Sveštenik Jovan Banjac upozorava: Sve će nam biti uzalud ako ne bude ljudi
Krajem stare godine u Bosanskom Petrovcu jedna osoba je narušila svetost lokalne crkve, te je samo brzom intervencijom mladog popa Jovana Banjca spriječena materijalna šteta, a ovaj sveštenik je u mnogim medijima proglašen osobom dana. Tih dana smo sa njim i dogovorili razgovor povodom najradosnijeg hrišćanskog praznika Božića. Na početku riječ-dvije o sebi i parohiji koju vodi.
- Rođen sam u Bihaću, kao i većina Petrovčana mog uzrasta, ali Bosanski Petrovac je moj grad u kojem sam odrastao, prohodao, školovao se, grad gdje žive moji roditelji, rođaci i prijatelji, i u kojem i ja danas, sa porodicom, živim.
Simbolika rađanja
Sveštenička služba je takva da rijetko ko službuje u mjestu svog rođenja, ali ja sam, na moju sreću i radost, od samog početka svoje svešteničke službe sveštenik u Bosanskom Petrovcu, a osim dijela grada, mojoj parohiji pripada i nekoliko petrovačkih sela koja su smještena ispod Grmeč planine.
Šta Vas je ponukalo da birate profesiju i životni put?
- Od malih nogu sam vezan za Crkvu, pa je izbor budućeg poziva bio logičan. Nisam kao dijete razmišljao o nekoj drugoj profesiji, već samo o svešteničkoj, pa sam se nakon završetka osnovne škole upisao u Bogosloviju, nakon čijeg završetka sam se oženio, a nedugo zatim primio sam i sveštenički čin. Kad pogledam unazad, na protekle godine i sve ono što one nose sa sobom, moj život je nezamisliv bez svešteničkog poziva. Iako sam svjestan svojih ljudskih slabosti, nadam se da će me i ubuduće pratiti podrška porodice, prijatelja, ali i svih onih dragih i dobrih ljudi koji sa mnom dijele dobro i zlo.
Koja je Vaša božićna poruka?
- Ponoviću dobro poznate riječi blaženopočivšeg patrijarha Pavla, čija je duhovna ostavština stala u dvije riječi “budimo ljudi”. To naizgled djeluje prosto i jednostavno, ali to je sve što trebamo postati. Svako od nas zna šta znači biti čovjek, dobar i pošten čovjek na koga uvijek mogu računati oni kojima su potrebne njegova pomoć, pažnja i ljubav. Ako uspijemo postati ljudi, o kojima je govorio naš patrijarh, onda se nismo uzalud rodili.
Počela je zima i niz vjerskih svetkovina. Možete li nam opisati načine kako se to u Bosanskom Petrovcu provodi?
- Kod nas pravoslavnih hrišćana u toku je božićni post, koji prethodi prazniku Hristovog rođenja - Božića. Kao što znamo, post je vrijeme kada se odričemo od mrsne hrane, ali i loših pomisli i rđavih djela, jer se duhovnim pročišćenjem pripremamo za rađanje Boga u ovom svijetu, kao Bogočovjeka, kao jednoga od nas. Zato su svi naši božićni običaji upravo prožeti simbolikom rađanja, pa otuda slama u običajnoj tradiciji Badnjeg dana, vatra koja simbolizuje zagrijavanje hladne Vitlejemske pećine u kojoj se rodio Hristos, pa sve tako do božićne liturgije koja označava kraj posta i početak božićne radosti. U ovom dijelu Bosanske krajine takve običaje smo naslijedili od svojih predaka, a tome učimo i svoje nasljednike, što na kraju krajeva i jeste smisao tradicije.
Kako je živjeti i raditi u povratničkoj opštini u Federaciji?
- Bosanski Petrovac nije samo mjesto u kojem sam odrastao i u kojem sam sveštenik već je ovaj krajiški gradić moj sopstveni izbor. Ovdje ne živim zato što moram, već što volim ovaj grad, ovaj kraj i ovdašnje ljude. Iz tih razloga meni su dobro poznate svaka muka i svaka radost ljudi ovog grada. Nije uvijek lako, ali se živi, radi, školuje. Kako ko umije i zna. Bilo bi još bolje kada bi federalne i državne vlasti posvetile više pažnje ovim krajevima, da se, za početak, zaustavi odliv stanovništva, jer će nam biti uzaludno sve ako ne bude ljudi. Dobro je poznato da su mnogi povratnici drugi put iselili iz Bosanskog Petrovca, jer nije bilo uslova da opstanu ovdje gdje žele, već su u potrazi za boljim životom otišli tamo gdje im nije srce. Zbog toga sam tužan, jer smo izgubili i još gubimo mnogo dobrih i kvalitetnih ljudi, bez kojih Bosanski Petrovac neće moći opstati na duže staze.
