Sarajevo je zaboravilo Bihaćku krajinu

Admir Mujkić (rođen 1972) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za grafiku, u klasi profesora Dževada Hoze. Naravno da je takav mentor ostavio trag i bio snažan motiv da u istoj kući završi i postdiplomske studije. Danas je docent na ALUBiH, na Odsjeku za grafiku, član Udruženja likovnih umjetnika BiH, jedno vrijeme i predsjednik. Njegove grafičke mape - slažu se kritičari - odlikuju se filigranski preciznim likovnim jezikom sa fantastičnim svijetom mitskih bića.

Tema za razgovor ima mnogo, no povod da ga kolumnista Oslobođenja ugosti u svojoj emisiji “U kontru s Draganom Markovinom” je istinski važan: izložba iz arhiva Akademije koja pokriva prvih deset godina studija grafike, od 1972. do 1982. Pričali su i o njegovom odnosu prema Uni, o ratovanju u Petom korpusu, o umjetničkoj inspiraciji zavičajem, o Japodima i Krajišnicima, o studiju u Sarajevu, nezaobilaznom utjecaju profesora Dževada Hoze na njegov rad.

Posebno zanimljiv segment je grafički doprinos Akademije Olimpijadi u Sarajevu te ratnom djelovanju i ratnim grafikama s ALU. Razgovarali su i o obnavljaju Umjetničke kolonije u Počitelju, o tome zbog čega Bosna i Hercegovina nema osmišljen nastup na Venecijanskom bijenalu, o strukturi studenata u Sarajevu i djeluje li još sarajevska akademija kao centralna i okupljajuća za čitavu državu.

Mujkić, recimo, za sebe kaže da je odgojen kao Titov pionir i nije ga sramota priznati da mu je naprosto bilo neshvatljivo da neko ruši (bivšu) Jugoslaviju, no prisjetio se svog vojnog roka - nekada obaveznog - koji je služio u Zadru i atmosfere u tom gradu neposredno uoči razarajućih ratova koji će uslijediti. Kakve su danas preokupacije studenata, bilo je, naravno, neminovno pitanje. Mujkić vispreno konstatira kako zadnjih desetak godina nije primijetio da ikoga žulja ratna poetika, ali jeste da mnoge žulja identifikacija. Rezultat je povremena pojava - kako ih naziva - patriotskih grafičara.

Svjestan je doba koje je izazovno za mlade ljude.

- Mi živimo sirovu posttranziciju gdje nam konstantno bacaju kosti, sa sve tri strane, precizno zaključuje, da bi se neminovno osvrnuo na evidentne rupe u obrazovanju koje su također posljedica rata.

- Sedamdesetih godina, kaže Mujkić, ljudi su dizali kredite da kupe Hozinu ili Berberovu grafiku, no danas bez obzira na nivo zarade potreba za ovom vrstom estetike se ne uočava. Klasa itijevaca ima novac, ali rijetki imaju potrebu da kupe slike, zaključuje.

Sve se promijenilo, konstatira Mujkić, i zaista s ozbiljnom nostalgijom upoređuje svoje studentske dane sa savremenim.

- Dane sam provodio na Akademiji, tada nije bilo današnjih restrikcija, mogli smo ostajati - i ostajali smo - cijelu noć na Akademiji ako se radilo, kaže, uz osmijeh se prisjećajući kako su tadašnje kolege njegov odsjek grafike zvale Sparta, zato što su uvijek naporno radili i bili prljavi - jer su se tragovi na njima uočavali golom okom.

S Krajišnikom je nezaobilazna tema odnos Sarajeva i Bihaća: Mujkić živo vjeruje da je svijest o državi najjača u bihaćkom kraju i kao i svaki Krajišnik kaže: Sarajevo nas zaboravlja.