Putinovi ljudi, četvrti dio: Londongrad, Njujorkgrad…
Abramovičeva kupovina FC Chelsea u Londonu za 240 milijuna dolara bio je svojevrstan medijski hit. Usput, svi su se divili njegovom privatnom Boeingu 767 i pisali o njegovoj luksuznoj jahti dugoj 168 metara, sa dva heliodroma i pripadajućom podmornicom…
Kremlj je smislio lukav način kako steći instant ulaznicu u britansko visoko društvo. Procijenio je da ključ u kombinaciji nogometne lopte i nacionalnog sporta otvara sva vrata. Cilj je bio i povećati utjecaj Rusije u FIFA i dobiti organizaciju Svjetskog nogometnog kupa 2018: otuda Roman Abramovič i Chelsea. “Postao je simbol ruskog novca koji se slivao u Ujedinjeno Kraljevstvo i dio DNK londonskog života. Malo je pitanja postavljeno jer nije izgledalo da Abramovič ima ikakve veze sa Putinovim KGB-om.”
Iako je Abramovičev glasnogovornik to osporio, ljudi bliski Yukosu, koji su također otišli iz Rusije, prenijeli su da “Putin voli da ljudi kao Abramovič obilaze svijet i govore da on nije tako loš. On hoće da oni to rade za njega. To su najbolji dobrovoljni i besplatni veleposlanici.” A Abramovič je odigrao vitalnu ulogu u stvaranju KGB-ovog nabujalog kapitalizma koji je širio dimenzije prema Zapadu, dok su cijene energenata vrtoglavo rasle.
Osvajanje Londona
Da ne bi završio u zatvoru kao Kodorkovski, čije je poduzeće bankrotiralo, Abramovič je prodao Sibneft Gazpromu za 13 milijardi dolara u gotovini i priklonio se Putinu: svi su izgledi da nije imao izbora. Prodaja Sibnefta je bio korak ka sticanju međunarodnog legitimiteta Kremlja nad naftom u državi i vitaminska injekcija za rusku burzu. Akcije Gazproma su skočile za 100%. Veliki dio naftne kompanije iz privatnog sektora prešao je u ruke Putinovih ljudi. “Sva poduzeća, bez obzira na veličinu, ovisila su od dobre volje Kremlja, a magnati su bili tu da služe državi – ako su htjeli sačuvati poziciju i bogatstvo.”
Rosneft je pristupio proceduri ulaska na londonsku burzu. “To je bio i prvi udar na integritet zapadnih tržišta.” Prodaja akcija Rosnefta te je godine pozdravljena kao jedna od najznačajnijih na svijetu. Uposlenici onoga što je ostalo od Yukosa iz egzila su se pobunili pretendujući da se radi o prodaji ukradenog imetka. Milijarder i investitor George Soros je za Financial Times napisao: “Pretendovati da će to povećati transparentnost znači ignorirati činjenicu da je Rosneft instrument u rukama države i da će uvijek prvenstveno služiti političkim ciljevima Rusije, pa onda akcionarima.”
Ulazak Rosnefta na londonsku burzu je Putinov trijumf: bio je domaćin sastanka G8 najrazvijenijih zemalja svijeta u St. Petersburgu. Rosneft je bio procijenjen na 80 milijardi dolara, mada je prethodno označena vrijednost iznosila 9,4 milijarde. Skok je svjedočio da je moć Putinovih ljudi garancija za buduću ekspanziju i preuzimanje Yukosa na aukciji za male novce.
Da bi velike svjetske kompanije, kao British Petroleum, China National Petroleum Corporation i malezijski Petronas, stekle blagonaklonost Rusije, požurile su kupiti čim veći udio, a Gazprombank – u rukama KGB-ovaca - kupio je akcija u vrijednosti dvije milijarde dolara. U strahu da ne krene po zlu, Kremlj je prislio Abramoviča da i on kupi akcije Rosnefta za 300 milijuna dolara. Njegov glasnogovornik je naglasio da je ta kupovina obavljena isključivo u finansijskom interesu. “Američki investitori su se u strahu od pravnih posljedica držali podalje. Jedan od upravitelja fondovima je izjavio da je to bilo iznuđivanje, pritisak vršen na KGB-ovski način, a prodaja precijenjena da bi ponuda bila uspješna.”
