Sjećanje na Ivana Markešića: Čovjek znanja i integralnog karaktera, on je svjedočanstvo da...

Prema vjerovanju i učenju religija, čovjek je Božiji povjerenik - halifa i prvak - imam među svim stvorenjima u stvorenim svjetovima. Nijedno stvorenje, ovisno od kvaliteta ili nekvaliteta, ne može se više uzdići ili uniziti i srozati na smetljište povijesti ili, kako kaže Dostojevski, postati najnezahvalniji dvonožac na zemlji: “Mi čovjeka (insana) stvaramo u najljepšem skladu i obliku, zatim ćemo ga usljed pogrešnog i promašenog života srozati u najniže nizine i najnakazniji lik vratiti” (Kur’an, 95, 4 i 5). Ispravnim i moralnim životom u slobodi čovjek se izdiže iznad anđela (meleka), a pogrešnim, promašenim i amoralnim životom spušta ispod razine demona i životinja.

Kao što je etika primjenjiva religija u međuljudskim odnosima, vezama, relacijama i komunikacijama, tako je politika primijenjena etika i među ljudima u državama ustavne demokratije i vladavine prava kroz i preko zakona. Čovjekov život nije samo puko animalno trajanje, ili permanentna briga za nužnu svakodnevnost, nego je unutrašnji misijski zadatak idejnog, duhovnog i moralnog samoosvješćivanja i samooplemenjivanja čistim srcem, plemenitom i iskrenom dušom, duhovnim znanjem, intuicijom, valjanim djelima i društvenim životom u zajednici.

Moral je u čovjeku

Vjerna, živa i prava etika za najviši princip ima misiju moralne revolucije u odnosu na čovjeka i zajednicu u odgovornosnoj slobodi, ravnopravnosti, povjerenju i sigurnosti. Permanentno činiti dobro i zagovarati i primjenjivati univerzalne moralne principe, a kloniti se zla i nereda, ima za rezultat promjenu svijeta time što ga čini valjanim i podnošljivim. Sloboda, etika, politika i kultura u ljudskom svijetu isto su što su jug, sjever, istok i zapad u prirodnom svijetu i ko ih razdvaja i suprotstavlja ili je lud ili amoralan ili zločinac. Na kako lijep i mudar način uočava odnos između etike i politike Immanuel Kant: “Istinska politika, dakle, ne može da učini nijedan korak a da se prije toga ne pokloni moralu”.

I mada je politika sama za sebe teška vještina, njeno sjedinjenje s moralom je nikakva vještina. Jer moral presijeca čvor koji politika ne može da riješi čim nije s njim u saglasnosti: “Pojam ljudske slobode neodvojiv je od etičke misli. U historiji etike, bez obzira na sve mijene kroz koje je ova misao prošla, Sloboda je ostala konstanta svih obrta i razvoja. Odbacivanjem Slobode odbacuje se etika kao ideja. Ono što je za fiziku prostor ili količina, to je za etiku Sloboda. A um razumije prostor i količinu, a ne razumije Slobodu. Ovdje počinje suštinski razlaz između uma i svake istinske etike. Sloboda je vanumna (ne i bezumna) kategorija, a funkcija uma se i sastoji u tome da otkrije prirodu, mehanizam, račun, što u krajnoj liniji znači da u svemu otkrije samog sebe, dakle, opet um (stvoreno). Zato se um stalno vrti u krugu, jer u prirodi ne može naći nešto više od samog sebe, to će reći mehanizma. Umna analiza moralnog fenomena svodi, dakle, moral, možda čak i na zaprepaštenje samog analitičara, na prirodu, sebičnost, na samoljublje. U prirodi um otkriva čistu prirodu, tj. opći i sveprisutni kauzalitet, a u čovjeku opet prirodu, nagone, strast, dva gospodara boli i uživanja, koja su odraz čovjekovog ropstva, njegove neslobode. To je isti onaj mehanizam mišljenja koji Boga svodi na Prauzrok (Nepokretni Pokretač), dušu na materijalnu psihu, umjetnost na djelo i tehniku. Pokušaj umnog zasnivanja etike neće nas nikad odvesti dalje od tzv. Društvenog morala (od kolektivne poželjne dresure sa očima uprtim u neupitnu i svetu prošlost (nacionalizam, šovinizam), ustvari do pravila ponašanja koja su neophodna za održavanje jedne skupine, tj. jedne vrste društvene discipline. Moralnost nije proizvod umni kao princip ni kao praksa. Um može samo da ispita i utvrdi odnose među stvarima. Svi mi imamo unutrašnju izvjesnost o svojoj Slobodi.” (Alija Izetbegović, “Islam između Istoka i Zapada”, str. 122, 123. i 124)