Kako živite i kakvi su odnosi sa komšijama druge vjeroispovijesti?
- U Bosanskom Petrovcu žive Srbi i Bošnjaci, a možemo se, bez obzira na sve, pohvaliti dobrim komšijskim odnosima. Upućeni smo jedni na druge, a ovo je grad koji pripada i jednima i drugima. Za svakog ima mjesta, nikome nije tijesno i svako u ovoj sredini može pronaći okruženje kakvo mu prija. Tako je, uostalom, svuda. Nije Petrovac po tome različit u odnosu na druge gradove, ali opet ponavljam da je potrebno daleko više pažnje posvetiti ovom kraju, da bude bolje i ugodnije i Srbima i Bošnjacima, a onda će i komšijski odnosi biti još bolji.
Na šta se vjernici žale, kakvi su uslovi života?
- S obzirom na to da sam sveštenik, da imam dobar uvid u to kako se živi u ovdašnjim selima, mogu reći da je najteže onima koji su u poznim godinama, a djeca su im, ukoliko ih imaju, daleko od njih. O takvim ljudima treba brinuti, jer su sela inače zapostavljena. Lokalni putevi su u lošem stanju, za svaku sitnicu, od trgovine do ljekara, potrebno je ići u grad, ali ti ljudi o kojima govorim opet najviše vole živjeti tamo gdje su se rodili i odrasli. Zato trpe i izdržavaju sve one nevolje i muke koje današnji mladi ljudi ne bi mogli izdržati. Divim se njihovoj snazi, svakodnevnom trpljenju, ali i optimizmu koji imaju i koji prenose na nas mlade.
Šta Vi vidite kao nedostatke u društvu?
- Naše, kao i svako drugo društvo, bilo gdje u svijetu, prepuno je nedostataka. Ali, prije nego što krenemo u osuđivanje drugih, trebamo prvo pogledati sebe, pa tek kad sebe izmijenimo, trebamo onda mijenjati i društvo. To je na kraju i dio hrišćanskog učenja, da mijenjamo sebe, a ne druge, jer mijenjajući sebe, mi mijenjamo svijet u kojem živimo. S druge strane, kad vidim kroz šta smo sve prošli proteklih decenija, mislim da nismo ni loši, ali da možemo uvijek biti bolji, možemo.
Imate li djece i trebaju li se mladi parovi truditi da stvore pokoljenja koja će nas sve zamijeniti u ovoj državi?
- Imam kćerku i sina, a nadam se da će oni ostati u svojoj zemlji, da neće morati ići negdje u inostranstvo radi boljeg života. Mislim da je to želja svakog roditelja, da bude blizu svoje djece, jer znam da su mnogi moji parohijani željni da vide svoju djecu, unučad, praunučad.
Ljudski impulsi
Tu blizinu ne mogu zamijeniti savremeni načini komunikacije, već su potrebni dodir, pažnja i ljubav, da znaju oni stariji da nisu zaboravljeni od nas mlađih. Na kraju, mi koji smo danas mlađi ljudi za koju deceniju ćemo biti u njihovoj ulozi, pa će nam trebati sutra ono isto što njima danas nedostaje.
Brzo ste reagovali nedavno u slučaju provale u Saborni hram svetih apostola Petra i Pavla.
- U takvim trenucima nema mnogo prostora za razmišljanje. Po prirodi nisam neko ko je plašljiv, pa je to možda razlog više što sam brzo reagovao. Da, mogao sam biti povrijeđen, ali valja znati da sam ja prije svega svešteno lice čiji je zadatak da brani Crkvu Hristovu, pa ako treba, i fizički. S druge strane, na sličan način bih zaštitio život ili imovinu bilo koga drugog. To su neki ljudski impulsi koje imamo u sebi, a određene prilike samo na vidjelo iznesu ono što imamo ili nemamo.
Otkud provalniku uopšte sveštenska odora?
- Ovom nemilom događaju ne treba pridavati mnogo pažnje, prvenstveno zbog toga što sam stekao utisak da se radi o jednom, u suštini, nesrećnom čovjeku, osobi koja nije duševno zdrava, pa su njegovi postupci izazvani njegovim psihičkim stanjem. O takvim osobama treba da se brinu ljudi medicinske struke, a na nama je da ih bar u ovo predbožićno doba medijski ne raspinjemo, jer time nećemo pomoći ni tome čovjeku, ni zajednici kojoj pripadamo, ali ni zajednicama u kojima živimo.
