Škakljivi poslovi francuskih Plavih kaciga

Nisam bila u Sarajevu za vrijeme rata i nemam pravo ništa reći. Razmišljanje nakon slušanja emisije na radiju France Inter se odnosi isključivo na novinarski tekst i tumačenja koja je dao pukovnik Michel Goya (1962), pozvan u emisiju. Završio je vojnu školu Saint-Cyr i bio aktivno vojno lice od 1983. do 2015. Osobno je učestvovao u ratnim sukobima u Bosni i Hercegovini. Doktor je znanosti na području moderne i suvremene povijesti. Predavao je predmet vojne inovacije na Fakultetu političkih znanosti u Parisu. Napisao je nekoliko knjiga, među kojima i 2014. “Pod paljbom: Smrt kao radna pretpostavka”, u kojoj je nekoliko stranica posvetio napadu Plavih kaciga 27. maja 1995. na mostu Vrbanja.

Uvodna greška

Kad sam bila mala, radila sam u Francuskom centru u Valtera Perića u Sarajevu. Moj prvi susret sa francuskim posmatračima, budućim Plavim kacigama, bio je tamo, jer su rado zalazili u prostor u kojem se govorio francuski, pio izvrstan konjak, slušala francuska muzika. Vladalo je ušuškano ozračje puno knjiga, umjetničkih slika, uz zvuke klavira za kojim je često nastupala profesorica Muzičke akademije Safija Čelebić-Džonlagić. Predsjednik Republike BiH Izetbegović boravio je u Klubu povodom 70 godina postojanja Društva za kulturnu suradnju Jugoslavija-Francuska. Pozvali smo tom prigodom francuskog veleposlanika u Beogradu, ali mi je odgovorio da “bdije nad uzglavljem bolesnika na samrti i da ne može doputovati u Sarajevo”.

Uoči Nove 1992. iz Francuskog kluba emitovan je večernji dnevnik: u Sarajevo je bio stigao Bernard Kouchner, budući francuski ministar za humanitarnu pomoć, u društvu predstavnika pet najbrojnijih vjerskih skupina Francuske. Iz Sarajeva su svi, osim generalnog tajnika Svjetskog židovskog kongresa Kahna, produžili u opkoljeni Dubrovnik. Kouchnera je poslao Mitterrand, onaj koji je šest mjeseci poslije na sarajevskom aerodromu rekao da se u Bosni vode plemenske borbe i da se ne puca.

Francuski vojni posmatrači su bili odjeveni u bijelo i građani su ih najčešće nazivali ‘sladoledžije’. (Reče mi Sarajlija, koji je preživio rat u Sarajevu: “Raja se i onako s njima šprdala”). Razmijenili bismo katkad koju, za njih sam bila profesionalno lice koje ih može dočekati, a oni su u nas gledali podozrivo i sa krajnjim oprezom. Po Klubu su hodali k’o po jajima. Pretpostavljam, ne zato što takav ambijent nisu nikada u životu vidjeli - o tome ne znam ništa - nego što tako nešto nisu očekivali. Klub Francuskoj nije bio ništa dužan: finansirao se od škole francuskog jezika koja je imala 250 polaznika (i sada, kad se sjetim te cifre - zaprepastim se). Bez obzira koliko su prodavači sladoleda bili rijetkobesjedni, na licima im je bila ispisana nevjerica. Možda su znali nešto što mi nismo. Ali da su bili radoznali - jesu.

Jedan mi je došao u ured predstaviti se, i na radnom stolu ugledao luksuzno opremljenu monografiju o Bosni i Hercegovini na francuskom. Pitao je može li je posuditi. Ustupila sam mu je, možda nepromišljeno: nikad je više nisam vidjela. Glupava, bosanska prostodušnost. Nisam zaboravila tog prodavača sladoleda u zimskom periodu, koji krade knjige. Možda je bio sentimentalan i znao da će rat. Mi smo bili samo ovo prvo. Na rat nismo pomišljali. Nije bilo razloga, mada novinar u emisiji kaže da su uoči raspada SFRJ “sve ex-ju republike tražile autonomiju, a susjedi postali neprijatelji”. To za Bosnu i Hercegovinu nije bilo tačno: uvodna greška koju vojni stručnjak i povjesničar nije demantovao. “A kad je u maju 1992. BiH proglasila neovisnost, srpska manjina se uplašila za svoj opstanak.” Manjina? Novinar je propustio navesti da je RS bila samoproglašena par mjeseci ranije i da je Karadžić već u Skupštini prijetio ‘nestankom cijelom jednom narodu’.