Andrej Ilarionov, finansijski savjetnik Kremlja, koji je dao ostavku, navodi da je “prodaja Rosnefta bila zločin protiv ruske države i ruskog naroda: ‘Učestvujući, zapadna poduzeća uspostavljala su odnose na dugi rok sa ruskim moćnicima, i upropaštavali stubove modernog društva: tržišnu ekonomiju, poštivanje privatnog života i demokraciju. U transformaciji Rosnefta KGB je imao ‘ovjerenu potvrdu’ da će takva procedura odvesti pravo u infiltraciju na međunarodna tržišta.” Jednaka procédé je bio i sa SBER bankom, koja posluje i u našoj zemlji, čiji je kapital na londonskoj burzi procijenjen na 8,8 milijardi dolara, a i sa najstarijom sovjetskom bankom VTB, sa reputacijom da je “bliska specijalnim projektima Kremlja i usko povezana sa KGB-om”: to nije zaustavilo entuzijazam investitora. Samo dvije godine prije, nekadašnji predsjednik Centralne banke je VTB nazvao Titanikom koji tone.
Ali kad je ušla na londonsku burzu potražnja za njenim akcijama je bila osam puta veća od realne. “2007. je interes svjetskih investitora postigao vrhunac.” Autorica navodi da je cijena nafte bila rekordna, 70 dolara za baril, a Lloyd Blankfein, predsjednik Goldman Sachsa, diva sa njujorškog Wall Streeta, tražio je sastanak sa Putinom: činjenica koja je bila istaknuta na sajtu Kremlja, da cijeli svijet vidi. Ne mogu znati šta je predsjednik Goldman Sachsa mislio o ovoj reklami.
Oligarh Sulejman Kerimov iz Dagestana je bio poznat po tome što je smotao svoj Ferrari oko drveta na Engleskoj promenadi u Nici – i umalo skupa s njim izgorio, i po luksuznim privatnim zabavama u njegovoj vili u Antibesu, na kojima je bankarima Morgan Stanleyja i Goldman Sachsa na uho pjevala Beyoncé. Njegov imetak Forbes je procijenio na 14,41 milijardu dolara. Bio je na drugom mjestu iza Abramoviča, a njegovo je bogatstvo u potpunosti zavisilo od dostupnosti državnih resursa. Kerimov je svoj imetak oplodio tijesnim vezama sa zapadnim finansijskim tržištima - Lehman Brothersa, Morgan Stanleya, Fortisa i Crédit Suisse. “Problem je u tome što niko nije bio siguran da je nagomilano bogatstvo zaista bilo njegovo: oduvijek je operirao u podzemnom svijetu usko povezanom sa ruskom vanjskom obavještajnom službom.”
Jedan od autoričinih sugovornika navodi da niko nije sa sigurnošću ustvrdio da li je Kerimov fasada za Kremlj, a “bogatstva stečena u Putinovo vrijeme su bila daleko veća nego ona iz vremena Jeljcina. Kremlj je diktirao doslovno sve. Poslovne prilike ovisile su o Putinu, kojeg su njegovi tajkuni i poslušnici ispotiha zvali ‘tata’ ili ‘broj jedan’.”
