Sami smo sebi najveća sramota
Mirno spavajte, naši mali anđeli, naše male zvjezdice na nebu, vas 1.601. Ima li veće boli od one kada roditelj ostane bez svoga djeteta? Postoji li utjeha kada vam otrgnu iz života ono za šta živite? Ne postoji način da to zaboravite, morate da živite s tim, jer ne možete i vi živi pod zemlju.
1.601 dijete ubijeno je u Sarajevu tokom opsade grada i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Još 2019. godine Vlada KS-a odlučila je da 5. maj bude Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva i Dan žalosti. Čak i u vrijeme koronavirusa, to je bilo poštovano i obilježeno na dostojanstven način. Godina za godinom, dođe i maj 2024. Praznici su, znate. Neradni dani su 1. i 2, no hajde da spojimo sve da se dobro odmorimo, otputujemo, slikamo se po društvenim mrežama, uživamo s djecom i porodicom, jer već 5. maja je i Vaskrs, čemu žurba, neće posao pobjeći. Sve nam je u zemlji med i mlijeko, sve ćemo prolongirati, pa tako i Dan žalosti.
Čuj, prolongiran? Kako Dan žalosti može biti prolongiran? Jesu li i roditelji ubijene djece taj dan prolongirali svoju bol s kojom žive svaki dan? Sramotno je da se neko igra osjećajima roditelja ubijene djece, na kraju krajeva, i osjećajima svih nas koji smo preživjeli opsadu Sarajeva i čija je smrt možda “prolongirana”.
Žalosno je da nekoliko dana prije ili barem samo jedan dan nikakav dopis nije upućen medijima i institucijama s napomenom za sve građane da je 5. maj Dan žalosti u KS-u, te da se spuste zastave na pola koplja, otkažu svi događaji i manifestacije. Sasvim slučajno tog 5. maja u poslijepodnevnim satima stidljivo dolazi informacija da je Dan žalosti... Ubrzo saznajemo i da je Dan žalosti prolongiran za 7. maj, jer je navodno praznik i nenastavni dan u Kantonu.
Sedmog maja zaustavljen je saobraćaj u Sarajevu ispred parka gdje je Spomenik ubijenoj djeci Sarajeva. Delegacije KS-a polažu cvijeće, tu su novinarske ekipe koje sve prate i izvještavaju. Postavljam pitanje onima što položiše cvijeće da li ih je bilo stid pogledati u oči roditelja ubijene djece? Iz obližnjih kafića čuje se muzika, jer 7. maj nije dan žalosti, zaboga, on je prolongiran, u čemu je problem? Kada položimo cvijeće, tu ćemo da popijemo kafu i prepričavamo jedni drugima kako nam je bilo za praznike i šta smo sve obišli i kupili. Uostalom, valja planirati i nadolazeće godišnje odmore. Sram vas bilo. Vrištala bih, ali glasa nemam.
Mi smo jedna zemlja koja je zapala u duboku letargiju i čini se da povratka nema ma koliko neko bio optimističan. Evo, vratimo se, ne pretjerano u prošlost, recimo samo godinu. Sjećate se stravičnih ubistava u Gradačcu. Taj dan ništa nije prolongirano. Blještavilo i sjaj Sarajevo Film Festivala samo nekoliko sati nakon toga. Zaboga, teško je sve to poremetiti, jer veliki broj je gostiju, sponzora, turista i koga sve ne. Koliko smo kontroverzni i sami sebi podapinjemo, govori i stravičan horor iz Srbije, kada dječak od 13 godina ubija svoje prijatelje iz razreda. Tada nije ništa prolongirano, kompletna “svita” odlazi u Beograd da se upiše u knjigu žalosti i istog trenutka proglašava se Dan žalosti i u Bosni i Hercegovini. Naravno, da ko pogrešno ne shvati, i treba tako uraditi ukoliko smo ljudi i suosjećamo, to je jedino ispravno. Žalosno je samo što naša elita, kako političari sebe vide, nerijetko i tragedije upisuju u svoje CV-je, naročito ako su radni dani, i nimalo ne preza da svoje omalovaži, ne shvati ozbiljno i prolongira ako komforu treba. Uostalom, to su isti oni što i za ubice i nasilnike ponekad kažu - pusti, bio budala... Dragi moji ministri i svi članovi Vlade KS-a, šta mislite kada bi svi novinari vaše događaje, važne sastanke i odluke za neki drugi put prolongirali?
