Poluistine i fama Mossada
Mossad, na hebrejskom Institut za obavještajne i posebne poslove, izraelska je vanjska obavještajna služba, utemeljena 1949. Za današnjih 9,3 milijuna stanovnika obavještajna služba je prioritet. U zemlji u kojoj je religija sve, možemo reći da je svetinja. Izrael je nevelik, i dimenzije manevriranja su “80 km tamo gdje je najširi, 14 km u sredini i samo nekoliko stotina metara na jugu”. Država je nastala u katastrofalnim uvjetima - geografija joj nije išla na ruku: graniči sa Jordanom, Egiptom, Libanonom, Sirijom, Zapadnom obalom i pojasom Gaze. Za poređenje: Izrael je površine 20.770 km², a Sirija ima 185.180 km². Maja 1948. u Izraelu živi 650.000 Židova, okolina je neprijateljski raspoložena, a vojnih saveznika nema. U tom kontekstu ne pripremiti se učinkovito za špijunažu i borbu ravno je samoubojstvu. ‘Institut’ je postao DNK Izraela. Smatra se da su SAD garant opstanka Izraela i njegov najveći prijatelj.
Špijun u praonici
Da se predstavi Mossad, najlakše je podsjetiti na storiju o analitičaru obavještajne službe američke mornarice, Židovu Jonathanu Pollardu, koji je mnogo volio Izrael.
Pollard 1985. ima 31 godinu i FBI za vratom. U kući su mu pronašli dokumente koji se ne iznose sa posla. FBI je odlučio provjeriti ga na detektoru laži, ali se Pollard uplašio i priznao da je špijun. FBI ga ostavi na slobodi - tako je korisniji - ali Pollard izgubi živce i sa svojom gospođom ode na kapiju izraelskog veleposlanstva zatražiti azil: “Ja sam Pollard, radim za vaše tajne službe, provjerite.”
Veleposlanstvo neće ni da čuje. Izbačen je naglavačke, a vanka ga je čekala FBI. Šef ‘operacije Pollard’ u Jerusalimu, Rafi Eitan, prenosi da špijun nije poštivao uputstva za eksfiltraciju - koja se morala odvijati daleko od javnosti. Da Tel Aviv, pred nosom FBI-ja, skloni Pollardove u svoje diplomatsko predstavništvo, značilo bi da je mali Izrael špijunirao velikog brata, na očigled zemaljske kugle. Ogorčeni premier Shimon Peres je odmah izjavio da je operacija, ako je i postojala, bila nezakonita: “Špijunirati SAD je u totalnoj kontradikciji sa našom politikom.” Kako ono reče Paul Newman, Židov po ocu: “Svjesna i bezočna laž narodu svom” i svijetu cijelom.
Uhapšen, Pollard je sve izdeklamovao: samoinicijativno je ponudio svoje usluge oficiru Aviemu Selli (1946), koji je bio na školovanju u Washingtonu. Sella je jedan od junaka Izraela: pilot, koji je uništio irački nuklearni reaktor Osirak. Impresioniran, Pollard mu je opisao svoje teško djetinjstvo Židova u Americi, i san da radi za Obećanu zemlju. U mornarici je imao pristup strogo klasificiranim dokumentima, čak i ‘sensitive compartmented information’ - onima najvišeg stupnja tajnosti. Zaprepašten informacijom, Sella traži od Pollarda da podastre dokaze: želio je vidjeti američke snimke reaktora kojeg je uništio, i procjenu antizrakoplovne obrane Saudijske Arabije i SSSR-a.
Par dana nakon susreta Pollard donosi kovčeg prepun ‘top secret’ dokumenata o vojsci Saudijske Arabije i fotografije uništenog reaktora. Sella i Pollard su se vidjeli još dva puta. Pollard mu je predao ultratajnu studiju o egipatskoj zračnoj obrani i kopiju svih nedavnih izvješća američkih vojnih attachéa na Srednjem Istoku. Eitan, šef Lakama, ‘Mossada bis’ - izraelske tajne jedinice za znanstveno špijuniranje, zaključio je da špijun može mnogo i ubrza stvari. Pozvao je Pollarda i gospođu u Paris na luksuzni godišnji odmor o trošku Izraela. Za javnost ih je u grad svjetlosti pozvao nepostojeći prastric. U Parisu se Pollard sastao sa legendarnim Rafijem, koji je 25 godina prije u Argentini oteo nacistu Adolfa Eichmana.