Da sve svima bude jasno, jedan od ‘metalurških’ oligarha, Oleg Deripaska, vlasnik aluminijskog giganta Rusal, 2007. prvi je najavio fundamentalnu promjenu u poslovanju: “Ako država kaže da trebamo odustati – mi ćemo odustati. Neću se razdvajati od države. Nemam druge interese.” Ovisnost od Kremlja je naročito produbljena u vrijeme finansijske krize 2008. Bankrot Lehman Brothersa se obio o tržište ruske burze i na samom početku pomeo 230 milijardi dolara od 300, jer su ruski milijarderi obilato posuđivali od zapadnih banaka da bi finansirali svoje poslovne imperije.
Zapadne banke su imale otvoren put da konfiskuju Deripaskin Rusal i Vimpelkom Mikaila Fridmana, drugog najznačajnijeg teleoperatera u Rusiji. Onda su državne banke kao SBER, VTB i Vneshekonombank dodijelile milijarde dolara kredita magnatima u nevolji – izlažući ih tako još više na milost ili nemilost režima. Deripaskin komentar je bio: “Ako vam država da kredit od 2 ili 3 milijarde, a onda vas Kremlj nazove na telefon i kaže ‘Molim, dajte milijardu za jedan projekat, jednostavno – ne možete odbiti. Morate pristati.”
U očima zapadnih banaka koje su radile na integriranju ruskih milijardi u svjetsko gospodarstvo ovisnost o Kremlju je bila drugorazrednog značaja. Bili su zaslijepljeni navalom novca iz bivšeg SSSR-a u londonski City. Podaci o kretanju novca su vrlo rijetki, jer je stizao preko offshore društava registriranih na Cipru, britanskim Djevičanskim otocima, ili britanskim teritorijama kao Jersey, otoci Guernesay ili Man…
Kad je o pravdi, zakonu i legitimnosti riječ: “Finansijer iz Genève je objasnio da su ruski klijenti novac prvo usmjeravali na Cipar ili Austriju, sa kojima je Rusija ratificirala sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Odatle je novac stizao u Ujedinjeno Kraljevstvo, a onda u neki anonimni trust u Panami. Najveći dio gotovine koji se slio u London u posljednjih deset godina je bio – nepoznatog porijekla. Kao pokazatelj, samo u toku drugog trimestra 2009. sa tri navedena britanska teritorija u londonski City je stiglo 332,5 milijardi dolara stranog novca, čije je porijeklo bilo nemoguće ustanoviti.” Bankar iz visokih sfera rekao je autorici: “U Londonu je novac sve. Može se kupiti bilo ko i bilo šta. Rusi su došli potkupiti britansku političku elitu. Novcem manipulira mnogo ljudi. Šta mislite, šta rade svi ti lordovi u ruskim upravnim odborima? Plaćeni su 500.000 funti godišnje (približno 593.000 eura).”
Simpatično je kako je autorica, kroz anegdotu, predstavila mentalitet koji je savršeno došao do izražaja: “U vrijeme kad je SSSR bio pred krahom, KGB je pripremao nekog agenta u SAD. Agent si je zamislio odlično ‘pokriće’: u Ameriku će stići u ulozi bogataša sa jahtama i stanovaće u velelepnoj vili. Objasnio je šefu u KGB-u kako će biti učinkovit i ovaj se bezrezervno složio sa njegovim planom. Ali kad je trebalo tražiti odobrenje finansijskog odjela KGB-a, koncept je bio blago izmijenjen: ‘u Americi se agent trebao pojaviti kao beskućnik i bez novca. Takva je situacija.’ Sada je san postao realnost. Imaju jahte, privatne avione i velike kuće… Stigli su na Zapad. Infiltracija je uspješno okončana.”
”Procjena National Bureau of Economic Research Sjedinjenih Američkih Država, za kojeg je radio svjetski priznati ekonomista Thomas Piketty, otkrila je da je 800 milijardi dolara disimulirano u inostranstvu nakon raspada SSSR-a, što je više nego što je u vlasništvu ruskih građana u zemlji.” U srcu organizma su sustavna pljačka državnih poduzeća i mito omogućavali KGB-ovcima ne samo da žive kao nova noblesse Rusije, nego i da gomilaju rezerve nelegalno stečenog novca koji je služio destabiliziranju zapadnih demokracija.