Adresa uma je svijest i sva stvorena stvarnost, a adresa savjesti je moral i Sloboda. Prema Hegelu, suština i okvir duha je Sloboda kao što je suština materije težina i prostor. Ono što je ljuska za jaje, orah i lješnjak ili koža za tijelo, tijelo i zrak za dušu, kiša svjetlost, vrijeme i prostor za sva živa bića i stvorenja, to je Sloboda za Objavu, Vjeru, Religiju, Etiku, Kulturu, Pravo i Politiku. Neprestano treba ponavljati i ljude motivirati na monumentalno djelo Hansa Jonasa o odgovornosti. On čak tvrdi da je u bitnom smislu čovjek biće odgovornosti. Arhetip, praklicu i praizvor odgovornosti utemeljuje u etici, a korijen, topos, humus i ideju etike naslućuje i priznaje u nadnaravnom, metafizičkom i transcendentalnom svijetu, tj. religiji.

Moral jeste u čovjeku, a nije izum i produkt iz čovjeka. Zato Jonas tvrdi da mi iz svoje pameti svijesti i iskustva života ne možemo propisati pravila života budućim generacijama jer uopće ne možemo zamisliti, a kamoli znati u kojim će okolnostima, prilikama, uvjetima i kontekstu života živjeti. Moguća su samo univerzalna etička načela: sloboda, solidarnost, mir, povjerenje, istina, Pravda, poštenje, stid, neupitnost i bezuvjetnost prava na život, čast, dostojanstvo, imovinu i ravnopravnost među pojedincima, grupama, građanima, narodima i rasama. Da je moral iz čovjeka, a svaki čovjek je različit i nesvodiv na drugog čovjeka, u uvjetima slobode i ravnopravnosti, koliko ima ljudi, toliko bi moralo biti i morala.

Ipak, moralni principi i vrijednosti su univerzalni, a njihov temelj za Jonasa je u religiji. Koliko je Jonas činjenično u pravu, svjedoči Deset Božijih zapovijedi na kojima počivaju Evropa i Zapad, a koje nije izmislio, ni sastavio, ni napisao nijedan čovjek, nego ih je Bog preko Musaa, a. s, (Mojsija) objavio. Ovo je neupitna i nepobitna istina. Nijedna religija svijeta ne stavlja čovjeka pred odgovornost ukoliko nije Slobodan, punoljetan i razumom i umom potpuno zdrav i slobodan.

Dva su uvjeta bez kojih nema odgoja ni pojedinca, ni grupe ni zajednice. To su Sloboda kao forma i okvir i moral kao sadržaj. Svaki pokušaj odgoja čovjeka koji isključuje slobodu i slobodu volje i iz morala, makar i na religijskim sadržajima i sa religijskim pobudama nije odgoj, nego dresura. Kako kažu umni i mudri ljudi, dobrim namjerama može biti popločan i put do pakla. Kant genijalno primjećuje: “Ništa u svijetu kojem pripada čovjek i koji njemu pripada ne može se bez ograničenja nazvati dobrim, izuzev dobre volje i namjere same”.

