Steže se krug oko Sarajeva
Povratak ambicija Moskve od carske Rusije do Leonida Brežnjeva
Ne volim teške riječi, ali me teška djela nagone da ih potežem kad voda dođe do grla. Zato ne stavljam znak pitanja iza naslova ovog priloga mnogim više utemeljenim upozorenjima da se oko Sarajeva steže krug nesigurnosti i prijetnji, kao što se stezao u proljeće 1992. godine.
Nismo u beznađu kao tada, ali ne ide nam naruku ni stanje u svijetu, ni u Evropi, ni na Balkanu, pogotovo ne u Bosni i Hercegovini.
Miloševićeve sjene
Za stanje na Balkanu nije moglo biti jasnije od onoga što je ovih dana na N1 rekao Miro Lazović, jedan od najupornijih branilaca jedinstva svoje domovine: “Srbijanska zvanična politika zadnjih 30 godina nije odustala od imperijalne ideje da se srpski narod na prostoru bivše Jugoslavije poveže u jednu teritorijalnu cjelinu. Rezolucija o genocidu u Srebrenici je bila prilika da se Pandorina kutija zatvori”, kaže, ali da ona “ostaje otvorena jer sjene Miloševićevih politika lebde i danas iznad Crne Gore, BiH i Kosova”.
A za Bosnu i Hercegovinu, pogotovo za Sarajevo u kojem je rođen, Žarko Papić, član posljednje vlade bivše Jugoslavije, kaže takođe ovih dana za Avaz, za planove koji se kuju u Banjaluci, kako je stanje tako opasno “da niko ne bi trebalo da mirno spava”. A nešto ranije je rekao da je “skandalozno kako u Skupštini RS-a misle da Bošnjaci treba da žive na 25 posto teritorije”.
To što misle u Banjaluci, Papića “direktno asocira na Karadžića i na ono što je bilo etničko čišćenje i genocid u prethodnom ratu”. A da budem još precizniji, da dodam kako ni sam nisam vjerovao, ali nisam se ni smijao kao mnogi kad je Karadžić u Skupštini na sarajevskom Marindvoru 14. oktobra 1991. zaprijetio nestankom jednog naroda u BiH.
To je bilo pola godine prije nego što je Užički korpus srbijanske JNA prešao Drinu i ušao u Višegrad, gdje su ga Karadžićeve pristalice dočekale cvijećem, ne skrivajući za pojasom noževe. A danas Rezolucija UN-a o Srebrenici čeka prvi 11. juli, kada će stupiti na snagu, ali su je nasljednici politike Slobodana Miloševića dočekali na nož i pretočili u prijetnje kojima kipti Rezolucija sa beogradskog “svesrpskog sabora”.
Ono od čega treba strahovati je što autorima i akterima tog svesrpskog projekta pogoduju prilike u svijetu. One jesu različite od onih s početka 1990-ih godina, ali su po opasnosti za svjetski mir slične ovim danas. Tada se raspadao Sovjetski savez, samim tim i Varšavski pak, NATO se žurio da se širi iza tek srušenog Berlinskog zida, a međunarodni politički i ekonomski poredak bili su u rasulu. U tom haosu je duh balkanskih nacionalizama, ponajviše srpskog, što kaže Miro Lazović, izišao iz Pandorine kutije.
A danas se još više razmahao. Vode se dva velika rata. Prvi, ukrajinski, još je na ivici nuklearnog. Drugi, u Gazi, izraelsko-palestinski, najduži je od svih izraelsko-arapskih ratova. Ukrajinski je zbližio Rusiju i Kinu, što je ugrozilo primat Amerike kao svjetske političke i ekonomske sile. Mogući povratak Donalda Trumpa na vlast brine ne samo Ameriku nego i cijeli svijet. Evropa se odmiče od Amerike, ali sve više naginje desno. U klupe njemačkog i Evropskog parlamenta sjedaju nacisti. Gdje još na Balkanu nisu vladajuće stranke desnice? U Hrvatskoj desnog centra, u Srbiji desnog nacionalizma. Crna Gora se otima nastojanjima da se vrati Srbiji. Kosovo je čas zamrznuti, čas zapaljivi konflikt s pokušajima da se na njegovom sjeveru formira mala republika srpska.
Takva je, u biti, i Bosna i Hercegovina. Zamrznuta dejtonskim Ustavom četvrt vijeka. Otuda strah njenih građana da je zapadni svijet, pod kojim podrazumijevam Ameriku i Evropu zajedno, ne prepusti istočnom, kao 1992. Jednom novom, autoritarnom, despotskom Istoku sa Rusijom Vladimira Putina na čelu i savezništvom Xijeve Kine.