Prvi pokazatelj da su ruske obavještajne službe duboko upletene u preusmjeravanje milijardi dolara prema zapadnim tržištima pojavio se 1999. kad su američki istražitelji nastojali saznati da li je preko Bank of New York oprano 7 milijardi dolara ruskog novca, potencijalno vezanog za mafiju. U Kongresu je saslušan bivši direktor CIA James Woolsey. Ustanovljeno je da je infiltriranje zapadnog tržišta, i to u velikom stilu, počelo uoči raspada SSSR-a. Glavni akteri su bili visoki činovnici sovjetske KP, najviši čelnici KGB-a i šefovi podzemlja.
Dva ruska bankara su u ime ruskih klijenata sa računa malo poznatih banaka prebacivali fondove na račune opskurnih društava Benex i Becs, ‘podružnicā’ Bank of New York. Novac je odmah bio prebacivan na račune trećih instanci. “Istražitelji su otkrili da na račun Benexa svakih pet minuta stiže novi virman, danonoćno 24 sata: 1998. je ta suma iznosila 200 milijuna dolara mjesečno. Otkrili su i da su računi Benexa vodili pravo do notornog ruskog kriminalca Semiona Mogileviča, milijunskog donatora sveučilišta Cambridge.”
To je ukazivalo na utemeljenu pretpostavku da se Benex bavi pranjem novca koji koristi nekolicini Rusa i podrazumijeva postojanje insajdera u velikoj američkoj banci. Zaključak se sam nameće: KGB se udružio sa organiziranim kriminalom u cilju prebacivanja imetka ruske KP na račune u inostranstvu. Nijedan transfer nije bio moguć bez koordinacije FSB i vanjske obavještajne službe. Tužitelji New Yorka su ustanovili da ruski organizirani kriminal sve više koristi sofisticirane offshore mehanizme – koje su prethodno koristili trgovci kokainom, kao i manipulacije akcijama plasiranim na burzi. Istraga nije nikuda dovela, jer je blokirana. Predsjednik Clinton nije imao vremena time se baviti. “Znao je da je Jeljcin ‘prljav čovjek’, ali je mislio da je najvažnije da je ‘njihov’, američki. SAD su davale novac Rusiji i on je pokraden. Oni su na to fućkali: Clinton je opet davao još novaca. Aferom u Bank of New York dirigovale su vanjske obavještajne službe preko Mogileviča. To je bila operacija ruskih obavještajnih službi što SAD nisu nikada priznale. Rezultat imamo danas: u SAD-u Trumpa i u Velikoj Britaniji - jednaku stvar.”
Višestruko “ležerno zakonodavstvo” Zapada stvorilo je mehanizme svog vlastitog uništenja. Otvoren je put KGB-u da uspostavi razgranatu, sofisticiranu mrežu koju je koristio u tajnim operacijama i trgovanjem utjecaja u bici za carstvo sovjetske epohe.
U očima jednog visokog oficira KGB-a, koji je proveo nekoliko godina u studiranju sustava offshore u operacijama tajnih fondova, Rusija je razvila “oružje moćnije nego je ikada imala: atomske bombe ne možete koristiti svaki dan, a crne fondove možete”. Tako je novac mogao biti upotrijebljen za razgradnju i uništavanje zapadnog društva iznutra.
