Emina Kovačević-Podgorčević: Preći preko rampe i zagrliti publiku

Na sceni Narodnog pozorišta Mostar postavili ste predstavu “Ovaj mali život”, koprodukcija Narodnog pozorišta Mostar i HNK-a Mostar. Kako je nastala ova predstava, te kako je tekao proces rada na njoj?

- Predstava “Ovaj mali život” razvila se, prije svega, kao posljedica stvari većih od pozorišta. Zbog niza nepredvidivih, životnih okolnosti, koprodukcija predstave, koja je ranije planirana za otvaranje 21. izdanja Međunarodnog festivala komedije Mostarska liska, nažalost, odgođena je 16. aprila, tačno mjesec prije zakazane premijere. Odgodili smo je za neko sretnije vrijeme, ali smo ipak morali osmisliti zamjenu. Već 17. aprila imali smo sastanak na kojem smo iznijeli nekoliko opcija. Jedan od prijedloga je bio da ja režiram svoj tekst, tekst čije sam prve dvije ruke napisala prije skoro godinu i koji sam noć prije tog sastanka prilagodila okolnostima, potencijalnoj podjeli i kontekstu u kojem bi predstava nastala.

Gerilsko pravljenje predstave

Naime, iako sam bila zadovoljna glavnim likom koga sam napisala još ranije, formalni koncept teksta i struktura su mi bili na klimavim nogama. Međutim, okolnosti maltene gerilskog pravljenja predstave u pet do dvanaest riješile su mi taj, za mene kao spisateljicu, najkompleksniji dramaturški rebus. Glumicama i glumcima iz oba ansambla ponudila sam tekst na čitanje i rekla da sam voljna režirati ga i raditi na njemu u ovom trenutku, isključivo ako se i njima dopadne i ako ga zaista požele raditi jer sam odmah znala da je jedini način na koji ova predstava može ugledati svjetlo dana taj da se svaki pojedinac involviran u njenu produkciju i njoj posveti sa ljubavlju i željom. To se i dogodilo i moj prijedlog je usvojen.

- Već sutradan smo bili spremni na probama. Proces kao proces, tekao je kao i svaki drugi, s tim da je zbog zgusnutog vremenskog okvira sve bilo kondenzirano. I lijepi i napeti dijelovi procesa preklapali su se u velikoj mjeri, što je za sve uključene bilo stresno. Ali sam već nakon prvog progona pomislila da je upravo ta tenzija dodala dozu šarma cijeloj predstavi jer je sam koncept predstave potekao iz konteksta u kojem je nastajala. To osjećanje potvrđeno je reakcijama publike nakon premijere.

Vrlo brzo su se glumačkoj ekipi dva teatra, koju čine Nikolina Marić i Mirela Mijačank Kordić iz HNK-a Mostar, te Emir Sejfić, Amela Kreso i Fatima Kazazić Obad iz Narodnog pozorišta Mostar, pridružili i ostali stručni saradnici. Prije svega, istakla bih doprinos koji je Fatima Kazazić Obad imala kao stručna saradnica za scenski pokret, zatim Mirza Gološ, talentirani mostarski pijanista i kompozitor, kojem je ovo prvi projekt u lokalnim teatarskim kućama, i Nedžma Čizmo, moja vjerna dramaturška saputnica (i sapatnica). Scenografiju i kostimografiju nam je osmislila i realizirala iskusna Sabina Trnka, uz pomoć neumornog sektora tehnike, dok se u ulozi dizajnera svjetla pronašao majstor svjetla NPM-a Harun Pilav. Na kraju nam je i svoj dizajnerski pečat kroz plakat i afišu dala Stella Dujmušić. Ne mogu da izostavim bilo koga od njih jer kroz ovaj proces su potvrdili jedinu apsolutnu istinu o pozorištu u koju bezrezervno vjerujem – a to je da je pozorište prije i poslije svega – kolektivni čin.

