Snaga partizana i Armije RBiH

U razmatranju ove teme, prije svega, želim poći od tumačenja pojma moral. Ako prihvatamo da je moral spoj nepisanih društvenih normi koje određuju način ponašanja u određenoj društvenoj grupi, zajednici, a zasnivaju se na običajima i na općenito prihvaćenim mjerilima vrednovanja postupaka sa stajališta načela dobra ili zla, odnosno da je historijski određen, oblikuje se u izravnoj vezi s uslovima života zajednice, kulturnom tradicijom i religijskim predodžbama, onda prihvatamo i činjenicu da moral općenito jeste važan činilac društvene kohezije, pa i cjelovit sistem stajalištâ i djelovanjâ koji regulira odnose među ljudima (porodica, prijatelji i sl), te da se moralno djelovanje karakterizira svojevrsnim unutrašnjim stajalištem, u kojem, uz svjestan izbor vrijednosno određenih postupaka, djeluju i emotivni, voljni činioci, te odgojne zasade.

Narodne vojske

Međutim, višeznačnost pojma moral je u vojnom diskursu naročito evidentna, ali i nedovoljno definisana. Ova nedovoljna pojmovna razjašnjenost prouzrokuje razne vrste implikacija i praktičnih problema, koji se najviše manifestuju u vidu zanemarivanja ili potpunog ignorisanja vrijednosnog značenja pojma moral u vojnom diskursu, redukujući pri tome značenje pojma moral u vojsci samo na borbeni moral. Borbeni moral predstavlja više psihološko-andragošku nego etičku kategoriju.

Ovim tekstom želim ustvrditi da je izvorište borbenog morala, i u Narodnooslobodilačkoj borbi, ali i u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995, bilo u istinskom poštivanju moralnih vrijednosti zajednice, jer i jedna i druga vojska nastajala je iz naroda i, između ostalog, da zaštiti i moralne vrijednosti tog naroda. Drugim riječima, obje vojske bile su uistinu narodne, narod ih je smatrao svojim i volio, a vojske koje narod voli ne mogu izgubiti. Ta ljubav, između naroda i njegove vojske, bila je drugi presudan element borbenog morala, kako Titovih partizana, tako i vojnika Armije RBiH.

Šta hoću da kažem?

Uporedimo neke činjenice iz četrdesetih i devedesetih godina. U oba slučaja izvršena je agresija na zemlju, kako izvana tako i iznutra.

U oba slučaja stvara se narodna vojska, gotovo spontano i bez ičije pomoći. U oba slučaja vojska se oslanja na svoj narod koji mu jeste glavna logistička baza, ali i izvorište morala i snage za nadljudske žrtve. I partizani i borci ARBiH oslanjaju se na tradicijske moralne vrijednosti bosanskohercegovačkog čovjeka u čijem su viševjekovnom bitisanju u samo njegovo biće uklesani slobodarska tradicija, kult porodice, poštenje, komšiluk, pravda...

Stavimo u taj kontekst Titovu naredbu iz Bitke na Neretvi koja glasi: Ranjenike ne smijemo ostaviti.

Sama naredba, bez obzira na njeno provođenje i kvalitet provođenja, bila je više od obične naredbe. Bila je to istovremeno i poruka svim borcima, ali i narodu da niko nije sam i da neće biti ostavljen. Ta poruka brige o čovjeku imala je dalekosežne pozitivne posljedice za razvoj narodnooslobodilačkog pokreta, ali i nagovještavala obrise buduće države o kojoj partizani pričaju kao državi brige za čovjeka.

U isti kontekst možemo staviti i slučaj kada su četiri vojnika Armije RBiH satima prteći duboki snijeg kroz vrleti Prenja nosila teško ranjenog i bez svijesti neprijateljskog vojnika do bolnice. Vojnik je spašen, operisan i zbrinut, a danima kasnije, kad se probudio, shvatio je gdje se nalazi. Ali poruka koju je ta gesta odaslala u narod i vojsku odjeknula je snažno. Šaputalo se: Ako su četnika toliko nosili i spasili, šta su tek spremni učiniti za naše borce.

A zapravo i jedan i drugi događaj duboko se oslanja na moralne vrijednosti čovjeka ovog podneblja: Pomozi čovjeku u nevolji.

A u dubini bića tog čovjeka je i čast. Da bih pojasnio o čemu govorim, dozvolite mi da navedem nekoliko rečenica o jednom mladom čovjeku. Zove se Musa Tinjak, rođen je u Nevesinju, selo Borovčići, 1970. godine.

Herojski se borio u brojnim bitkama, a u onoj u kojoj je pao, u maniru antičkih junaka, dolazi pred položaje vojske RS-a i viteški ih poziva na borbu oglašavajući se megafonom riječima: “Četnici, ovdje Musa Tinjak. Napadamo vas za 15 minuta, spremite se i borite muški, pa ko pobijedi. Nemojte reći da smo vas prevarili i iznenadili!”

To je bio zasigurno jedinstven slučaj u Bosni i Hercegovini da je neko otvoreno najavio jednu ratnu akciju!

Heroj Musa Tinjak je vrlo uspješno sa saborcima izveo tu akciju, da bi na zadnjem neprijateljskom rovu pao! Jedinstven primjer viteštva u borbi, ali i primjer koji stvara legendu, učvršćuje istovremeno naslijeđene moralne vrijednosti cjelokupne zajednice, ali i motiviše jačanje borbenog morala.