Uručen mu je izraelski pasoš, na ime Danny Cohen, kao hommage drugoj izraelskoj legendi, Elieju Cohenu (1924-1965), koji se uspio infiltrirati u sam vrh iračke države i - bio otkriven. U slučaju Cohen Izrael je poveo međunarodnu kampanju za pomilovanje. Ministrica vanjskih poslova Golda Meir apelovala je na susjedni Damask da razmotri posljedice vješanja, tražila je saveznika čak u Moskvi, reagirale su diplomate, predsjednici vlada, parlamentarci, Papa Pavle Šesti, Belgija, Kanada i Francuska su posredovale da Sirija preinači smrtnu kaznu, ali - bez uspjeha. Cohen je javno pogubljen u Damasku.
Pollardu je dodijeljena i jednaka plaća kao u američkoj mornarici - da ne bi privukao pozornost FBI-ja. Za dobrodošlicu Pollard je dobio i 10.000$ u gotovini, a njegovoj je gospođi darovan dijamantni prsten iz najskuplje pariške draguljarnice. Pollardov oficir za vezu više nije pilot Sella, nego iskusni Yosef Yagur. Eitan je istovremeno bio i znanstveni savjetnik premijera: sastavio je podužu listu potreba i obavještenja koje Izrael očekuje od Pollarda: sve što se odnosi na arapsko naoružanje i pomoć koju Arapi dobivaju od SSSR-a, priručnik za prisluškivanje NSA, National Security Agency, sirijski borbeni poredak i psihološke studije političkog i vojnog personala Izraela koje je izvela CIA. Traženo je da otkrije da li CIA ima kompromitujuće dokumente o izraelskim političarima i funkcionerima.
Pollard je dokumente nosio kući tajnici Veleposlanstva Izraela, koja je imala instaliran sofisticirani fotokopir - što je bilo krajnje neuobičajeno. Dokumente je nosio i u auto-praonicu u Washingtonu, gdje su jedni fotokopirali, a drugi prali vozilo. Pollard je imao uvid u informacije o OLP-ovom sjedištu u Tunisu, o sustavu libijske zračne obrane, o kretanjima sovjetskih brodova na Mediteranu. Ovi podaci su omogućili da izraelsko zrakoplovstvo 1985. bombarduje sjedište OLP-a. Proslijedio je informacije o iračkim tvornicama, sirijskom kemijskom oružju, sovjetskom dostavljanju naoružanja arapskim zemljama i o tajnom nuklearnom programu Pakistana. Tome treba dodati i 150 imena izvorā američkih službi na Srednjem Istoku, koje je regrutovao Mossad. Rafi Eitan ga nije mogao slijediti.
Pollard je od maja 1984. do novembra 1985. predao preko milijun tajnih američkih dokumenata. Na ispitivanju je objasnio da je špijunirao za MOSSAD jer Washington (da se ne bi udaljio od arapskih prijatelja i njihove nafte) nije prosljeđivao Tel Avivu dovoljno informacija. Studija CIA-e je pokazala da je Pollard prenosio isključivo američke tajne podatke, kao što je priručnik NSA u deset dijelova o metodama presretanja podataka, i hiljade imena ljudi koji su surađivali sa tajnim službama u SAD-u.
Nakon što se izjasnio krivim za špijunažu, Pollard je 1986. osuđen na doživotnu robiju. Izrael je godinama uvjeravao SAD da Pollard nije špijunirao za njegove službe, nego za jedinicu kojom je rukovodio Rafi Eitan, “koja nije imala nikakve veze sa državom”, i da vlasti o tome nisu imale pojma. Izrael je tek 1995. priznao da je Pollard bio njegova službena i plaćena krtica, a 2014. da su Shimon Peres i ministar obrane Yitzhak Rabin bili u toku sa operacijom Pollard.
