Problem prognanih i izbjeglih: Jedan od najizraženijih posljedica agresije protiv bh. društva

Rat koji se vodio na prostoru bivše Jugoslavije, a posebno agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), bio je jedan od najtragičnijih događaja u novijoj evropskoj historiji, koja je rezultirala masovnim egzodusom i prognanstvom miliona ljudi. Ubijeno je više od stotinu hiljada nedužnih ljudi, stotine hiljada porodica ostale su bez svojih domova koje su zapalile neprijateljske vojske, a rijeke izbjeglica i prognanika slijevale su se prema slobodnim teritorijama Bosne i Hercegovine.

Tragičan sukob u regionu, kako je Opći mirovni sporazum za mir definirao ratna razaranja u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, ostavio je ogromne direktne posljedice... Od početka rata do potpisivanja Okvirnog mirovnog sporazuma za mir u BiH (DMS), iz svojih prijeratnih domova u BiH pokrenuto je oko 2,2 miliona osoba, što čini više od 50% predratnog domicilnog stanovništva. Od tog broja, oko 1,2 miliona osoba prognano je unutar Bosne i Hercegovine.

Pravce progona u Bosni i Hercegovini u vrijeme sukoba u najvećoj mjeri karakterizira pomjeranje stanovništva određene etničke pripadnosti prema područjima koja su bila pod kontrolom tadašnjih vojnih formacija.

Mnogi gradovi, koji su bili pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, preživljavali su teške dane. Neki od njih bili su u potpunoj blokadi. S obzirom na to da su neprijateljske snage onemogućavale dolazak prijeko potrebne humanitarne pomoći, zalihe su nakon kratkog vremena potrošene, te najezdom izbjeglica i prognanika, nastala nezapamćena humanitarna kriza.

U ljudskoj historiji rad dobrotvornih društava nikad nije bio teži. Onemogućavan je na sve moguće načine, često za ljudski um nepojmljive načine. Svjetska zajednica je često upozoravala i prijetila, tražeći neometano odvijanje humanitarnih aktivnosti, striktno poštivanje odredaba međunarodnog humanitarnog prava i međusobnih dogovora. Sve to je bilo neuspješno.

Ako i najpovršnije analiziramo djelovanje brojnih humanitarnih organizacija za vrijeme trajanja agresije na RBiH, možemo sa sigurnošću reći da bi bez njihova prisustva posljedice bile višestruko teže.

Rad dobrotvornih društava

Neposredno pred samu agresiju, nacionalna dobrotvorna društva obnovila su svoj rad. Rad nacionalnih dobrotvornih društava u periodu između dva svjetska rata bio je zabranjen. Jedina humanitarna organizacija, čiji rad je bio aktivan, bio je Crveni krst RBiH. Rad tog humanitarnog društva bio je pod državnom kontrolom.

Dobrotvorna društva, uključujući Crveni krst/Crveni polumjesec, Merhamet, Caritas, Dobrotvor, La Benevolencija i različite nevladine organizacije, odigrala su ključnu ulogu u pružanju humanitarne pomoći i podrške prognanom stanovništvu.

Međunarodni Crveni krst (ICRC) i Crveni krst BiH igrali su ključnu ulogu u pružanju humanitarne i medicinske pomoći. ICRC je radio na zaštiti prava zatvorenika i interniranih osoba te organizovao distribuciju pomoći širom zemlje. Crveni polumjesec je pružao medicinsku pomoć onima koji su bili pogođeni sukobima. Organizovali su mobilne bolnice i medicinske timove.

Međunarodni savez Crvenog križa i Crveni polumjesec iz različitih zemalja pružali su pomoć i podršku BiH. Ove organizacije, zajedno sa lokalnim partnerima, radile su na distribuciji humanitarne pomoći, medicinske skrbi i zaštiti ljudskih prava.

Uoči agresije na BiH Crveni krst se sastojao od 9 regionalnih, jedne gradske (grad Sarajevo) i 109 općinskih organizacija. Bh. Crveni krst je agresiju na našu državu, kao i mnoge druge državne institucije, dočekao u izuzetno teškim uslovima. Agresor je već 12. maja 1992. godine granatiranjem uništio zgradu Crvenog krsta BiH sa kojom je nestala i sva dokumentacija i arhiva, a još nekoliko objekata Crvenog krsta u Sarajevu i širom slobodne teritorije je djelimično ili potpuno uništeno.