Dakle, povod za emisiju na France Interu je bio oružani sukob paljanskih Srba sa francuskim Plavim kacigama kod mosta Vrbanja, maja 1995., kojem je prethodilo NATO-vo bombardovanje skladišta oružja, na 17 km od Pala. Vojska UNPROFOR-a je bila mirovna, i u ratu u BiH je predstavljala koridor razdvajanja između napadača i branitelja. Nije bilo predviđeno da Plave kacige pucaju. Ne trebam nikome, kome su lokalni službeni jezici maternji, ništa o ratu objašnjavati. Ali: ako neko strano stručno vojno lice prenosi milijunskom slušateljstvu u svijetu koje a priori ne razumije razliku između Pala i ostalih Srba, onda treba jako voditi računa da li za rat u Bosni upotrijebiti pridjev ‘građanski’. Očekivala sam - ako je govornik sveučilišni profesor - da će razgraničiti pojmove bošnjački i bosanski. (“Sarajevo, bošnjačka prijestolnica”…”može se biti Srbin, Hrvat, Bošnjak i musliman, i živjeti čak jedni sa drugima”, “bošnjačka vlada”). Jer, prije par dana je na radio stanici France Culture u emisiji “Les matins” autora Guillaumea Ernera, povodom rata u Ukrajini, izdvojen i ‘boldiran’ tekst: “Bošnjaci najbolje razumiju šta doživljavaju Ukrajinci.” Populistički, ili nevješto, svoju grešku ili svoju laž, šire k’o zarazu, i sveučilišni profesori i novinari i svesrdno doprinose neistini. Bošnjaci i Bosanci nikad neće biti isto. I poslije 28 godina skoro svi sa francuskog govornog područja pridjev ‘bošnjački’ koriste za cijelu BiH. Dokle? Da to nije specijalni rat? Neka zavjera? Da nije film “Šefe, smanjio sam Bosnu”?

Nisu bili jasni ni onda, a nisu ni sada. Ali problem je što su francuske Plave kacige došle u Sarajevo, a nisu znale s kojim zadatkom. Michel Goya je na pitanje “o smislu misije Plavih kaciga u Sarajevu, reklo bi se da su vojnici bili prerušeni u diplomate, ili diplomate nosile oružje”, odgovorio: “Da, bili smo instrument diplomacije. Otišao sam u Sarajevo u julu 1993. jer je Francuska odlučila natjerati da se primjenjuju rezolucije Vijeća sigurnosti OUN-a, da se zaštiti izvjestan broj gradova. Srebrenica, Goražde i Sarajevo. I još neki. Rečeno nam je: ‘OUN se angažira da zaštiti te gradove... Francuska je napravila potez: ‘Hop, mi odmah šaljemo jedan bataljon u Sarajevo’. Bataljon u Sarajevu je najvećim dijelom predstavljao 21. pukovniju mornaričke pješadije iz Fréjusa, a zašto: tadašnji ministar obrane, François Léotard, bio je gradonačelnik Fréjusa, i poslao je ‘svoju’ pukovniju. Nas su pozvali, i rekli: ‘Za dva tjedna idete u Sarajevo na šest mjeseci’. Nismo bili prethodno obaviješteni, ništa nije bilo predviđeno. Odlazimo tako, na brzinu. Ja sam otišao kao prethodnica.”

Na najopasnije mjesto na svijetu?