Indikativno je kako su se u slučaju Pollard američke tajne službe ponašale amaterski. Prodrlo je u javnost da je prije nego je primljen u mornaričku obavještajnu službu Pollard zaradio odbijenicu od CIA-e, jer je naveo da je pušio marihuanu više od šest stotina puta, i jer je za vrijeme studija svoje drugare uvjeravao da je špijun Mossada što (još) nije bilo tačno. Na prijemnom ispitu za posao je tvrdio da njegov otac radi za CIA-u u Južnoafričkoj Republici - što nije bila istina. Neposredno nakon početka angažmana u mornarici, psihijatar je ustanovio da je briljantne inteligencije, ali - granični slučaj.
Pollard je odležao u zatvoru 30 godina. Nijedan američki predsjednik ga nije htio pomilovati. 2015. je, prema američkom zakonu za osuđene na doživotnu robiju, stekao pravo na uvjetno puštanje na slobodu. Izraelski premier Netanyahu je predložio da pet ‘uvjetnih’ godina odsluži u Izraelu, ali je Barack Obama odbio. Odredba o nadzoru Pollarda je ukinuta 2020. godine. 30. decembra Esther i Jonathan Pollard su odletjeli za Izrael avionom milijardera Israëla Adelsona. Dočekao ih je Netanyahu, i prije nego su se rukovali, Pollard i gospođa su se ničice bacili na koljena i poljubili Obećanu zemlju.
Nakon što su zajedno izgovorili Shehecheyanuov blagoslov, predsjednik vlade im je pored stepenica aviona uručio izraelske osobne karte. Objavio je da će jedini Amerikanac, ikada osuđen na doživotnu robiju zbog špijuniranja u korist države-saveznika, dobiti penziju oficira Mossada.
O Pollardu je 2022. snimljena dokumentarna serija sa intervjuima sa američkim agentima FBI-ja, izraelskim sigurnosnim dužnosnicima i političarima koji nikada prije nisu govorili. Pollard je nesumnjivo jedan od likova koji je izazvao najveće razdore u povijesti odnosa Izraela i SAD-a. I danas se predsjedniku Bidenu klima fotelja zbog slijepe podrške Izraelu.
CIA je od samog početka potcjenjivala Mossad. Prvo veliko iznenađenje Mossad je priredio 1956. kad se saznalo da je na XX kongresu KP SSSR-a Hruščov žestoko kritizirao kult svog prethodnika Staljina. A kad je New Work Times objavio integralni tajni tekst govora Hruščova – svi su se uhvatili za glave. Uredništvo je tvrdilo da ga je dobilo redovnim putem. Istina je bila drugdje: Mossad je predao tekst CIA-i ne tražeći protuuslugu. Sljedeći i posljednji ispit Mossad je položio 1966. kad je irački pilot, židovskog porijekla, oteo avion, najnoviji lovački MIG ruske proizvodnje i perjanicu arapskog zrakoplovstva. Uz pomoć Turaka i Kurda, kojima je Mossad osiguravao materijalnu pomoć – avion je 15. avgusta sletio u vojnu bazu na sjeveru Izraela. Nakon što je Izrael zahvaljujući otetoj letjelici stekao prednost na nebu u Šestodnevnom ratu 1967. avion je, rastavljen na sastavne dijelove, prebačen u Ameriku. Amerikanci su odavno sanjali prostudirati ga.
U pobjedi u Šestodnevnom ratu Izraela protiv Sirije, Egipta i Jordana ključnu su ulogu imali agenti Mossada. Shaltiel Ben-Yair, nekadašnji član Sterna, paravojne i terorističke cionističke skupine, naselio se u Egipat i predstavio kao Belgijanac, specijalista za uzgoj stoke. Kartografirao je egipatske vojne baze, sve dok 1962. nije napustio zemlju. S druge strane, špijun Wolfgang Lotz, njemački Židov, se predstavio kao bivši SS oficir: objeručke je dočekan u najvišim sferama vojske, i dobio uvid u egipatske ratne planove. U Siriji je agent Eli Cohen prodro u sam vrh vlade i ugrabio skice sirijskih ratnih utvrda. Obišao je i Golansku visoravan. I Lotz i Cohen su otkriveni. Lotz je uhapšen i oslobođen nakon Šestodnevnog rata.
Nakon ubojstva 11 izraelskih sportista na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. u organizaciji Crnog septembra, Mossad je lansirao operaciju Božji bijes. Potraga za palestinskim teroristima je trajala 20 godina. Masakr izveden pod rukovodstvom Ali Hasana Salameha (1940-1979), u usponu u OLP-u, iznenadio je Mossad, a javno mnijenje je zahtijevalo osvetu. Golda Meir je sazvala najbliže savjetnike za sigurnost koji su predložili seriju ubojstava ključnih članova Crnog septembra, utemeljenog 1970.
