Priča za popodne: Crtice iz nezavršene knjige

Nije nestala želja, nije nestao ni slatki osjećaj što mi sladi dušu kad se nađem pred ovom bjelinom ekrana kojoj povjeravam svoje misli.

Uveče kad liježem, sabirem i prebirem po idejama i kad god se pojavi, a bude to često i na javi i u snu, lik Ivice Osima, savjest me pritisne sa pitanjima: zašto i zbog čega još nisam napisao tu knjigu o njemu. Jer, kadikad je bila ta ‘96. godina, to vlažno jesenje veče kad me on dovezao na Tereziju (vrh Bistrika u Sarajevu) i kad sam se odvažio da ga pitam mogu li pisati knjigu o njemu. Jeste da on te večeri nije dijelio moje oduševljenje pri pomisli da bih mogao postati “vlasnikom” njegove životne ispovijesti: “Ma daj ba, Toni, pusti sad to... haj vidjećemo.” Ali slijedili su susreti u Sarajevu, Mariboru, Grazu, sati i sati provedeni u razgovoru i njegovim sjećanjima, slijedila su druženja sa njegovom suprugom Asimom, slagao se taj mozaik o životu Osimovih.

Nisam samo dužan vlastitoj savjesti, dužan sam živim i mrtvim poznanicima i prijateljima. Nedavno je otišao moj dragi kolega i prijatelj Muhamed Džemidžić Braco. Ostavio mi bezbroj dragih uspomena. Jednom zaglavili u nekoj dobrinjskoj kafani, u kojoj su se ujedinili preneseni duh mahale i grada, pa onda otišli kod njega da prespavam.

“Toni, znaš kad si ono gostovao na televiziji pa rekao da spremaš tu knjigu, javio mi se, a ti ga možda i znaš, naš prijatelj Bećo. Znaš li ko je on?”

“Ne znam ili ne mogu da se sjetim.”

“Dobro, nije ni važno, on je jedan od Osimovih fanova i ima nešto za tebe što ti može pomoći. Javi mu se”, predložio mi Braco i dao telefonski broj.

Sutradan sam bio s Bećom. Drag i prijatan čovjek dočekao me na Marindvoru, odveo u svoju kancelariju, ponudio viskijem i dao mi svoj spomenar. Cijeli posvećen životu i karijeri Ivice Osima. Brižljivo i pedantno, kao što smo mi kao djeca sakupljali sličice nekadašnjih fudbalskih zvijezda u naše albume, Bećo je izrezivao i lijepio reportaže, članke, intervjue u kojima je glavni junak bio njegov najdraži igrač - Ivica Osim.

Poslije mi se jednom javio Bećin sin. S tužnom viješću da je njegov otac preminuo i sa pitanjem da li je on meni spomenar poklonio ili dao na korištenje? Dao mi je na korištenje i ja sad već dugo čekam da mi se opet javi da mu ga vratim.

Umro je, prošle su neke godine, koliko ne znam tačno, Safet Džeđibeg Čifko, notorni navijač Želje i još jedan Osimov fan.

“Ja ću ti ispričati kako je bilo kad je Osim debitirao u Želji.”

Pa mi je opisao scenu kad je publika vidjela dugonogog, plavokosog junošu.

“Kad je primio prvi loptu, jedan od bekova mu uklizao i odnio i njega i loptu u aut. I publika odmah počela da zviždi. A kad je potom primio drugu loptu, pa izveo jednu od svojih čarolija, publika prvo zanijemila pa onda aplaudirala. I sad ću ti nešto reći. To kad je Osimu publika zazviždala, to je bio prvi i posljednji put da je Grbavica zviždala Osimu.”

Otišao i Čifko, a ja mu bio obećao prvom pokloniti knjigu kad izađe.