- Da. A mi smo bili priličito zadovoljni, biti angažirani u takvoj pukovniji, da radimo takve stvari, ali kad smo došli na lice mjesta, pitali smo “Koja je naša misija?” Odgovor je bio: “Ne zna se. Nema misije. Bićete na čekanju duboko unutar starog grada Sarajeva, predstavljaćete bataljon broj 4, francuski, i čekaćete komande.” Tako smo ušli duboko u stari dio grada, i tada sam, u satu koji je slijedio, izgubio vojnika na kojeg je pucao naoružani vojnik Bošnjak, jer je grad u to vrijeme, 1992-1993. bio i iznutra pod opsadom bošnjačkih mafijaških brigada. Među njima je bio Caco, nekadašnji gitarista i makro. Postao ratni poglavar, zaklao je sina zapovjednika bošnjačke policije upravo uoči našeg dolaska. Nas su posadili usred terena kojim je vladala ta individua i čim smo došli - počelo je. Bili smo dva sata u gradu i to je bila naša prva borba. Shvatili smo da će biti komplicirano i dugo, i da će trebati brzo pronaći smisao boravka u Sarajevu, i rizikā kojima smo izloženi. Naš je pukovnik stigao nakon nekoliko tjedana, rekao je: “Nemamo misiju. Smislićemo si neku. Pomiješaćete se sa stanovništvom”, dodijelili su mi cijeli red kuća, i rekao je: “Kad budeš odlazio, za šest mjeseci, svi moraju plakati od tuge što odlaziš. Zađi među njih. Pomozi im kako znaš. Tako daj smisao našoj akciji.” Znajući da se u realnosti dešava mnogo stvari, iskustva su bila raznorodna, u različitim mandatima. Bio sam poručnik i najveći dio moje misije je bio boriti se protiv snajperista, Bošnjaka ili Srba, koji su pucali na nas.

Važno je reći ‘Bošnjaka ili Srba’...

- Da, stvari su mnogo kompleksnije i dvosmislenije... Krajem 1993. nova bošnjačka vlada u Sarajevu je odlučila preuzeti stvari u svoje ruke, borbe su se vodile unutar grada. Bošnjačka vlada reducira i eliminira sve te mafijaše, i famoznog Cacu, koji je zaklao sina zapovjednika policije, i koji ga je uhvatio, pa je Caco doživio sablasnu sudbinu, što nije spriječilo da bude sahranjen sa svim počastima ratnog junaka. Sve je bilo jako dvosmisleno, kompleksno, većina ubijenih, ranjenih i povrijeđenih 1993. u gradu su rezultat djelovanja bošnjačke vojske.

A šta je za vaše trupe bila najveća opasnost, da budete žrtve snajperske paljbe? Kakvo je bilo stanje duha kad ste izlazili na ulicu?

- Treba shvatiti, bili smo u potpuno nadrealnoj situaciji. Grad je bio prazan, niko ne cirkulira, ima nekoliko automobila, tišina, i jedini zvuk koji se čuje su granate, kojih pada u prosjeku 250 dnevno.

Sa paljanskih brda?

- Sa svih strana oko grada. 250 granata. Kad bi ih palo manje od 250, u izvješćima smo bilježili “Ništa za prijaviti. Dan miran”. I bilo je snajperista, ubojicā koji su bili svuda okolo, i čiji je glavni cilj bio ubiti maksimalan broj živih bića u gradu, jer su ubijali i životinje, i velikim dijelom sa mosta Vrbanja, u blizini dijela kojeg su držali Srbi, četvrti Grbavica. Ti su snajperisti pucali po dugoj aleji nazvanoj Aleja snajperista, i svaki put, kad se tu prolazilo, padale su granate i oni pucali.

A za vojnika je bilo teško preživljavati da ne vodi rat prema zakonima ‘vojska protiv vojske’. Bili ste vojska usred kaosa, u kojem su bile vojne formacije i civili. Da li ste si kao vojnik, u tom trenutku, postavili pitanje o smislu vaše misije?