Dvadesetak Palestinaca je ubijeno u narednim mjesecima. Prvi atentat je bio u Ateni: član Crnog septembra se pripremao utovariti eksploziv na brod koji je trebao napasti luku Haifa - ubijen je pred ulaznim vratima kuće. Iz praktičnih razloga druge su mete pogubljene u Europi. Ali Salameh, zbog bliskosti sa KGB-om zvani Crveni Princ, djelovao je nedodirljivo. Njegovane vanjštine, odjevao se kao maneken i bio vrlo uočljiv. Održavao je veze sa obavještajnim službama Istočne Njemačke i Rumunjske i bio doušnik CIA-e. Njegov oficir za vezu je bio Robert Ames, direktor CIA-e za Bliski istok.
Mossad je uporno tražio Salameha, i vjerovao da ga je identificirao u Ahmedu Bušikiju, koji je radio u kafeu u Lillehammeru. Primijećeno je da je u kafe svratio neki član Crnog septembra. Direktor operacija Mike Harari je okupio komandose, ali operacija nije krenula u očekivanom pravcu. Dolazak desetak stranaca u Lillehammer privukao je pozornost lokalne policije: u mjestu četrdeset godina nije bilo ubojstva. Agenti su non stop bili pred očima lokalne policije - i u trenutku lansiranja atentata na konobara Bušikija. Ahmed je izlazio iz kina sa svojom nosećom gospođom, mladom Norvežankom. Dočekali su ga pred ulazom u kuću i u metu ispalili 13 metaka.
Bušiki nije imao veze sa Crnim septembrom. Ispostavilo se da je Ahmed stariji brat člana skupine Gipsy King. Harari i nekoliko agenata su uspjeli pobjeći. Lokalna policija je uhvatila šestoricu članova Mossada, koji su izveli atentat. Priznali su sve, otkrili metode poslodavca i kompromitujuće pojedinosti njihovih tajnih procedura. Svi su osuđeni na po pet godina zatvora. Na povratku u Izrael Harari je otpušten. Nekoliko godina poslije Izrael je isplatio odštetu familiji Bušiki, ali nije priznao krivicu.
Mossad je kasnije u Bejrutu uspio lokalizirati Salameha, uvijek u pratnji osam tjelohranitelja. Ogromna količina eksploziva je istovarena na plažu u blizini i natovarena u iznajmljeni Golf koji se nalazio na Salamehovoj putanji. Kad je Salamehovo vozilo naišlo, četiri člana Mossada i slikarica - za potrebe igrokaza - sa susjednog su balkona aktivirali eksploziv. Salameh i tjelohranitelji su poginuli na licu mjesta. Uskoro je, nakon sastanka sa palestinskim izvorom u kafeu u Madridu, ubijen agent Baruch Cohen, a jedan drugi smrtno ranjen u sličnim okolnostima u Bruxellesu.
Arafata (1929-2004), vođu OLP-a, Mossad je na sve načine pokušavao eliminirati - bez uspjeha. Od prvih palestinskih atentata na Zapadnoj obali i u Gazi 1967. Arafat je postao prioritetna meta. Jednom prigodom, primijećen u Jerusalimu, uspio je ispred nosa vojnika Tsahala, preodjeven u ženu, umaći preko mosta rijeke Jordan. 1968. je Mossad planirao postaviti eksploziv na automobil ispred Arafatove rezidencije, ali se zbog kolateralne štete odustalo od realizacije. U martu iste godine se operacija Mossadovih komandosa u pustinji u kampu Fataha pretvorila u fijasko: Arafat je umakao na motoru.
U maju 1968. je napravljen nevjerojatan projekat, inspiriran filmom “Zločin u glavi”: obraditi i hipnotizirati palestinskog zatvorenika i poslati ga ubiti Arafata. Nakon treninga i hipnoze, pion je poslat u Jordan: otišao je pravo u policiju i prijavio operaciju. Posebno istrenirani snajperista je 1970. imao zadatak eliminirati Arafata na svečanoj ceremoniji u slavu Gadafija u Libiji. Ali - Golda Meir nije pristala. Onda se Mossad priklonio klasičnoj ideji pisama sa eksplozivom poslatim iz Europe - ali nijedno nije stiglo do Arafata. Nastradali su samo niži činovnici OLP-a.