Pored rediteljskog potpisa, autorica ste i samog teksta koji je postavljen na scenu. Kako gledate na ovo iskustvo, koliko je to izazov više postaviti vlastiti tekst na scenu?

- Ima nekoliko godina da se u meni probudio rediteljski instinkt. Planiram da obrazovanje nastavim u tom pravcu i aktivno radim na tome. Ali nisam očekivala da će do moje prve režije doći ovako brzo, kao ni da ću režirati upravo svoj tekst. Pogotovo nisam očekivala da će se to desiti u Mostaru, jer sam obećala sebi da ove sezone neću ponuditi ništa svoje, prosto da ne bi došlo do prezasićenja, nakon prethodne sezone u kojoj su praizvedena dva moja teksta. A onda je uslijedilo ono dramsko, a životno “međutim” koje je sve moje planove pomnožilo s nulom.

Emina-spisateljica i Emina-čitateljica-koja-tek-treba-da-postane-rediteljica u meni su dvije potpuno različite umjetnice. Jedna piše tekstove bez didaskalija i vjeruje da pozorište ne postoji bez sinergije na relaciji materijal - reditelj. Druga čita kako drame, tako i prozu i poeziju, i zamišlja rediteljska rješenja i moguće inscenacije, ali nikad na svom pismu. Čak i ovaj tekst, kada sam prvu ruku pisala, nisam “režirala na papiru”. Ne znam zašto je to tako bilo do sada. Možda je to neki refleks koji mi omogućava da otvorenog uma i sa oduševljenjem prihvatim tuđa čitanja mojih tekstova? Tek sam u verziji koju sam donijela na sastanak konkretno osmislila i režiju, što kao spisateljica inače strogo izbjegavam. Iskreno vjerujem da mi je pomogao taj vremenski odmak i činjenica da se tekst kiselio u ladici neko vrijeme, prije nego što sam ponovo uzela da radim na njemu.

Iz predstave “Ovaj mali život”

Kako god, shvatila sam da mi prija režirati i jedva čekam sljedeću priliku. Nadam se, na materijalu neke od mojih omiljenih savremenica (ili savremenika) u bh. dramskoj književnosti.

Predstava je nastala u saradnji sa HNK-om Mostar. Kako vidite tu saradnju i koliko ona generalno doprinosi kvalitetu kulturnog života Mostara? Dojma sam da to zapravo ni u kojem smislu ne bi smio biti ekskluzivitet budući da se radi o dva pozorišta iz istog grada?

- Ne znam koliko često se rade koprodukcije između pozorišta u Sarajevu, naprimjer. Ne sjećam se kada sam zadnji put gledala predstavu koja je nastala u koprodukciji nekih sarajevskih kuća. Znam da glumice i glumci često biraju projekte mimo matičnih kuća, ali bi mi sad trebalo da se zaguglam kad su to zadnji put dva pozorišta iz iste sredine radila koprodukciju. Mostar je poseban slučaj. Nije riječ samo o dvije pozorišne kuće. Riječ je o dvije nacionalne kuće, i to je odrednica koja se spominjala i na zvaničnoj pres-konferenciji. Ni u jednom bh. gradu nije osjetnije direktno prelijevanje politike u kulturni život grada kao što se osjeti u Mostaru. I to je činjenica. Isto tako je činjenica i da je ovo već peta saradnja dvije male pozorišne kuće, u manjem gradu. Ansambli su nam oskudni. Nedostaje nam kadra. Imamo realnu, organsku nuždu za saradnjom. Ne možemo da zapošljavamo nove ljude jer nismo u planskim budžetima, nego preživljavamo iz granta u grant zbog politike. Kada se o toj politici krene otvoreno govoriti, odmah se upire prstima, krivicu niko ne preuzima, svi je samo prebacuju. Na kraju nam ostaje vješto izorkestrirano, kontrolisano ludilo, u kojem je najveći izazov običnoj osobi sačuvati mentalno zdravlje.