- Naravno, pitali smo se čemu to služi, čemu izlagati opasnostima naše vojnike, za stvari koje nemaju koristi, tj. koje su skoro apsurdne. Evo jedan primjer: aerodrom se nalazi na zapadu grada. Mitterrand je doputovao i uspio postići da tu srpsku bazu čuvaju vojnici UNPROFOR-a, a da služi kao pupčana vrpca za dostavljanje pomoći u hrani, ali pod jednim uvjetom: da sprečavaju građane da bježe. Srbi su na to pristali. Jedna od misija francuskog bataljona, koji je bio na aerodromu, bila je noću, zvali smo to crossing, sprečavati ljude koji su pokušavali izaći iz grada, iz pakla. Drugi dio zadatka je bio pokupiti leševe onih koji su ipak uspjeli pretrčati crtu razdvajanja i našli se pod paljbom snajperista, koji su pucali po pisti, prije nego bi avioni došli. Eto kako smo se našli u situaciji koja je bila u suprotnosti sa svim vojnim principima, i svim što smo učili.

Bolno iskustvo, možete li se tako definirati?

- Bolno za mnoge, ali ja sam se na kraju mog mandata dobrovoljno prijavio da ostanem, tražio sam da pratim one koji su stizali, treću pukovniju mornaričke pješadije. Za mene je to, ne usuđujem se reći, daleko najinteresantnija, najuzbudljivija misija, najintenzivnija u mojoj karijeri.

Kako gledate na epizodu u kojoj su francuske Plave kacige zauzele most Vrbanja?

- Najgore za vojnika je kad je objekat, kad trpi. Da podnosi udarce, a potpuno je nemoćan, ne može reagirati. Ja nisam imao taj osjećaj, jer smo mi radili mnoštvo stvari, borili smo se, ne jednako žestoko kao na Vrbanji, ali mi nismo bili objekti. Ovim napadom francuske su snage pokazale da više ne namjeravaju ni podnositi, ni trpjeti. To je bila borba za čast, i uz put i najžešća borba, najobimnija, a bilo je i drugih.

Sa UNPROFOR-om su se tog ljeta stvari preokrenule, krenule nizbrdo, bili smo u otvorenom ratu sa bosanskim Srbima, i za dva tjedna problem je bio riješen. Desila se Srebrenica. Da smo odmah ratovali, izbjegle bi se nevjerojatne, užasne patnje.

Budući da ste povjesničar, rat u ex-Jugoslaviji je bio frapantan, jer je to bio prvi oružani sukob na tlu Europe, a danas djeluje kao da je daleko, i malo zaboravljen.

- Jeste, to je svojstveno skoro svim vojnim angažmanima, a bilo je oko 20.000 francuskih vojnika u Bosni, 55 ih je nastradalo od 1992. do 1995. a neki i poslije, ali ne u borbama.

Neuspio eksperiment

Sve me je ovo od vojnih profesionalaca - iznenadilo. Michel Goya je u ovoj emisiji potvrdio da je Sarajevo 1992-1995. bilo eksperiment, i to neuspio. Fabrice Drouelle kaže ovako: “Sarajevo, glavni grad onoga što je bila Jugoslavija (ne znam koliko bih upitnika stavila na kraju ove konstatacije)… 27. maja 1995. u 4 ujutro, srpske su snage (na prevaru, stigli u otetim NATO-vim tenkovima) zauzele osmatračnicu, kodnog imena Siera Victor, koja blokira pristup mostu Vrbanja, strateškom središtu Sarajeva, kojeg drže francuske Plave kacige. U 7h francuski su vojnici dobili komandu da vrate poziciju, a u 8h45 da postave bajunete na oružje. U 9h10, nakon napada u kojem su smrtno stradala dvojica francuskih vojnika od 19 i 25 godina, i četvorica Srba, osmatračnica je vraćena pod francusku komandu. Ranjeno je 17 Francuza, svi iz Treće pukovnije mornaričke pješadije. Francuzi su u napadu ispalili više od 4.000 metaka za 25 minuta. Njihov ondašnji zapovjednik, kaplar François Lecointre, današnji je general i donedavno generalni zapovjednik francuske vojske, navodi: ‘Iz tih se sukoba ne izlazi neozlijeđen. Jer su vojnici morali ubijati. To je glavno i treba podsjetiti: to sam otkrio, i drugi su otkrili, ali u borbi prsa u prsa, u napadu, otkrije se više nego bilo gdje drugo. Jer je to bestijalnost, smrt, to je nasilje koje se skupa prevazilazi i obuzdava, i to je apsolutno strašno.’ Osim vojne akcije, napad na mostu Vrbanja je simbol Plavih kaciga, raspoređenih u cilju razdvajanja zaraćenih strana: Francuzi su odlučili prekinuti poniženje koje su doživjeli i vratiti dostojanstvo. Drugim riječima, to je bio ratni sukob kojeg su odlučile i izvele mirovne snage.”