Avgusta 1973. je doušnik iz Fataha obavijestio o tačnoj adresi održavanja sastanka najužeg vrha OLP u Bejrutu: Mossad je planirao bombardovanje iz zraka. Mračni oblaci su se spustili vrlo nisko, avioni su morali letjeti niže nego je previđeno i detonatori se nisu aktivirali. Arafat je kasnio, i poginuo je samo njegov vozač. Arafat je do kraja života za Mossad ostao preteška meta. Umro je novembra 2004. u Francuskoj, ali je 2012. ekshumiran da se provjeri je li žrtva MOSSAD-ovog trovanja.
Anđeo i zet
Nije samo Pollard samoinicijativno ponudio svoje usluge Mossadu. Još 1969. to je učinio Ashraf Marwan (1944-2007), kodnog imena Anđeo, muž Naserove kćerke Mone i savjetnik predsjednika Sadata. Imao je pristup najosjetljivijim informacijama iz Sadatovog kabineta, planovima za napad egipatske vojske i strateškoj suradnji sa SSSR-om. Dvostruki agent, Izraelu je ustupio kapitalne informacije o pripremama egipatske vojske za rat Yom Kippur 6. oktobra 1973. - kojeg mnogi porede sa napadom Hamasa 7. oktobra 2023.
Dokumenti deklasificirani 2012. su otkrili da je Marwan probudio Zvia Zamira, direktora Mossada 5. oktobra 1973. u 2h30 ujutro porukom koja se sastojala od riječi ‘tsnon’, šifre, koja je značila “iminentni napad”. Budući da to nije bilo prvi put, premier Yigal Allon nije bio informiran. Uspjeh egipatske vojske stavio je pod znak pitanja rad izraelskih organa sigurnosti i doveo do otvaranja pregovora koji su se završili Sporazumom u Camp Davidu 1978. Glavna posljedica ovog rata je naftni šok i skok cijena nafte od 70%.
Dvostruki agent Marwan je jedini kojeg su i Izrael i Egipat proglasili nacionalnim herojem. (I Naserov kineziterapeut Ali-al-Alfi je 1979. osuđen na 15 godina zatvora jer je špijunirao za račun Izraela.) Marwan je pronađen mrtav 27. juna 2007. Pao je sa balkona svog londonskog stana na petom katu, pod nerazjašnjenim okolnostima.
Špijunski filmovi su logična reakcija na hladni rat. Oni posvećeni MOSSAD-u su rijetki, ali izazivaju naročito zanimanje. Počelo je odličnim “Patriotima”: Židov iz Parisa odluči preseliti u Izrael i raditi za tajne službe. Učestvuje u operacijama inspiriranim aferama Osirak i Pollard: film je nezaobilazan za sve koji žele ‘upoznati’ Mossad. Jedan od najpoznatijih je sigurno Spielbergov “Munich” iz 2005. u kojem ekipa Mossada ima zadatak pohvatati Palestince odgovorne za masakr.
“Fritz Bauer, njemački heroj” je njemački film snimljen 2015. o sudiji Baueru, Židovu, koji je 1957. saznao da se Eichmann krije u Buenos Airesu. Nijemci žele radije okrenuti stranicu, a Bauer se obrati Mossadu. Nevjerojatna storija o Ashrafu Marwanu prikazana je u izraelskom filmu “Anđeo Mossada” iz 2018. Sa nestrpljenjem očekujem film “Nestanak Josepha Mengelea” prema prekrasnoj knjizi Oliviera Gueza, kojeg u Argentini snima Kirill Serebrennikov.
Činjenica je da su svjetski najeminentniji mediji u novembru 2023. objavili da je Izrael duže od godinu znao za Hamasov plan napada 7. oktobra, ali ga je obavještajni sektor ocijenio izmaštanim i neostvarivim. Josep Borrell, visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, je u januaru 2024. izjavio da je Izrael finansirao stvaranje Hamasa, u pokušaju oslabljivanja Palestinske samouprave.