Čulo se i pročulo da pišem knjigu o Osimu, pa mi jedno veče priđe gospodin Murat, zvani Muriljo, markantni suvonjavi čovjek, uvijek u odijelu, besprijekoran, a stajao je cijele dane u dnu Kazandžiluka, gdje je na raznim jezicima dočekivao turiste i potencijalne kupce. Uveče, kad slavna ulica zamre, Muriljo iskoristi prvi desni rukavac i izbije pred nekadašnje Male Daire, popularno mjesto gdje je u vrijeme akšamluka dominirao kazandžijski esnaf, a bilo je i drugih gostiju. Pa mi Muriljo pričao o nevjerovatnoj popularnosti Osima, koji je trebao preći da igra za Strasbourg.

“Falilo klubu para pa se sav gradski privatni ugostiteljski sektor ujedinio u akciji da jedan vikend rade za pomoć klubu. Jer, heeej, dolazi im isti onaj Osim koji se nedavno poigravao sa francuskim zvijezdama kao sa malom djecom, na utakmici reprezentacija Jugoslavije i Francuske. Moram ti reći da sam i ja hajrovao, jer gdje god bi dođi i reci da sam iz Osimovog Sarajeva i za mene bilo sve džaba. Kuća časti.”

Nema ni Murilja već dugo među živima.

U Mariboru donedavno živio Anton Kunst. Bili jednom, zajedno on i ja, u Grazu kod Osima. Gospodin Kunst bio je neko vrijeme nogometni funkcioner u mariborskom klubu Željezničar, ja prijateljevao s njegovim sinom Tonijem, pa me on preko njega zamolio da ako mogu organizujem susret sa Osimom u Grazu. Radilo se o molbi za već tada bosanskohercegovačkog veterana Gorana Pavlića, koji je pravo lego na srce Antonu Kunstu. Trebao mu bar još jedan angažman u nekom austrijskom niželigašu, a “ako se Osim zauzme i progovori koju riječ o Pavliću, onda je to sasvim druga priča”. Pa otišli i našli se s Osimom, a Kunst ostao zatečen. “Jooj, kako nas je primio i kako je bez pogovora prihvatio da pomogne Pavliću.” A sjećam se, sjeli smo u jedan restoran, kratko se ispitali i Kunst obazrivo počeo da okoliši: “Znate, trebala bi nam Vaša pomoć, da kažete koju lijepu riječ za našeg Gorana Pavlića.”

“Hoću, kako neću za našeg Pavlića, samo mi recite ime kluba.”

I stvar bila završena.

Nema više ni starog ni mladog Kunsta.

A kad smo kod živih, evo i jednog koji me neko vrijeme svako malo pitao, pa mu valjda dosadilo i više me ne pita “kad će ta knjiga o Osimu”. Marijan Bloudek, rođeni Kakanjac, igračku karijeru gradio i izgradio u zeničkom Čeliku, a onda se počeo baviti trenerskim poslom. I zlatnim slovima ostao upisan u anale fudbalskog kluba Maribor, s kojim je devedesetih takoreći čuda pravio. I priča mi Bloudek.

“Sedamdesetih godina krenem ja u trenersku školu u Sarajevu. Predavači, sve sama elita jugofudbala: Branko Elzner, Ivan Toplak, Miljan Miljanić, a među nama imena kasnije sve slavnih trenera: Bajević, Halilhodžić... Prionuli mi učenju i svi bili dobri. Na kraju neko od profesora u završnoj riječi, a povod su bili naši radovi, kaže: Jako smo zadovoljni vašim pristupom i znanjem koje ste pokazali. I svi ste zaslužili čestitke. Ali jedan rad moram posebno istaći i zamoliti da se pročita.”

Bio je to rad Ivice Osima.

Koji je već tada, kako reče splitski nogometni komentator Zdravko Reić, “bio vizionar daleko ispred svog vremena”.

U ovom kratkom vremenu otkako Osim više nije među nama, i ljudi i gradovi, poglavito mislim na Sarajevo i Graz, pokazali su i dokazali koliko cijene njegovo djelo.

Ja mu još uvijek ostajem dužnik.