Chirac je prigodom napada na francuske Plave kacige izjavio da više neće dozvoliti etničke mržnje i barbarstvo na tlu kontinenta: budućnost Europe je bila u ratnom Sarajevu. Novinar navodi da su Srbi nakon prvog neuspjelog pokušaja zauzimanja grada, tri godine bili dželati tri stotine hiljada opkoljenih Sarajlija.

Vjerujem da se svi sjećaju, nakon NATO-vog bombardovanja paljanskih skladišta oružja 25. maja, onih 375 Plavih kaciga, od kojih 103 Francuza, koje su Srbi uzeli za taoce, bez uniformi ih vezali za bandere, i nisu puštali. Svijet i OUN - koji su 1991. poslali vojsku u Bosnu, i 1995. su bili iznenađeni ponašanjem izdanika njihovih saveznika iz svjetskih ratova. Nakon toga su Srbi preobučeni u unproforce zauzeli osmatračnicu na Vrbanji. Par mjeseci poslije se dogodila Srebrenica. Ne što svijet nije znao ko smo mi, nego nije znao ni ko su im tradicionalni srpski prijatelji.

Radi autentičnosti, za muzički predah urednik emisije je odabrao numeru Ashun daje mori srbijanske pjevačice Ljiljane Buttler, Sumbul cvijeće Amire Medunjanin, u pratnji Merime Ključo, i jednu francusku, Florenta Marcheta, L’éclaircie ou l’incendie. Fabrice Drouelle je nastavio nebuloznom konstatacijom: “Dayton je potvrdio kraj Bosne i Hercegovine. Podijelio ju je na dva entiteta, bošnjački i srpski.”

Goya je ispričao da su se francuski vojnici 1995. povukli, ali da su “druge zemlje i dalje dobrovoljno slale svoje bataljone u službu OUN, jer je to krava muzara: vi ih šaljete, OUN obilato plaća nadoknade, svu opremu, i vojnici od toga imaju mnoge dobrobiti. To je božja blagodet za zemlje koje šalju vojnike: imaju mnogo koristi, a ne rade Bog zna šta. Tako su u Bosni bila dva egipatska bataljona, jedan na Jadranu, a drugi u Sarajevu. Jednog smo dana u kontejneru ugledali daske za surfanje, namijenjene egipatskom bataljonu. Umjesto na Jadranu, obrele su se u Sarajevu, i naravno, o trošku OUN-a.” Valjda je slušatelje trebalo zabaviti i malo nasmijati. Sladoledžije u predratnom i daske za surfanje u postratnom Sarajevu: pridrži me da ne poludim.

U intervjuu za FigaroVox 2016. Goya je povodom rata u Siriji izjavio: “Grad Sarajevo je bio okorjela prijestolnica cinizma i najodvratnijeg egoizma, ali je pod srpskim granatama i lokalnom policijsko-političkom nomenklaturom bilo na hiljade malih ljudi koji su bili žrtve u zamci. Uostalom, baš u tom svijetu se nalazilo ono malo nade ljudske naravi.” Pa mu je to bio izazov, i na kraju mandata - nije htio kući. Da nije zapeo za ‘ono malo duše’?

Četverogodišnja opsada Sarajeva - tri puta duža od staljingradske - nije bila ništa drugo do non sens i mengeleovski eksperiment. Na sramotu, iz koje nisu dovoljno naučili: Bosanci i Hercegovci, a ne Bošnjaci, najbolje razumiju Ukrajince. I muku, koja ni naizgled neće proći. Jer je opet nekom rat, a nekom brat.

Umjesto zaključka, svim ratnicima i njihovim najboljim drugovima ratnim profiterima svih vrsta, upućujem tekst transparenta istaknutog na protestima u Beogradu, jer ga iz elementarne pristojnosti riječima ovdje ne mogu izraziti. Ali upravo to mislim.