Putovanje zabranjenom Rusijom (II)
Jekaterinburg, 14. juli 2023. Vlad je dostavljač u Jekaterinburgu. Pozvao me je da provedem dvije noći u njegovom minijaturnom stanu. Projektor prikazuje erotske klipove na bijelom zidu i odsutnim pogledom, kroz dim njegovih nargila, pratim tijela, dok rastreseno milujem mlitavu kožu njegovih sfinks mačaka. Govori mi o svom svingerskom klubu, vrlo otvorenim djevojkama, gayovima koji, dobro, ipak se moraju izdvojiti da odrade svoje stvari, i pokazuje mi fotografije koje i nisam tražio da vidim. Slabo štucovane brade, u T shirtu kaki boje, teških kapaka, izdaleka nalikuje ukrajinskom predsjedniku. Rizikujem to mu spominjući, pitajući se šta će mi moći odgovoriti. Iznenađenje - oduševljen je.
-------
VEZANI TEKST
-------------
”Ovdje se ne može na glas reći da podržavamo Ukrajinu. Kad bi moje kolege ili susjedi to saznali, mogao bih sve izgubiti.” To je jedan od rijetkih koji mi govori o ‘totalitarizmu’, o ‘kuhinjskim raspravama’, o ‘izdaji’. Odmahuje glavom, poražen. “Da, rijetki protivnici, kao ja, jako su izolovani.” Opet mi želi pokazivati fotke iz svog telefona, ovaj put ne stražnjicā, nego zadnje trapove automobila, registracijske tablice, sa ogledalima izlijepljenim slovima Z. “Redovito ih uslikam. Ne znam šta bih od toga mogao, ali čuvam te fotke. Jednog će dana možda biti suđenje, možda će poslužiti. Znaće se ko je bio na kojoj strani.” Djeluje odlučno, i pomalo izgubljeno također. Drži se tog beznačajnog čina otpora i palcem pomjera fotke na ekranu, u tišini svoje kuće.
Surgut, 18. juli 2023. Tri dana stanujem kod Lenine familije. Kao i u većini kuća, vrlo otvoreno se govori o ratu, tim slobodnije što se svi slažu, osim možda Nadežde, zamišljene mlade djevojke, koja ćuti. “Sjedinjene Države podržavaju ukrajinske nacionaliste koji zabranjuju ruski jezik, daju nove nazive ulicama, ispisuju novu povijest. To je smiješno”, uzviknula je Lena. “Ukrajina je miješana kultura, to je zemlja Rusa u isto ime kao što je Rusija zemlja Ukrajinaca. Vi na Zapadu nemate tu ideju raznolikosti. Naša zemlja se u vašim očima svodi na votku, zlog Putina i umjetnike opozicije. Vi ne znate ništa o nama. Reci mi, da li Rusija zaista nalikuje karikaturi koju kod vas prave na naš račun?” Na to pitanje, koje se često ponavlja, treba odgovoriti po ruski. Da, ne, možda.
Transsiberijskim vozom prema Čiti, 4. avgust 2023. “Za zauzimanje Bakmuta”. Dobro sam pročitao. Miša je morao insistirati da pročitam natpis, jer medaljā sam, zaista, vidio, i ne bih noću ustajao da bih vidio neke nove. Za stolom wagon-restorana Miša je natopljen znojavim, bratskim, iscrpljujućim i neiscrpnim pijanstvom. “Jesi li vidio moju medalju?” Pitao me je petnaest puta. “S druge strane je moj jebeni matični broj.” Imitira sam sebe, sa bežičnim slušalicama na glavi, okrenutim naopačke, sa rukama oko ogromnog mitraljeza, na krovu vozila koje naglo skreće. “Ta ta ta ta ta!” Široko se smije, ustā punih gnjilih zuba. “Vidiš li? Takav sam bio, dovraga! Slušao se dobri stari funk iz mojih muda i rušili smo te naciste jednog po jednog!” Miša se smije, i s njim tri, četiri, pet, šest pari debelih ruku se također smije. Zubi su im u svim bojama. Vratili su se nakon šest mjeseci sa fronta u Bakmutu. Oni su Wagnerovci.