Međutim, u procesu nastanka ove predstave, zaista se osjetila ljubav prema umjetnosti, i humana i ljekovita dimenzija ovog poziva. Mi nismo bili dva ansambla iz dvije kuće, mi smo bili jedan ujedinjen i ujednačen tim, koji stvara umjetnost – predstavu koja je nepretenciozna, iskrena i glavna joj je misija da pređe preko rampe i zagrli svoju publiku.

Tu ima nade

Nije bilo mjesta za ikakvo obaziranje na apsurdistan u kojem živimo. Podrazumijevali smo ga i radili uprkos njemu. To nam je spasilo glavu. I to je glavna kvaliteta ove predstave.

Odmah nakon premijere, uslijedilo je planiranje repriznih izvođenja. Prva repriza odigrat će se mimo matične scene na kojoj je predstava nastala, ali u istom gradu, samo preko mosta, na privremenoj, zamjenskoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta – u Hrvatskom domu kulture Herceg Stjepan Kosača. Tako je običaj i do sada bio sa sve četiri prethodne koprodukcije NPM-a i HNK-a. Jedan od razloga je i taj da postoji dio mostarske publike koji i dalje izbjegava Narodno pozorište u Mostaru, kao što postoji i dio publike koji izbjegava Hrvatsko narodno kazalište. To je taj apsurdistan koji spominjem, ali po čijim uslovima pristajem da radim, jer samo tako ostvarujem prostor da se borim protiv njega.

Neposustajuća vjera u prostu mogućnost zdravije budućnosti je ono što me vraća ovom gradu. Odbijam prihvatiti status quo kao konačnu zadatost. I motiviše me osjećaj da u tim nastojanjima nisam sama. Mostar će prodisati i vratiti stari sjaj pjesničke oaze tek kada se obračuna sa svojom prošlošću.

Iako je prošlo trideset godina od prekida vatre, ne gubim nadu da će do toga doći. Prosto jer mi je ta nada urođena, zajedno sa svim transgeneracijskim traumama koje dijelim sa svojom generacijom.

Šta su mimo onoga što ste kazali suštinski profesionalni problemi sa kojima se susreću ova dva mostarska pozorišta u svom radu?

- Negdje sam načela odgovor na ovo pitanje u prethodnom. Ni jedno ni drugo pozorište nema kadra. To je samo simptom kompleksnijih problema finansiranja umjetnosti i kulture u nedvojbeno podijeljenom gradu (ko god kaže da nije, laže ili se samozavarava). Dalje, problemi koje sam spomenula, tiču se više činjenice da smo, pored stresa iznutra, koji je normalan u svakom procesu, a dodatno je nahajcan malim vremenskim okvirom i činjenicom da mi je ovo prvo rediteljsko iskustvo, iz dana u dan bombardovani lošim vijestima, na ličnom, lokalnom i globalnom nivou. Nemoguće ih je postalo i ignorisati.

Kreirano je predratno, predapokaliptično osjećanje. Ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Čak i individue koje vješto izbjegavaju sekiraciju oko stvari na koje ne mogu utjecati postaju napetije. Svaki dan sam, na putu u pozorište, razmišljajući o sretnom kraju svoje predstave, krivila samu sebe što radim komediju, kada mi nimalo nije do smijeha. Zbog Palestine. Zbog mržnje koja se rascvjetava u monsunima fašizma koji se samo intenziviraju iz dana u dan.

S druge strane, svaki dan sam stizala u pozorište, među ljude koje volim čak i kad žučno raspravljamo oko nekih rješenja. Dolazila sam u zajednicu u kojoj se osjećam kao da istinski pripadam, u kojoj razlike kreirane kroz velike narative jednostavno ne postoje. Tu smo mi funkcionalno disfunkcionalna pozorišna porodica, zbog koje vrijedi borba da ostaneš normalan/a. Tu pobjeđuje humanizam, tu ima nade i tu su rješivi problemi koje rješavamo – zajedno.