To je zato što ljudska volja i namjera jedine u čovjeku nisu ničim nužnim izvana uvjetovane. Četvrta dimenzija unutrašnjeg ljudskog svijeta jeste kultura. U odnosu na čovjeka i ljude, kultura ima višestruka značenja i sadržaje. U odnosu na prirodu njoj se, preko kulture, uvijek nadodaje ljudski genije da bi kvalitativno izmijenio, obogatio i uvećao (od vode preko hidrocentrale struja) njene darove. U odnosu na čovjeka i ljude, kultura je promicanje i ostvarivanje plemenitih vrednota u ljudima i njihovim djelima, postupcima i ponašanjima.

Osnovni smisao kulture sastoji se u metodičkom nastojanju svakog stvorenog i slobodnog čovjeka da u okviru svojih kapaciteta razvija vlastite urođene sposobnosti koje će ga oplemeniti i kultivirati i na taj način i njemu i ljudima olakšati, produžiti i omogućiti sigurnost, mir i napredak, jer sa nemoralnim i nekulturnim divljacima i ekstremistima, bilo koje i čije vrste, u ime bilo koga i bilo čega, života u zajednicama nema.

Sa stajališta zajednice, kultura je način na koji jedna ljudska zajednica živi i reguliše odnose sa Apsolutom, sa svemirom, sa prirodom (ekologija), sa svakim čovjekom i svim ljudima, i te odnose prenosi u nauku, tehniku, civilizaciju, umjetnost, u svoj privredno-ekonomski sistem, u svoje institucije i ustanove. U odnosu na čovjeka, kultura je najviši izraz čovjekovog, samo čovjeku od svih stvorenja, svojstvenog duhovnog, kreativnog, inventivnog, nadahnutog i inspirativnog samopotvrđivanja.

Šta znamo o akademiku Markešiću?

Idući biološko-biografski, akademik Ivan Markešić je rođen 22. 2. 1954. godine u selu Proslapu, općina Prozor-Rama u Bosni i Hercegovini, a preminuo je ili promijenio ovaj svijet za onaj drugi, obećani, eshatološki, u koji je čitav život vjerovao, 6. marta (ožujka) 2024, nakon 70 godina i 14 dana ovozemaljskog života u Zagrebu, Hrvatska. Srednju školu, Franjevačku klasičnu gimnaziju, poznatu i priznatu školu po kriterijima, standardima i stečenom znanju, posebno iz teorijskih disciplina i stranih jezika završio je 1972.

Od 1974. do 1978. godine zajedno smo studirali na Fakultetu političkih nauka, Odsjek sociologija. Pošto Ivanu znanja, poštenja, patriotizma i drugarstva nikada nije bilo dovoljno, on upisuje studij njemačkog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U 34. godini, 1988, magistrirao je u Zagrebu o temi političke teologije Dorothee Soelle 1988. godine, a doktorirao je o temi “Religija u teoriji sustava Niklasa Luhmnanna 1997. godine”. U znanstveno zvanje znanstvenog suradnika za područje društvenih disciplina, teorijsko polje sociologije, posebno sociologije religije, biran je u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” Zagreb 2000. godine, a u Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” u zvanje višeg saradnika 2005, znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju 2018. godine.

U zvanje docenta na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, prvom fakultetu te vrste na tlu bivše SFRJ koji su svojevremeno utemeljili Nerkez Smailagić i Dušan Bilandžić, biran je 2000. i na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 2001, da bi kasnije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu prvo bio biran za izvanrednog profesora 2006, zatim redovnog 2011. i konačno redovnog u trajnom zvanju 2016. godine. U Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” u Zagrebu, na društvenom polju leksikografskog savjetnika 2010.

Kao izuzetno društven i dobronamjeran čovjek i intelektualac svim svojim žićem i bićem živio je u zajednici i za zajednicu i kao takav bio je član Međunarodne udruge sociologa religije Srednje i Istočne Evrope (ISORECEA) Hrvatskog sociološkog društva (HSD), Hrvatskog društva znanstvenih i tehničkih prevodilaca (HDZTP), Matice hrvatske (MH), Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko - Zagreb, Hrvatskog društva za znanost i umjetnost BiH (HDZUBiH) Sarajevo, Hrvatskoga narodnoga vijeća BiH (HNVBiH) te stručni konzultant u redakciji Religijske kulture Hrvatske radio-televizije u Zagrebu. Predavao je Sociološke teorije (klasične i savremene), Sociologiju religije i Sociologiju umiranja i smrti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, zatim Osnove sociologije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te Sociologiju zdravlja na Zdravstvenome veleučilištu u Zagrebu.