”Prokletstvo, naravno da smo marširali na Rostov! Ljudi su nas svuda pozdravljali, ti gadovi, pentrali su se na tenkove, bilo je fantastično!” Miši su oči pune suza. Od alkohola mu se razvezao jezik. Njegova košulja kratkih rukava otkriva tetovaže osuđenika ili vojnika. Teško je odrediti, bio je jedan od tih. “Prigožin, dovraga, jah, on je ovakav tip!” Pokazuje iskrivljeni debeli palac i drugim prstima oponaša rešetke. “On me je došao tražiti u bajkuk, prije šest mjeseci. Bez njega bi ruska vojska, ti gadovi, bili p…. “ Sania ublažava. “Ne, ne, i oni rade.” On je vođa, najnepovjerljiviji. Kad je shvatio da sam Francuz, okupio je oko sebe momke da im kaže da budu oprezniji “jer, kurvanjsku mu mater, mi ne znamo ko je on”.
Čujem njihovo šaptanje i pozoran sam, jer takve situacije često izmaknu kontroli. Smeće od krhotina stakla na susjednom stolu. Viski, pivo i votka. Konobarica svijetle kose, u uniformi direktno pristigloj iz dekadentnih osamdesetih, služi nam novu smeđu bocu uz tanjur zakuske. Nazdravlja se Francuzima, kao meni, vidi, to mi ide na ruku. “Znaš, ubijali smo jebene Francuze u Bahmutu!” Pokušavam ne zamišljati previše. “Ali brate moj, volimo Francusku”, kaže mi Sania. “Taxi”, Di Gaulle, Patricia Kaaaas (ruski izgovor francuskih vlastitih imena; op.prev.), dovraga, moraš im to reći, kod tebe kući, da je taj usrani rat apsurdan, da je ono što se govori o nama laž. Mi smo tipovi... pravi tipovi, dovraga.”
Uzvraćam o silovanjima i ratnim zločinima. Momci su ogorčeni, sa suzama u očima, zaprepašteni. “To nije tačno? Prokletstvo, to su vam rekli?” Nesposobni su prihvatiti da su njihovi sunarodnjaci mogli počiniti i najneznatniji čin barbarstva. Vaspitavani su u duhu poštivanja žena i kulta familije. Nerviraju se, sumnjaju da sam “novinar od muda” ili “kurvin špijun”. Ton se digao, šake se stiskale i onda se sve smirilo, zaborave. Momci se nakače na mene, opet žele nazdraviti Francuskoj, siromašnima cijelog svijeta dok bogati vode svoj biznis. Žele uzeti stranca u ruke, povjeriti mu se, govoriti, razgovarati još prije nego ućute, možda, u njihovim selima u mirnom Buriatiju, gdje će preispitati svoje tjeskobne vizije, prije nego ponovno odu.
Prema novom Urgalu (Bam) 7. avgust 2023. Penjući se prema sjeveru kroz tajgu, kamionom sam se udaljio od mitskih šina, da bih se približio kulisama, sjevernoj inačici “Transsiba”. Vagoni Bama klackaju se na 50 km na sat, vozeći sa sobom umorne radnike, radnu snagu iz rudnika, sa gradilišta i nalazišta. Ti pioniri svih nacionalnosti sa sjedišta se pozdravljaju kao na pijaci. “Tolja! To si ti, kur…? Idi se jebi, ali šta to radiš, dovraga? Jesi li dobro?” Uho se brzo privikne na taj drugačiji ruski, jezik siromašnih. “Jebeni pakao, rad, pi... A ti, šta ćeš ti je..., je li sve u redu?” Neprobuđen, čujem imena ptica, kako uzlijeću između željezničkih pragova. Pet je sati, jutro je.
