližnji, onda ta patnja postaje nešto opipljivija. Svi su lagano mogli znati da pretjerana sekuritizacija društva, a desne vlade Izraela s gabaritnim ogradama i militarizacijom teritorija su to i činile, neće nego nahraniti ekstremne elemente Hamasa. O navedenoj skupini možda najbolje govori činjenica da su se lideri te skupine besramno obogatili, a investirali su u nekretnine, trgovačke centre i druge snove svakog wannabe bogataša, prosperirajući na drami vlastitog naroda kojega i danas koriste kao topovsko meso. Iako je bilo svima poznato, svijet je to godinama nijemo promatrao, tolerirajući ekstremne politike za koje je, objektivno gledano, bilo samo pitanje vremena kada će eskalirati. A znali su također da sav akumulirani bijes i srdžba moraju, prije ili kasnije, aterirati u tu bliskoistočnu stvarnost. Sada, kada se to dogodilo i kada je ljudski život izložen najbrutalnijim radnjama, svi to pomalo nijemo promatraju. Dok populistički političari, solidarizirajući se s nevinim žrtvama na obje strane, samo bildaju vlastitu narcističku sliku o sebi, ljudi pate, umiru, životi im se gase u realnom vremenu, a svijet koji promatra nije u stanju ponuditi rješenje i zaustaviti sav taj kaos. Bolne scene s ovu ili onu stranu Gaze najbolje svjedoče koliko je u biti svijet u kojemu živimo strukturno loš.
Zemlja u kojoj ljudski život ne vrijedi Sada svijet kojega utjelovljuje međunarodna zajednica, osim traženja “humanitarne pauze” kako bi omogućili protok koridora humanitarne pomoći i poslovično (ne)iskrenim apelima za mir, jednostavno ne zna kako zaustaviti taj višegodišnji nemir, koji je nedavno eskalirao. Međunarodna zajednica se potvrdila kao skoro potpuno anarhična - ne postoji jasan i dosljedan stav, plan za deeskalaciju i kakav-takav mir. Potpuno očekivano, budući da je međunarodna zajednica oduvijek bila samo pomoćni, a nikako glavni mehanizam, posebice kada je rješavanje konflikta u pitanju, a lideri važnih zemalja to potvrđuju. Igraju pomalo “na dvije razine”, jedna je priča u areni za domaću publiku, a druga za inozemstvo. Predsjednik Biden nije siguran tko je krivac za granatiranje bolnice u Gazi, podrška ide Izraelu, ali srećom agitira za humanitarne koridore. Premijer Sunak izražava solidarnost s izraelskim narodom naglašavajući pravo na (samo)obranu. Olaf Scholz i službeni Berlin su također solidarni s Izraelom, iako diplomatskim ofenzivama pokušavaju osigurati humanitarne koridore. Talijanska premijerka Meloni u Kairu će reći, poprilično trezveno, kako “niti jedan cilj ne može opravdati terorizam”, ali istovremeno “niti jedan cilj ne može opravdati gađanje bespomoćnih civila”. Iran je deklarativno zabrinut da će Pojas Gaze ispasti iz ruku Hamasa, podsjećajući na zajedničku borbu protiv mrskih cionista, kako institucionalno oslovljavaju Izrael. Rat se vodi i narativima, brutalni sukobi ih uvijek stvaraju, ali kada je aktualni sukob između Izraela i Hamasa u pitanju, čini se da nitko nema apsolutni monopol nad istinom.
I prosječnom čovjeku nije jasno kako reagirati, protesti diljem Europe to pokazuju. Biti uz Izrael i rat protiv terora ili stati na stranu Palestinaca, različite se pozicije, većinom binarne, čuju s različitih europskih pozornica, ali se, manje-više, svode na privrženost narodu koji pati - a to su Palestinci, ili stajanje uz bok sigurnosti, demokracije i ostalih navodnih zapadnih vrijednosti - a to je navodno Izrael. U ratu, iako ne u istoj mjeri, ali iz egzistencijalne perspektive pate baš svi, a dosadašnji tijek ovog sukoba potvrđuje to. Trenutno život na onom djeliću Zemljine kugle koji gotovo sve monoteističke tradicije nazivaju Svetom Zemljom, a onda ju poslovično i svojataju, gotovo da ne vrijedi ništa ili je jednak nuli. Svetost života koja je konstitutivni element ama baš svakog vjerskog učenja i dobrih civilizacijskih praksi, uslijed prokletog rata, sunovratila se u brutalno ništavilo.