Prioritetan zadatak bio je pružanje raznih oblika pomoći stanovništvu, posebno ranjivim grupama kao što su izbjegla i raseljena lica smještena u kolektivnim centrima. Crveni krst BiH organizovao je prihvat prognanika te distribuirao pomoć u hrani, odjeći, lijekovima i sredstvima za ličnu higijenu koja su stizala od drugih nacionalnih društava Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca, te UNHCR-a, UNICEF-a i drugih organizacija.

Osim toga, pomoć je pružana i osobama sa posebnim potrebama (hendikepirana lica i starci), djeci bez porodične zaštite, kao i drugima bez sredstava za egzistenciju. Prisustvo velikog broja izbjeglih i raseljenih osoba, bez sredstava za egzistenciju, uvjetovalo je otvaranje što većeg broja javnih kuhinja u saradnji sa drugim dobrotvornim društvima. Zbog blokada puteva i prolaza humanitarne robe od agresora poduzete su aktivnosti na obezbjeđenju humanitarne robe posredstvom MKCK-a.

Tadašnji predstavnik MCKC-a, gosp. C Sammaruga je 16. jula 1993. godine uputio dramatično upozorenje i apel međunarodnoj svjetskoj javnosti povodom zbivanja u RBiH, navodeći da ovaj rat potpuno odbacuje humanost. On obavještava UN da se civilno stanovništvo RBiH tretira gore nego ikada ranije. Stotine hiljada civila morale su napustiti svoje domove. U sjevernoj i istočnoj Bosni hiljade su ljudi morale skupo plaćati svoj transport, bježeći pod nepodnošljivim pritiskom. Više od godinu desetine i stotine stanovnika, lišenih elementarnih potreba, živjele su pod opsadom, bile mučene i izlagane brutalnom granatiranju. Više od milion ljudi živi izvan RBiH, a zbog krajnje teške situacije i opasnosti po život, njihov povratak u svoje domove ne samo da je neizvjestan već je skoro nemoguć. Oko milion ljudi je u egzodusu. Protjerani sa svojih ognjišta, nalaze se u različitim dijelovima RBiH. Njihovo snabdijevanje hranom i vodom nije omogućeno, preživljavaju samo zahvaljujući humanitarnoj pomoći. Ljudi su postali dio ratnog plijena. MKCK susreće se gotovo sa nerješivim problemom bezbjednog pristupa do svih kojima je pomoć neophodna, jer se i humanitarna pomoć i humanitarna djelatnost koriste za ostvarivanje ratnih ciljeva.

Jedini način komuniciranja razdvojenih porodica odvijao se posredstvom poruka lične prirode Crvenog krsta. Podaci Crvenog krsta BiH ukazuju na to da je tokom agresije razmijenjeno oko 15 miliona poruka, što je najveći broj u historiji nakon Drugog svjetskog rata.

Tokom ratnog razdoblja Caritasov se program u praksi temeljio na spašavanju ljudskoga života. Zahvaljujući pomoći Caritasove mreže u svijetu, uspješno su dopremljene namirnice i u najnepristupačnija mjesta u BiH. Radi uspješnog djelovanja, Caritasov ured je otvoren u Zagrebu 1992, a potom i u Splitu. Za srednju Bosnu i Sarajevo otvoreno je Caritasovo sjedište u Kiseljaku (kasnije su otvorene podružnice u Zenici i Tuzli), a za sjevernu Bosnu u Đakovu.

Prema izvještaju Jadranke Lacić i Tome Kneževića o radu sarajevske podružnice Caritasa od 24. veljače 1992. do 25. ožujka 1993. godine, vidi se da se Caritas bavio smještajem i pomaganjem izbjeglica (najprije iz Vukovara, Dubrovnika i istočne Hercegovine, a onda sa Stupa), dostavom lijekova i sanitetskog materijala zdravstvenim ustanovama, kao i besplatnim dijeljenjem lijekova osobama svih vjera i narodnosti u gradu, dovozom i raspodjelom hrane, dovozom i raspodjelom paketa koje rodbina šalje svojima u gradu, uvozom i dijeljenjem pisama, kao i njihovim otpremanjem.