Zapadna Rusija je daleko. Stotinu puta do sada su mi hvalili bogatstvo istoka. “Nafta, plin, zlato, kod vas toga nema. Zato hoćete rat.” Za one koji su bacili oko na tu zemlju bacili su oko u stvari na norijade Kazahstanaca, Buriata, Rusa, Tatara, Karanda, Ukrajinaca, Uzbeka, koji ih obrađuju svaki dan i noć. Nasmijani, pune autobuse i vozove i holove željezničkih stanica i kamione, benzinske stanice i ušljive hotele, bungalove u šumama. Bole ih zglobovi. Idu za poslom ili za ratom, opasnim, ali dobro plaćenim. “Naši umiru u Ukrajini, kaže mi Marat, kontrolor Tatar vječito veseo. Moćnici nemaju svoju djecu, braću, ujake, na frontu. A mi imamo, razumiješ?” Nekim čudom, nejasno “mi” Rusā ponovno postaje “mi” klasā. Pa uljuljkan velikom pripovijetkom okupirane domovine “mi” naroda stotinā nacionalnosti ponovno se utopi u “mi” od domovine. Bez ogorčenosti koju zapadnjačke grabežljivosti, realne ili izmišljene, izazivaju, ta fuzija “nas” bi imala baš sve razloge da se raspadne.
Vanino, 13. avgust 2023. Kao i sve kamiondžije koji mi otvore vrata u toj regiji na granici sa Kinom, Nikolai hvali model Xi Jinpinga i ismijava “takozvane demokracije, u kojima se zakoni usvajaju uprkos demonstracijama”. Brine se zbog nemira u francuskim pregrađima i razgorači oči pitajući “zašto je vaša policija tako nasilna?” Objasnio mi je: “To još nije rat”, jer da jeste, “svi bismo bili u njemu, prokletstvo!” Njegov je tovarni kamion od rupčage jako poskočio.
Nije naivan u vezi sa korupcijom i izborima, uostalom, nikada nije glasao za Putina. Ipak smatra da je život u Rusiji lijep i da predsjednik radi za dobrobit zemlje. Veliki broj njegovih zemljaka smatra, kao on, da Marine Le Pen “brani interese Francuske” bolje nego Emmanuel Macron, “Bidenov cuko”, a ta se uvjerenja artikuliraju u okviru općih mjesta o “zapadnoj dekadentnosti”, opsjednutošću “propagandom LGBT-ja”, “zamjenjivanjem pravih Francuza Crncima i Arapima”, i stoljetnim utiskom da je Rusija kulturna čuvarica stare Europe.
Otok Jeltukin, 18. avgust 2023. Na početku putovanja zamišljao sam da će podrška vojsci opadati sa svakim narednim kilometrom i istopiti se u tajgi. Kad sam prošao Ural, razdaljine su postajale sve veće, putevi dublji, slovo Z se stapalo sa brezama i borovima, kampovati se ne može zbog medvjeda. I onda dođe Bajkal, prostor se poništava, prašina sa drumova buši gume, narodi jedni za drugima, Azija namršti poglede, medvjedi su još u redu, ali se ne može kampovati zbog tigrova. Dolazi na red Daleki Istok, na istoku Sahalina, na jugu Koreje, na zapadu Kine, o Moskvi se govori kao o “kontinentu”, ali se o Ukrajini govori kao o susjednom selu u opasnosti, gdje stanuje rodbina.
Na obalama Vladivostoka, na Japanskom moru, Rusi koje srećem porijeklom su iz Kyiva, Luganska, Sebastopolja. Imaju ukrajinska imena i braću, očeve, muževe koji se bore na ruskoj strani. U tom drugom svijetu, na desetine hiljada kilometara od fronta, putni panoi još slave hrabrost vojnika kosih očiju poput badema. Automobili su ukrašeni trakama Svetog Jurija. Domovina se proteže u nedogled.