Godine 2001. objavio je autorsku knjigu “Luhmann o religiji”, koautor je sa Tomislavom Ladanom “Njemačko-hrvatskog/hrvatsko-njemačkog rječnika”. Kao autor suradnik učestvovao je u pisanju Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine i Osmojezičnom enciklopedijskom rječniku. Uglavnom sa njemačkog jezika preveo je knjige: Knoblauch Hubert “Sociologija religije”, Benz Ernst “Duh i život Istočne crkve”, Dohmen Christoph “Božić i Stari zavjet”, Besson Waldemar/Jasper, Gothard “Temeljni pojmovi moderne demokracije”.

Životne teme akademika Ivana Markešića čitav život bile su: Religija, Etika, Politika, Sociologija, Sociologija kulture, Sociologija religije, zajednica, društvo, društveno i društvenost. Svojim pristupom i odnosom prema životu, temama i ostvarenjima, akademik Markešić pripada klasičnim intelektualcima enciklopedijskog obrazovanja profila Nerkeza Smailagića (“Historija političkih doktrina 1 i 2”, “Klasična kultura Islama 1 i 2”, “Uvod u Kur’an”, “Leksikon Islama”, “Politička vizija u djelu Dantea Alighierija”), Vuke Pavičevića (“Uvod u Etiku”, “Osnovi etike”, “Sociologija religije”), Miloša Ilića (“Sociologija kulture i umjetnosti”), akademika Radomira D. Lukića (“Sociologija morala, “Osnovi sociologije”, “Formalizam u sociologiji”), Ante Fiamenga (“Osnovi opće sociologije”, “Saint Simon i Auguste Comte”), Rudija Supeka (“Sociologija” i “Herbert Spencer i biologizam u sociologiji”), Veljka Cvjetičanina i Rudija Supeka (“Emile Durkheim i francuska sociološka škola”), Veljka Koraća (“Marksovo shvatanje čovjeka, istorije i društva”), Mihaila Đurića (“Sociologija Maksa Vebera”), Borisa Kalina (“Povijest filozofije”), Đure Šušnjića (“Zakonitost u sociologiji” i “Ribari ljudskih duša”).

Četverica Bosanaca, dva Bošnjaka: Nerkez Smailagić i Fadil Hadžić i dva Hrvata Tomislav Ladan i Ivan Markešić ostavili su neizbrisiv trag i dali neizmjeran doprinos u najosjetljivijim, najizazovnijim i najzahtjevnijim oblastima ljudskog svijeta i duhovnog života na planu historije političkih doktrina, političke filozofije, sociologije, socioloških teorija, sociologije kulture, sociologije religije, sociologije morala, religijskih studija, kulture, umjetnosti, kazališta, enciklopedijskih i leksikonskih priloga i poduhvata te prijevode u svjetskim okvirima značajnih knjiga.

Akademik i BiH

Kao Božije stvorenje, Markešić je čitav život bio vjernik i potomak Adama i Eve, Ivan po svemu i u svemu i iznutra i izvana bio građanin svijeta. Ako je, a jeste, domovina narod u sjećanju, on je na svakoj stopi Zemljine kugle iznutra bio katolik, a izvana Hrvat. Ako je zemlja narod na teritoriju, a jeste, Ivan je od glave do pete bio Bosanac, preciznije, bosanski Hrvat. Kao čovjek koji je bio potpuno svjestan šta znači zavičaj, rodni kraj, toprak, dom, avlija, bašča, vrt, voćnjak, čaira, njiva, topos, humus, rodno selo, sjećanja i doživljaji iz mladosti.