Uz priču o Musi želim vas podsjetiti na tri hercegovačke partizanke koje su zajedno otišle u smrt 1945. godine. Naime, udarne brigade Dvadeset devete hercegovačke divizije, nakon što su oslobodile dolinu Neretve od Mostara do Konjica, prvih martovskih dana stigle su na planinski prevoj između Hercegovine i Bosne, da na tom dijelu jugoslovenskog fronta okupatorskim i kvislinškim snagama nanesu posljednji, odlučni udar.

Pomoćnik političkog komesara Drugog bataljona Trinaeste hercegovačke brigade Lutvo Džubur zapamtio je događaj koji ga je do srca ganuo - herojsku pogibiju nekoliko boraca, među kojima su bile i tri bolničarke - Zdenka Karačić, Hrvatica iz Mostara, Emina Merdan, Muslimanka iz Počitelja na Neretvi, i Ljubica Remetić, Srpkinja iz sela Biograda kod Nevesinja.

Nedaleko od bunkera u kome su bile ustaše ležao je teško ranjen drug Zvono. Zdenka, Ljubica i Emina znale su šta im je zadatak. Nije to prvi put da izvlače ranjenog druga iz borbe, pod neprijateljskom vatrom.

Prva je pošla Ljubica. Došla je do ranjenog druga i povukla ga. Baš u tom času kad je mislila da je zadatak izvršen, da je drug spašen, klonula je Ljubica na snijeg pogođena hicem u stomak. Zdenka i Emina, koje su budno posmatrale Ljubicin pokušaj iz zaklona, znale su sad šta je njihova dužnost. Naređenje nije potrebno. Svijest je jača od svega.

Jurnule su obje u pravcu Ljubice i ranjenog druga ne misleći na opasnost i ne obazirući se na neprijateljske kuršume koji su oko njih parali snijeg. Ali... Pala je Zdenka pogođena u glavu, a odmah pored nje Emina, pogođena u prsa.

Njihova smrt značila je život, jer je odaslala poruku, snažnu poruku, da za druga, prijatelja, saborca u nevolji ni život nije prevelika cijena. A zar i sve vjerske knjige upravo na to ne upućuju.

Nakon svjedočenja o tri bolničarke imam potrebu citirati još jednu opštepoznatu poruku iz 1943. godine iz Bitke na Sutjesci. Borci u toj poruci svom Vrhovnom komandantu poručuju: “Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Nijemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera.”

Pored odbrane moralnih vrijednosti zajednice, koje pominjem, šta je još motivisalo te, prvenstveno mlade ljude na takvu odlučnost i žrtve. Meni se čini da je to san o boljem društvu, pravednijem društvu, društvu socijalne pravde, jednakosti svih, te san o slobodi. Ako u obzir uzmemo činjenicu da je tih ratnih godina Bosna i Hercegovina dominantno polupismena ili nepismena, pitanje je kako su te poruke došle do naroda i njegovih boraca, te kako ih je narod razumio i prihvatio. Čini mi se da je ideološka matrica, koju je kreirala Komunistička partija, u osnovi za sve preferirala lični primjer i javno kažnjavanje nepoštivanja ustaljenih i propagiranih moralnih normi. Narod je razumio lični primjer i prihvatio matricu ponašanja.

Tako je bilo u partizanima, a u odbrambeno-oslobodilačkom ratu značajan dio propagiranja moralne matrice preuzela je vjera. Tamo gdje je to bilo u funkciji zaštite moralnih vrijednosti i izgradnje borbenog morala, dalo je identične rezultate kao i ona ideološka matrica kod partizana. Da bih pojasnio ovo što govorim, navešću jedan primjer iz 1993. godine. Dan je 30. juni. Mostar je u potpunom okruženju. U ranu zoru jedinice 4. korpusa ARBiH idu u proboj iz okruženja. Jedan od ciljeva je i zauzimanje tzv. kasarne Sjeverni logor koja se nalazi na sjevernom izlazu iz grada i jako je uporište HVO-a. Prvi juriša diverzantski vod na čijem čelu je heroj Hujka. Na terasi nebodera prekoputa kasarne sa megafonom je poznati novinar, koji ne prakticira vjeru, i sa prvim pucnjima počinje iz sveg glasa vikati: Tekbir. Ponavlja to sve glasnije i prodornije dugo. Nadjačavao je borbu.

Zarobljeni bojovnici poslije su pričali da je to bilo strašnije od sve druge paljbe.

Tako je pisao Mak

Ovo niko nije naredio, ali je iščililo iz dubine ljudskog bića koje je iz te dubine prepoznalo moralne vrijednosti svojih predaka, ali i savremenika i odgovorilo snagom duha i Titovih partizana, ali i bosanskohercegovačkih boraca ARBiH, koji svoje izvorište crpe još od davnina ili kako Mak Dizdar zapisa:

Ase leži vojnik Gorčin,

U zemlji svojoj, na baštini tuždi...

Ukratko, i nekad i sad, dobro je bilo kontra zla, pravda protiv nepravde, istina kontra laži, antifašizam naspram fašizma itd.

I četrdesetih, i devedesetih izabrali smo onu pravu stranu, stranu dobra, dakle antifašizma.