Sve do invazije na Ukrajine vjerovao sam da su Putinove ambicije bile da zaštiti Rusiju kao svjetsku silu i svoju vladavinu tako što će, milom ili silom, držati na okupu zemlje neposrednog susjedstva. Taj odbrambeni sigurnosni pojas sačinjavaju Kazahstan u centralnoj Aziji, a na evropskom i kavkaskom tlu su Bjelorusija, Moldova, Gruzija, Azerbejdžan i Ukrajina. Dotle je dozvolio NATO-u da osvoji zapadne prostore nekadašnje Brežnjevljeve doktrine.
Iako mu je bilo drago da ga lijepo dočekuju i slave u Beogradu, a u Banjaluci mašu njegovim portretima, Putin nije pokazivao poseban interes za slavenski pravoslavni ogranak na Balkanu. S invazijom na Ukrajinu, a pogotovo nakon dvije godine neuspjeha da je priključi svojoj viziji “ruskog svijeta”, Balkan mu postaje važan kao izazov Zapadu, odvraćanje pažnje s Ukrajine i miniranje pristupa Srbije i BiH euroatlantskim integracijama. Tome mu služe i česti pristanci da se susretne s lokalnim vazalom Miloradom Dodikom.
A ovome je žarka želja da se jednog dana pridruži liderima gruzijskih samoproglašenih republika Abhazije i Južne Osetije, kao i ukrajinskih istočnih provincija koje je anektirala Rusija. Iako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić igra i na proevropsku i prorusku kartu, njegova podrška Dodiku iskazana i u dokumentu “svesrpskog sabora” može da ohrabri Putina da podrži i na razne načine pomogne objedinjavanju “srpskog sveta”. Pri čemu bi se podrazumijevao izlazak Crne Gore iz NATO-pakta, koji je njenim prijemom bio pokrio cijeli Jadran. Tako bi se mogla ponovo, preko Srbije i Crne Gore, otvoriti, uz crnomorsku, alternativna pomorska ruta prema Mediteranu. Takva je bila ambicija Moskve od carske Rusije do Leonida Brežnjeva, kome to Josip Broz Tito nije dozvolio.
Da, mogle bi, iako se svi nadamo da neće, okupirane ukrajinskim ratom u koji ulažu stotine milijardi dolara, SAD i Evropa opet prepustiti multinacionalnu Bosnu i Hercegovinu balkanskim nacionalizmima. Prvo iz Srbije i polovine BiH. A onda i Hrvatske, koju zaobilazim u okolnostima Rezolucije UN-a o Srebrenici koju je hrvatska vlada podržala, “svesrpskog sabora” koji bi se i Hrvatske mogao ticati. Ali i zbog njenog članstva u EU i NATO, zbog čega nije otvoreno davala podršku Draganu Čoviću, lideru bh. hrvatske zajednice, koju je on pružao Miloradu Dodiku i njegovog vođenja čak u Moskvu. Jeste, međutim, predsjednik Hrvatske i neformalni lider hrvatske ljevice Milanović priredio gozbu Miloradu Dodiku na jadranskom ostrvu, gdje je doletio helikopterom koji mu je dala srbijanska vlada.
Drugačija Srbija
Pri ovakvim pomislima sjetih se dva primjera, spadali ili ne spadali u ovakve osvrte na položaj BiH među balkanskim nacionalizmima. Školski i radni kolega Ibrahim Đikić je u jednom razgovoru za Deutsche Welle prije desetak godina, povodom neke izjave tadašnjeg, a evo sadašnjeg šefa srbijanske diplomatije Ivice Dačića, rekao:
“Karikirano gledano, izgleda kao da smo mi tri plivača koja se dave, pa nas onda dva plivača i slijeva i zdesna guraju nogama - ne da brže potonemo nego da bi se oni izvukli. Posljednja Dačićeva reakcija, koji je bio nekad glasnogovornik Slobe Miloševića, i Vuka Jeremića s jedne strane, a i neke izjave iz Zagreba, iako ne tako česte i ne tako otvorene kao ove beogradske, sigurno da utiču na destabilizaciju u BiH”.
A negdje u isto vrijeme slučaj je htio da sretnem Jasmilu Žbanić koja je prethodne večeri u beogradskom Sava centru imala premijeru svog uspješnog filma “Grbavica”. Pitam je kako je bilo. Veoma uspješno, rekla je. Ali i dodala kako je pred gašenje svjetala ustala s Natašom Kandić. Kad su se okrenule prema publici, Nataša joj je rekla: “Evo, vidiš, Sava centar može da primi šest hiljada gledalaca. Ovdje ih je večeras dvije hiljade. To je ta Srbija koja je drukčija”.