Markešić je svim svojim žićem i bićem čitav život bio vezan za svoje rodno mjesto Proslap i općinu Prozor-Rama. S te strane potpuno je u pravu akademik Ivan Cvitković, kada u povodu smrti akademika Markešića, na čemu veliko hvala, između ostalog, u Oslobođenju piše: “Nikad nije zaboravio na svoju Bosnu i Hercegovinu, što potvrđuju i naslovi njegove tri knjige: ‘Hrvatska i Bosna i Hercegovina na ‘Križu života’’, ‘Religija u političkim strankama - na primjeru Bosne i Hercegovine’ i ‘Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu’, u povodu desete obljetnice Hrvatskog narodnog vijeća BiH (1994-2004)”.

Kako je sačuvana Bosna i Hercegovina po svim osnovama, Markešić je imao pravo da napiše knjigu. Malo se ko prisjeća da je on bio tajnik HDZ-a u BiH, dok je ta stranka bila na trasi za BiH. U najosjetljivijim i najneizvjesnijim danima pred referendum o nezavisnosti BiH ja sam njemu išao u centralu HDZ-a svaki drugi dan samo sa jednim te istim pitanjem - hoće li Hrvati glasati za nezavisnost. On bi zabrinuto uzdahnuo, slijegao ramenima i kazao sve je neizvjesno i ništa nije odlučeno bez obzira na to što je predsjednik stranke Kljuić i on kao generalni tajnik sto posto bio za referendum. Kada sam mu posljednji put navratio prvi dan referenduma pred sami mrak, a veoma mali broj Hrvata do tada je bio izašao na referendum, on mi u ushićenju reče: “Crkva je odlučila i presudila, kardinal Kuharić je predsjedniku Hrvatske, dr. Franji Tuđmanu u lice skresao: Zar ćeš Bosnu i Hercegovinu ostaviti i prepustiti u kandže Miloševića, Šešelja i velike hegemone Srbije koja će preuzimanjem BiH okružiti Hrvatsku sa svih strana”?

Kada je krajem 1992. godine Tuđman politiku HDZ-a BiH u potpunosti okrenuo na podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske i postavio egzekutora podjele Matu Bobana na čelo HDZ-a BiH, smijenivši dotadašnjeg predsjednika Stjepana Kljuića, Ivan Markešić je za čitav život napravio distancu i nije se slagao sa politikom HDZ-a prema BiH. Markešić, to treba znati i cijeniti, posebno u tako riskantnim vremenima, nije ni u čemu osramotio hrvatsku državu i narod niti je u bilo čemu naštetio svojoj rodnoj zemlji Bosni i Hercegovini. Najkraća i najopasnija definicija države glasi - država je teritorijalno-politička zajednica i društvena organizacija utemeljena na ustavu i uređena po zakonima. Po toj definiciji akademik Markešić je građanin i državljanin i Hrvatske i BiH i bilo koje zemlje svijeta jer se držao reda, poretka i zakona.

Ivan Markešić je živo svjedočanstvo da bez istinski iskrenog morala nema valjane duše i karaktera. Bez valjane duše nema valjanog i karakternog čovjeka. Bez valjanog i karakternog čovjeka nema valjanog društva. Kada Aristotel definira pravdu i kaže: “Pravda je vrlina i vrijednost u kojoj je cilj tuđa, a ne moja dobit”. Po toj definiciji Markešić je pravedan, vrijedan i sa vrlinom čovjek. Na latinskom izreku Homo homini lupus - čovjek je čovjeku vuk, Marx će redefinirati u izreku Homo homini hominus - čovjek je čovjeku čovjek. Na sve ljude svijeta akademik Markešić je gledao jednako kao na svoje drugo ja.

Maksim Gorki kaže: “Čovjek, kako to gordo zvuči”. Akademik Ivan Markešić je u sebi, kao i muftija Kurt, imao i posjedovao združenu i neraskidivu snagu karaktera, moć intelekta i neupitno i nepobitno je bio čovjek duha, ideala, principa, načela, uma, talenta, volje, vizije, plemenitih namjera, neugasive ideje dobra, istine, pravde, mjere i umjerenosti, ali i neustrašive hrabrosti. Ivan Markešić otjelovljuje i egzamplar intelektualca ili čovjeka koji je neprestano budan i srcem i dušom i razumom i umom i sveukupnim bićem zastupa ideju općeg dobra, sreće i interese naroda i građana u kojima nema njenih vlastitih interesa.

