Stvarnost koja se nije desila
Često sam razmišljao o tome o čemu bih pisao da nije bilo rata i kako bi se moj život, u tom slučaju, odvijao. Pošto sam u “Knjizi o Uni” pisao o traumi gubitka, traumi diskontinuiteta – izmještenosti iz prostora i vremena mira, i raznim drugim stvarima, razmišljao sam u čemu bi se onda sastojao životni diskontinuitet, i da li bi on uopšte postojao? Kada napišem diskontinuitet mislim na onaj trenutak u životu kada se okreneš unazad i vidiš da nešto nedostaje. Da postoje periodi tvog života za koje ne možeš sa sigurnošću utvrditi da su zaista i postojali. (Nemaš fotografija, ni drugih materijalnih uspomena).
Najteži od svih okova
U mirnodopskom periodu sve se odvijalo drukčije: vrijeme i prostor su tekli od tačke A do tačke B, ili smo samo tako naivno i djetinjasto mislili. Istina je u ovoj drugoj opaski. Čak i da nije bilo rata – te gigantske gumice koja briše ušuškanu civilnu realnost, postojao bi drugi oblik diskontinuiteta, naprimjer: melanholija. Žal za prolaskom vremena, za vremenima i prostorima koji se mijenjaju svake sekunde naših života.
Onda bi se bavili drugim opsesijama, drugačije teme bi ulazile u naša književna djela, ukoliko bi postali piscima i spisateljicama, ako zamislimo da rata nikad nije ni bilo. Mene rat nije napravio piscem, jer sam oduvijek pisao – za sebe, potajno, uživajući u skrivenom osjećaju i nadi da ću jednom zaista i postati javni pisac. Tome sam se nadao i prije početka rata 1992. Rat je samo ubrzao moju želju, i oslobodio me najtežeg od svih okova, a to je okov građanske sredine i njenih očekivanja.
Od mene se očekivalo da završim studij na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, da osnujem porodicu i uselim u novu kuću na obali sporednog toka Une. Sve to nije bilo u domenu mojih želja, tako da je rat promijenio konfiguraciju stvarnosti; nova kuća na sporednom kraku Une postala je kuća u kojoj su stražarili i spavali neprijateljski vojnici bojeći se da ćemo mi forsirati rijeku, jer smo se silno željeli vratiti u naš grad iz kojeg smo protjerani krajem aprila 1992.
On, rat jebiga, promijenio je raspored među našim zvijezdama i one su jednostavno potamnile, ili su nas ostavile da se sami nosimo sa traumom gubitka svega onoga što čini normalni život jedne srednjoklasne jugoslavenske porodice sa jakim antifašističkim i partizanskim korijenima. U našem stanu, u našoj porodici nikad se nisu spominjale nacije, ni u pozitivnom ni negativnom smislu, niti se spominjala religija ili bilo koji drugi identitet. Kada je krenuo raspad Jugoslavije sa Zapada, iz Slovenije, znali smo da će se najgore stvari desiti upravo kod nas, tu gdje su živjeli ljudi kojima su nacija i religija bile svakodnevno u ustima, kao zemaljska hrana za obećana nacionalistička nebesa. Nismo mogli imati uvid u živote drugih porodica, pa tako mogu jedino garantovati da znam istinu o našoj.
Kako su ove “porodice” i njihova “istina” nadjačale naše želje da živimo normalnim, građanskim životom (uz sam moj intimni otpor prema očekivanjima koje sam trebao ispuniti) tada je počeo rat – tako bih možda to mogao opisati posrednim jezikom. Neki nama strani ljudi (u njih ubrajam i naše dojučerašnje komšije, i oni preko noći postaju strani) odlučili su da žele teritoriju na kojoj mi živimo zajedno s njima, ali žele je samo za sebe. Žele i našu imovinu, našu odjeću, televizore, kristalne i staklene čaše, sve žele, a ono što im se ne sviđa, to će spaliti ili baciti na smeće. Grad će postati kolektivna deponija naših bivših stvari, naših snova i nekadašnjih života.
Svjetovi od praha i pepela
Nikada neću saznati kako bih razmišljao da nije bilo rata, ili kako bih razmišljao o ljubavi u tom slučaju? Kako bi srce igralo od sreće ili bi se utišavalo od neke “civilne” nesreće? Kakvi bi zalogaji hrane bili u ustima, na šta bi podsjećao gutljaj vode, dim cigarete (da li bi i on bio fakirovo volšebno uže da se uz njega popneš u bolji, sigurniji svijet), koliko bi rosna bila čaša piva ili vrela šolja čaja? Ne možemo vratiti vrh vremenske strijele unazad i početi život ispočetka. Niti to treba raditi, osim u književnosti. To je pravi posao pisca. Putovati kroz vrijeme i prostor. Graditi svjetove od praha i pepela. Postoji nekoliko rečenica u mom novom romanu “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja” (2024.) koje izgovara glavni ženski lik: “Hoćemo li biti nostalgični za gradovima koji nikada nisu postojali i kao takvi nisu ni mogli biti uništeni? Izgleda da se sigurnost krila jedino u nepostojanju.”
Naoko usputne rečenice, ali za razumijevanje ovog romana i mog cjelokupnog pisanja (protiv zaborava) itekako su bitne. I ne samo za čitanje jednog romana ni drugih mojih knjiga, nego i za razumijevanje stvarnosti u kojoj, nažalost, živimo.