Let za Moskvu 21. avgusta 2023. Susjed pored mene zaspe uz film sa Luisom Garrelom brže nego moja susjeda, gledajući Line Renaud (1928, francuska glumica i pjevačica). Izdržava samo crvenokosi radnik u redu lijevo. Zalijepio se za film “Stabla bademā”. Ljubav Rusa prema francuskoj kulturi ne prestaje iznenađivati. Posljednji alkos divi se Napoleonu, Pielu Richardu, Zaz, citira Nicu. Lyone ili Monaco. “Oh, Particia Kaaas! Sex-appleal!” dobacio mi je starac iz Daljnerečenska, oponašajući zanosne obline. Oni, koji mi traže da govorim francuski, padaju u nesvijest kad čuju “tako romantičan” jezik. To je banalno, ali objašnjava iznenadnu melanholiju u pogledima kad dolazi vječno pitanje “Zašto nas ne volite?” Rusi žive na mukama što ih ignorira Europa o kojoj su tako dugo maštali, i kojoj, danas smatraju, nemaju na čemu zavidjeti.
Glavni grad liči na tu nedostižnu Europu. Upozoren sam da njegov odsjaj maskira zemlju. Otkrivam da rijetki Moskovljani poznaju vaktu, sustav kratkoročnih ugovora za radnike koji rade u šihtama. A upravo ta riječ uređuje život svih narodnih staleža, od Kavkaza do Dalekog Istoka. Populacija sabrana od Moskve do Sankt Petersburga dostiže jedva 20 milijuna ljudi, u odnosu na sveukupnih 140 milijuna stanovnika. Kulturne elite uračunate u tih 20 milijuna su bogatije, žive brže, manje su povezane, putuju u inostranstvo. One govore o ostatku Rusije kao o “zemlji divljaka udaljenih od civilizacije”, sa suptilnom mješavinom prezira i ponosa.
Sankt Petersburg, 28. avgust 2023. U vrlo elegantnom sam stanu petersburškog redatelja, i točim crno vino opozicionim umjetnicima za stolom. Žena koja je to jutro stigla iz Odese govori o svojim redovnim putovanjima između Ukrajine i Rusije, carinskim kontrolama, životu u luci koja je pod prijetnjom. “Govorim ukrajinski, ali uvijek kažem da ne govorim, da nasekiram nacionaliste!” Za stolom se smiju toj smjelosti i vrlo ozbiljno primjećuju da je “Odesa etnički ruski grad”. Gosti ozbiljno klimaju glavama i počnu pretjerivati. “Dobro je da ovo čuješ”, šapne mi susjeda. Zahvaljujući njoj sam tu. Zna da sam novinar i u Parisu mi ne bi povjerila istu priču. Tamo bi morala inkarnirati radikalnu poziciju, za vrijeme sukoba jedini način postojanja u inostranstvu. Brojni su ti koji “preživljavaju” tako, između cenzure kod kuće, autocenzure drugdje i neraspetljive torbe čvorova povijesti, koju vuku sa sobom, kao topovsku kuglu.
Kasnije, pred vratima zatvorenog Prigožinovog restorana, posmatram prigodne bukete postavljene oko portreta bivšeg šefa Wagnera, koji je umro tjedan dana ranije. “Ja sam protiv rata”, dobaci mi trgovkinja sa ulice. Suze liju iz lijepih sivozelenih očiju dok govori o vojsci koja je nedavno defilirala susjedstvom. “Oni su banditi. Nikada ih nisam pristala uslužiti.” Njena nećakinja je bila u zatvoru, a zatim je isključena sa sveučilišta, nakon prvih demonstracija protiv invazije. Od tada živi u Gruziji. Ostatak familije živi u strahu. “Onaj koji me zaista plaši je moj sin. Sad će krenuti u osnovnu školu. Bojim se da će mu utuviti u glavu te patriotske strahote, ili da će u razredu ispričati ono što ja govorim kući.” Ima veća moć od propagande, i veća jeza od rata. Ima sigurnost naroda da bude istina i oči te majke.
(Sa francuskog prevela
Nada Zdravič)