U Izvještaju o radu Merhameta do 30. septembra 1993. navodi se da je za manje od godinu kompletno područje BiH bilo pokriveno mrežom odbora Merhameta. Također je navedeno da su osnovana tri odbora na Kosovu, dva u Crnoj Gori, tri u Hrvatskoj, jedan u Sloveniji, a zatim se osnivaju odbori po svijetu gdje god ima muslimana-Bošnjaka. U Njemačkoj je bilo sedam odbora Merhameta, zatim su osnovani odbori u Švedskoj, Austriji, SAD-u, Kanadi, Australiji. Sama činjenica da je Merhamet dobio jedno od najvećih priznanja Orden Zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem za zasluge i doprinos tokom agresije na BiH, dovoljno nam govori o ulozi ovog dobrotvornog društva.

Srpsko dobrotvorno društvo Dobrotvor osnovano je 14. decembra 1991. godine “radi pružanja pomoći nezbrinutom i ugroženom stanovništvu i pojedincima, kao i radi ostvarivanja dobrovoljnog rada i svih vidova dobročinstva u skladu sa ciljevima društva”. Saradnja sa Srpskom pravoslavnom crkvom i sa drugim humanitarnim organizacijama i institucijama kao što su Crveni krst, Crveni polumjesec, Udruženje vojnih invalida, Centri za socijalni rad, privredne i druge organizacije bila je presudna. Rat i događaji u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH, donijeli su mnoga stradanja i nevolje ljudima. Dobrotvor je stupio u akciju prihvatanja i transporta izbjeglica.

Kao i druga nacionalna društva, La Benevolencija obnavlja svoj rad 1991. Ovo društvo je posebno usmjerilo težište na onaj dio koji se tiče zdravstvene zaštite, otvarajući apoteke i pružajući medicinsku njegu.

Mreža KOHKO (koordinacioni odbor nacionalnih humanitarno-karitativnih organizacija) osnovana je 1992. godine, a čine je Muslimansko dobrotvorno društvo Merhamet, Jevrejsko kulturno-prosvjetno društvo La Benevolencija, Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo Caritas te Srpsko humanitarno udruženje Dobrotvor, njihova pomoć bila je nezaobilazna tokom agresije, te presudna za biološki opstanak ljudi na tlu BiH. Značajno je istaći da su sve odluke donosili konsenzusom.

Travnik i prihvatanje prognanih

Mnoge nevladine dobrotvorne organizacije iz različitih dijelova svijeta također su pružale pomoć u Bosni i Hercegovini. To su organizacije poput Liječnika bez granica, Save the Children, IGASSA, IHHA, Islamic Relief...

U protekloj agresiji na BiH, Travnik je još jednom pokazao da u njemu žive ljudi velikog srca.

Od početka agresije do 17. septembra 1993. Opštinski štab Civilne zaštite prihvatio je 160.000 izbjeglica i uložio izuzetne napore u zbrinjavanju izbjeglica uz pomoć štabova Civilne zaštite mjesnih zajednica, humanitarnih organizacija i oružanih snaga. U tom periodu na području opštine Travnik bilo je zbrinuto oko 22.000 izbjeglica. Posebnu pomoć pružali su građani, a kasnije i UNHCR i Međunarodni Crveni križ. Iako je prema odluci Vlade Travnik određen kao tranzitni, veliki broj prognanih ostao je na duži period, što je dodatno stvaralo probleme sa smještajnim prostorom i hranom. Stanje sa hranom postalo je alarmantno zbog blokade putnih pravaca i inače smanjenog davanja hrane od svjetskih donatora. Međusobnom saradnjom Civilne zaštite i humanitarnih organizacija, ostvaren je uvid u stanje izbjeglica u općini Travnik, iskazivanje potreba u hrani i drugoj pomoći, obezbjeđenju što povoljnijih uslova za smještaj i boravak prognanih lica na izbjegličkim punktovima.

Osim podjele humanitarne pomoći u vidu prehrambenih paketa, lijekova, odjeće, obuće i drugih potrepština, Merhamet otvara i prvu kuhinju 17. jula 1992. Zbog ukazanih potreba, otvaraju se još dvije kuhinje koje su u tom periodu hranile u prosjeku oko 2.400 osoba, građana Travnika i izbjeglica bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnu pripadnost.