Kako, uprkos svemu, generalno ocjenjujete pozorišni život Mostara, ali i cijele BiH, imajući na umu Vaše dosadašnje iskustvo i rad?

- Jednom sam se jednoj kolegici iz struke žalila na nešto i ona mi je proslijedila prijevod članka iz Slovenije gdje se etablirana slovenačka rediteljka žali na nemar društva i politike prema kulturi i umjetnosti. Onda sam i sama našla neke članke gdje se žale ljudi iz Velike Britanije, Njemačke, Francuske. I onda sam odlučila da se prestanem žaliti. Orilo-gorilo, gledam na pozitivne stvari i tražim rješenja. Najvažnije je da se ne odustaje, da se radi i da se suočavamo sa još rješivim problemima.

Logično je da sam sazrela u proteklih nekoliko godina, pa se samim tim i moja percepcija pozorišne scene u Mostaru i u BiH mijenjala. Najbolnije mi je bilo preživjeti šok, koji me zadesio pred kraj školovanja. Bila sam u potpunosti izgubila vjeru u ljude koji se bave umjetnošću. Pojedince koji su kreirali naš “kanon” i podijelili ga u zavađene klike, pa se čupaju na svakom koraku i podapinju jedni drugima gdje stignu. Nekako sam bila u zabludi, ne znam ni sama otkud mi, ni kako, ni zašto, da su ljudi koji se bave umjetnošću prije svega empate i da su prerasli pubertetske spletke i svađe u školskom dvorištu.

Otvorenog srca i čiste savjesti

Onda sam uletjela u još dublju zabunu – da empata nikako i nema. Onda se sve to fino iznivelisalo, prvenstveno zahvaljujući pojedincima poput Lajle Kaikčije, Gordane Boban, Karmen Obrdalj, sa kojim sam radila, tako da sam sada puno optimističnija i sretnija nego prije tri godine. Drago mi je da sam te boli odrastanja preživjela bez nekih većih trauma i posljedica na moj karakter, i da sam iz svega toga izašla još radno sposobna, spremna da podijelim svoje znanje, talenat i iskustva ko god uspita, otvorenog srca, čiste savjesti. Ipak sam možda poslije svega toga ostala manje duhovita, ali to i nije velika šteta.

- Rekla bih još da sam stekla dojam da se pozorište odmaklo od publike i da su rijetke predstave u kojima joj se dobronamjerno primiče, bez podilaženja ili potcjenjivanja. Ali ih ima. I bit će ih još. I to je najvažnije.

Šta je ono što Vas kao autoricu mlađe generacije podstiče da istrajete u bavljenu pozorištem u okvirima kakvi naši ovdašnji jesu?

- Iskreno, ne vjerujem da su nešto plaho drugačiji naši ovdašnji od neovdašnjih. Mislim da su u pitanju nijanse, ma koliko drastična razlika u tim nijansama bila. Često mi starije kolegice i kolege znaju reći “Vidjet ćeš i ti, strpi se malo”. Kada krenem da maštam i planiram i govorim šta se može, naglas. Možda zbog mladosti ponavljam to “može se”. Možda mi otud snaga da se ne predam slatkoj apatiji, doom-scrollingu i bed-rottingu. Da nemam porodicu i supruga koji me bezuslovno podržavaju, da nemam prijateljica i prijatelja, kolegica i kolega sa kojima mogu maštati i raditi i biti entuzijastična, bez da se međusobno optužujemo da nismo realistični, vjerovatno ne bih radila ovoliko koliko radim. To je moja lična privilegija, prema kojoj osjećam veliku odgovornost, i za koju tražim način da je podijelim sa drugima. Kad ga nađem, obavijestit ću prvo vas iz Oslobođenja, da razglasimo.