Jednako kao što je SSSR finansirao saveznike političkih stranaka u cijeloj Europi, kroz rezo prijateljskih poduzeća, čime su u vrijeme hladnog rata iz sve snage nastojali oslabiti “zapadno jedinstvo”, Moskva je sada širila novu mrežu ‘ljudi od slame’ i mandatara da bi finansirala ekstremnu desnicu na Zapadu. Le Penovi u Francuskoj, skupa sa Mélanchonom, Berlusconi i Salvini u Italiji, Pannos Kamenos u Grčkoj, nekadašnji kancelar Schőder…
”Bush je objavio kraj hladnog rata, i mislili su da je to sve: budući da su pobjednici, da će diktirati zakone.” Biden je, dok je još bio potpredsjednik izjavio: “Korupcija je novi instrument vanjske politike. Nikada do sada nije tako zgodno i korisno upotrijebljena u svrhu destabiliziranja država. To je kao kriptonit za demokraciju koja funkcionira.” (Kriptonit iz filmova o Supermenu imaginarni je mineral koji Supermena lišava njegovih super svojstava).
Gangsterska lekcija
Jedan ruski gangster je svom odvjetniku objasnio: “Vi na Zapadu mislite s nama igrati šaha. Ali nikada nećete pobijediti, jer mi ne poštivamo nikakva pravila.”
Prema podacima Jurija Šveca, ruskog agenta ukrajinskog porijekla, KGB se zanimao za građevinskog poduzetnika Trumpa - čovjeka očite slabosti prema Ruskinjama i Slavenkama - još od 1987. kad je na poziv Jurija Dubinina, sovjetskog veleposlanika u Washingtonu, prvi put bio u Moskvi. KGB je već tada susret tumačio da su Trumpa regrutovali u svoje redove.
Kad je 2016. Trump pobijedio na predsjedničkim izborima, autorica je opisala reakciju u ruskom Parlamentu: “Scene su bile urnebesne, kad je usred sjednice u salu uletio zastupnik i viknuo da je Trump pobijedio, cijela dvorana se digla na noge i pljeskala iz sve snage. To je veče šampanjac tekao u potocima.” Rusi nisu mogli vjerovati u svoju sreću: za mnoge je to bila osveta za raspad SSSR-a. Prema riječima zastupnika Konstantina Zatulina: “Dok se Zapad igrao Jamesa Bonda, mi smo se potrudili steći poštivanje.” “Dimitri Peskov, Putinov glasnogovornik, jedva je prikrivao oduševljenje. Putin i Trump dijele iste velike principe vanjske politike. Fenomenalno je vidjeti do koje mjere su njihovi koncepti bliski.”
”Ruski BDP je iznosio 1.600 milijardi dolara i Putinovi KGB-ovci su bili vlasnici polovice, ili i više, sklonjene na bankovnim offshore računima.”
Autorica se pita da li je Rusija uspjela u monumentalnoj dugogodišnjoj operaciji postavljanja svog čovjeka u Bijelu kuću. I zaključuje ovu dragocjenu, nesvakidašnju knjigu istraživačkog novinarstva: “Kocka je već bila bačena. KGB je oduvijek bio prisutan u ruskoj rukovodećoj eliti. Ideju o lustraciji – zabrani imenovanja na isturene službene pozicije za sve koji su radili sa KGB-om pokrenuo je Jeljcin, ali su je uskoro odbacili visoki činovnici njegove administracije, svi iz KGB-a. Rekli su mu da je to nemoguće - neće imati ko raditi. To se odnosilo na 90 % rukovodeće elite. Oni koji nisu surađivali na ovaj ili onaj način bili su izuzetno rijetki. Ruska revolucija je zatvorila krug. Reformatori koji su svijetu prije trideset godina sa toliko obećanja najavili da je zemlja na najboljem putu ka novom tržištu i svjetskoj integraciji vrlo brzo su bili kompromitovani ili su radili sa KGB-om na tranziciji Rusije od samog početka. Oni koji su vjerovali u ulazak na slobodno tržište potcijenili su neprolaznu moć obavještajaca. To je tragedija Rusije XX stoljeća, rekao je Pugačov. Revolucija nije nikada završena. I od početka je izgleda bila osuđena na ponavljanje jednakih grešaka iz prošlosti.”
A ko zna gdje, kada i koliko Putinovih spavača će jednog dana biti aktivirano.
