Svaka čavka svome jatu leti
Goran Dakić web kolumna/
“U bici na Velbuždu 1330. godine”, piše Nušić u “Autobiografiji”, “u kojoj je poginuo bugarski car Mihajlo, odlikovao se naročito mladi srpski kralj Dušan. Grad Velbužd, gde se ta bitka desila, danas se zove Ćustendil. Kako je od reči Velbužd postala Ćustendil, to istorija ne ume da objasni, ali je gramatika kadra i to objasniti.”
Ipak, ni gramatika ne može sve. Ona možda može da objasni kako je Velbužd postao Ćustendil, ali de neka dokaže kako je Dragana Pupčević – od oca Dragana i majke Jevrosime – preko noći postala - Bošnjakinja. To ne može da objasni čak ni kvantna fizika kojoj je posao da objašnjava neobjašnjive stvari i pojave koje se dešavaju u svijetu koji nam nije dostupan.
Čitajte kolumne Gorana Dakića:
Elem, Dragana Pupčević, odnosno Ristić, odnosno Čavka, izabrana je prije nekoliko dana za bošnjačkog člana Upravnog odbora Radio-televizije Republike Srpske. Oni koji su Čavku predložili i izabrali, znali su šta će da se desi, pa su imena onih koji su se prijavili na konkurs držali u tajnosti sve dok ta tačka nije došla na dnevni red.
Na početku sjednice na kojoj je birana, Dragana Čavka je bila Srpkinja koja slavi slavu, mijesi česnicu, nalaže badnjak, voli Dodika i tvrdi da Srbi nisu genocidan narod, a na njenom kraju je postala Bošnjakinja koja bi se sutra izjasnila i kao nebinarni pingvin ako bi to od nje tražio njen stranački šef Petar Đokić ili viši državni interes.
Ono što gramatika i kvantna fizika ne mogu da objasne, politika može. U svim naukama postoje pravila, zakoni i procesi koji su davno utvrđeni, koji su definisani i koji ne mogu da se mijenjaju. U politici toga nema. U politici je sve relativno. Osim naknade. Partija može biti i ova i ona, ali dvije milje su – dvije milje.
Sve je u politici u izmaglici, ništa nije na svom mjestu, sve može biti i ovako i onako, ali naknada je nepromjenjiva kategorija. Ona je prvi i jedini zakon političke termodinamike. Zbog naknade sva politička tijela mogu da mijenjaju sastav, količinu, temperaturu i boju. Svaka je stvar u politici u nijansama osim onoga što legne na račun, dostavi se u koverti ili se tutne u džep.
I možda je polovini to smiješno, možda je drugoj polovini to tužno, ali naknadi se u zube ne gleda. Dragana Čavka je postala Bošnjakinja po bivšem mužu i to je dobro unovčila. Četrdeset i osam mjeseci ona će primati naknadu koja je onima koji se smiju ili uzdišu more u kojem se nikada neće okupati. To je konačni rezultat, a samo se on, vele mudri, gleda i računa. Ova ptica selica je pokazala da je u Bosni i Hercegovini moguće čak i ono što je nemoguće i sad je samo pitanje dana kada će početi nove migracije. Ko je juče klanjao, sutra će da se krsti. Kome je Gospa bila u srcu za vikend, najkasnije bi u utorak mogao na džumu.
Nije Dragana Čavka, naravno, jedna i jedina koja bi se odrekla i same sebe za par hiljada maraka, ali je svakako jedan od onih političkih baksuza koji ne umije da pruži korak a da pritom ne slomi nogu. Kad god bude u opticaju, o njoj se piše danima. To za rukom, nogom ili glasom ne polazi ni daleko krupnijem zvjerinju. Šta bi, recimo, Banjac dao da se o njemu piše ovoliko? On ne bi promijenio jednu, nego tri vjere. Kada bi ih imao.
Ali, ni politika nije svemoćna. Ima nešto što i njoj izmiče. Ima nešto pred čime i ona zamuckuje. Pojavi se s vremena na vrijeme nešto što i nju jadnu zbuni. Stane, gleda i – ne vjeruje. Češe se satima po glavi, ali joj ništa ne dolazi. Može onda, dakle, da objasni kako je Dragana Čavka postala Bošnjakinja, ali kako je Kostadin Vasić postao direktor Turističke organizacije Republike Srpske, to ni njoj samoj nije jasno. Kada je dobila tu odluku Vlade Republike Srpske, politika je digla ruku na sebe.