Kao čovjek integralnog karaktera, velikog znanja oplemenjenog moralnim vrijednostima, intelektualac nosi, svjedoči i promiče ideju općeg dobra, sreće i uvijek je advokat istine i zastupnik svakog dobra i interesa čovjeka i čovječanstva. Neupitni intelektualni stav, integralni karakter i odnos prema Bosni i Hercegovini kao državi i Bošnjacima kao narodu platio je spaljivanjem vlastite kuće u rodnom selu, ne od Srba i Bošnjaka, nego od svojih Hrvata.

Za razliku od intelektualca, idiot je svaki čovjek koji po znanju, obrazovanju i zvanju ima kapacitet intelektualca, a nema integritet karaktera, dignitet ličnosti i nema vlastiti principijelni stav i osjećaj o zajednici i općem dobru, nego brine samo o sebi i svojim interesima, koristima, poslovima i dobitima. Bez ikakvih skrupula uvažava samo ono znanje i poslove koji mu donose najveću korist sa najmanje troška i rizika.

Rasprava o Faustu

Završavajući ovaj tekst, prisjećam se kada nam je na času Sociologije kulture kod profesora Muzafera Hadžagića bio gost veliki čovjek i veliki profesor dr. Ratko Božović. On je čas i po držao predavanje, a poslije toga s nama studentima puna dva sata vodio je teorijske diskusije. Nikada neću zaboraviti kako je tada student Markešić razlagao i obrazlagao Goetheovog dr. Fausta koji po svaku cijenu, otkačeno i od Boga i od čovjeka i od morala i od normi, hoće da dođe do znanja, a preko znanja do civilizacije, do moći i do gospodarenja nad čovjekom, ljudima, svijetom i životom.

Naravno, Mefistofeles vodi dr. Fausta i uvodi ga u slijepu bespovratnu ulicu zla, terora i nasilja. Ja sam skrenuo pažnju na pogrešno interpretiranje najljepše balade “Hasanaginice” kroz klasne naočale da žena Hasanagu u šatoru nije obišla zato što je ona begovskog porijekla, a on nije. Pa u samoj baladi suštinski razlog se navodi “a ljubovca od stida nije mogla”. Onda sam kazao kada se u muslimanskoj tradiciji suoče i sudare stid i ljubav, stid ima veću moć i snagu. Svojim samoubistvom, potvrđujući i ljubav, Hasanaginica je posvjedočila. Na kraju sam primijetio da je evropska kultura eurocentrična i da mi skoro ništa ne znamo ni o “Vedama”, ni “Rig-Vedama”, ni “Upanišadama” ni o “Avestaa” ni o “Dasatiru” ni o “Gemari” ni o “Mišne”, ni o Šir-Haširinu “Pjesmi nad pjesmama” ni o “Koheletu”. I druge kolege i kolegice su se javljale za diskusiju, tako da je na kraju javno priznao da smo mi bolji studenti od njegovih. Pošto smo bili studenti četvrte završne godine, prof. dr. pokojni Ratko Božović pozvao je i Markešića, mene i još neke kolege da upišemo postdiplomski studij kod njega u Beogradu. To su bili radosni i nezaboravni trenuci u životu prof. dr. rahmetli Muzafera Hadžagića.

Prijateljstvo i drugarstvo sa generacijskim pokojnim kolegom, akademikom Ivanom Markešićem neću zaboraviti, kao ni plemeniti i dobri lik prof. dr. Muzafera Hadžagića. Većinu podataka o akademiku Markešiću koristio sam iz teksta akademika Ivana Cvitkovića u Oslobođenju. Tim tekstom akademik Cvitković zaslužuje poštovanje i javnu zahvalnost.