Plik na jeziku: Tri metera bahata
Prostačinu je lako prepoznati. Čuje se na kilometar, osjeti na dva, vidi na pola. Ne mari za pravila, ignoriše obzire, prezire disciplinu. Sam je sebi dovoljan i sam je sebi svijet. Na svakom koraku smišlja definicije sopstvene veličine. Sve što je skaredno, bahato i vulgarno, prostačina nosi s ponosom. Gdje se drugi crvene, on se zanosno smješka. Gdje drugi propadaju u zemlju, on šinja pod oblake kao vita jela.
Prvi glas
Nema te pozornice na kojoj prostak neće samouvjereno igrati svoju monodramu. Preglasne rečenice i prazne misli izgovara samodopadno kao da su pale sa vrha Shakespeareova pera. Svako slovo koje spusti među raju miriše na pretjerivanje i zaludnost. Ipak, prostak ne mari. Za njega nema loše scene, nijedna publika njemu nije dovoljno mrska. Prostačina ne vidi dalje od samoga sebe i upravo zbog toga njemu je, kao i glupaku, sve potaman.
Prostak uživa u pažnji koju ne zaslužuje. Nikome neće dati da dođe do riječi, nikome neće dozvoliti ispred sebe, nikome neće pustiti pravo prvenstva. Podići će visoko oba lakta i praviti mjesta svojoj sujeti dok svi oko njega ne popadaju. Drečaće, galamiti i ciktati samo da bi bio prvi glas u društvu. Ako neko pokuša da mu oduzme riječ, ućutkaće ga kakvom neprimjerenom upadicom, grubom šalom ili drskim omalovažavanjem.
S prostacima čovjek niti ima kuda, niti ima šta. Najlakše bi i najljepše bilo poslati ih u aps, ali se u većini pristojnih i manje pristojnih država zbog prostakluka (nažalost) ne hapsi. Ne ide ni to da se prostaku odbiju bubrezi ili rebra kad god pređe granicu, a ako je prostak u nečemu intergalaktički šampion, onda je to u prelaženju granica. Najgore sa prostacima je što često čovjek mora da ih - trpi. Oni zatvore sve linije kretanja i bježanija je naprosto nemoguća.
Ima ih k’o šodera. Među njima je i onaj jedan koji izuje patike ili cipele čim autobus napusti stanicu. Protegne noge, promeškolji nožne prste i onda ih poturi prvome do sebe pod nos. Ako i osjeti da nešto vonja, to pripiše tuđoj majici ili tuđem pazuhu. Ukoliko je autobus poluprazan, protegnuće noge sve do susjednog sjedišta. Tek će ga strah od nepodrezanih noktiju spriječiti da svuče i čarape ako u autobusu bude odveć vruće ili sparno.
Podjednako su bahati i oni koji nepoznatim ljudima pričaju vulgarne viceve. To je poseban soj prostaka koji je uvjeren da im sa svakom psovkom šarm eksponencijalno raste. Tek što su sjeli za sto i upoznali se s onima s kojima će sjediti narednih pola sata-sat, kreće kanonada prostakluka. Taman koliko su vicevi banalni, toliko su i neduhoviti, ali prostak ne mari. On ide iz jedne psovke u drugu, iz treće gadosti u četvrtu uvjeren da je ulogu odigrao savršeno. Nakon svakog prostakluka smije se više i jače nego svi ostali da bi time i sebi i drugima objasnio koliko je pošalica zapravo bila sjajna.
Prostačina je i onaj kojemu nije mrsko da u svakoj prilici podrigne. Bio u šetnji sa ženom, sa sestrom na kafi, s kumom u lovu - on će uvijek naći zgodno mjesto da posadi podrigivanje. Ova vrsta prostaka smatra da je podrigivanje poseban znak muškosti. Što je podrig jači, to je broj lavica koje nadiru veći. Ako se nekome slučajno omakne smiješak prilikom prvog podrigivanja, uslijediće plotun istih ili sličnih zvukova. Podrigivači s ponosom uče sve oko sebe da podriguju i da tokom podrigivanja, ako je ikako moguće, izgovore neku dužu riječ.
Njihova braća po prostakluku su oni koji su sazdani od vjetra. Ma gdje bili, ma gdje boravili, ma kako se zvali i ma kojem se bogu molili - oni će uvijek gledati da svi oko njih shvate da je vjetar njihov praelement. U stanju su da trpe i po nekoliko minuta da bi njihova objava bila žešća i paprenija. Vjetrove dijele na tihomire i zvonimire. U ovom svijetu zakon fizike ne važi, pa se bolje, jasnije i glasnije čuje onaj tiši pobratim. Prostacima koji druguju sa vjetrovima se te nepogode mogu oprostiti samo pod uslovom da komad izvode u prisustvu istih takvih baraba k’o što su i sami.
U daljoj klasifikaciji prostaka red dolazi na one koji se neprestano - drapaju. Njima je jedna ruka vazda među nogama. U autu, pred trgovinom, na slavi kod punca - oni ne prestaju da se drapaju. Bili u farmerkama, trenerci ili šortsu - ruka neprekidno draška ponos. Ne postoje tačna mjerenja, ali je gotovo sigurno da to rade i srčanije i mahnitije ako se nalaze u društvu osoba suprotnog spola. Njima je drapanje što i mužjaku afričke zebe ples - način udvaranja i osvajanja.
Teroristički akt
U posebnu kategoriju prostaka spadaju oni koji vazda nešto meljaju između prstiju. Da li grumen iz nosa, da li valjušku iz uha, da li končiće iz pupka. Ukoliko je kuglica dobro formirana, uvijek će naći nekoga koga će pogoditi gnusnim projektilom i samo za tu vrstu terorističkog akta treba ih osuditi na deset godina teške robije. Kada im nestane sve što je već pobrojano, onda kuglice prave od prljavštine koju pronađu između nožnih prstiju spram koje je kaca kiselog kupusa u maju francuski parfem prvoga reda.
Nisu prostaci oduvijek bili na cijeni, ali druga su vremena nastala. Ako su prije samo tridesetak godina krkani bili bruka i sramota, sada su dika i čast. Društvo koje nema bar sedam prostaka i nije društvo koje može da se uzme u razmatranje. Prostaci su avanzovali, kao ona nesrećna Pantićeva lopuža. Iz zadnjih su se probili u prve redove. Njihovo je sve po dužini, širini, visini i dubini. Onima koji na prostakluk ne pristaju ostalo je da ćute i da paze da ih ne pogodi ona kuglica napravljena od poluskorenih slina iz nosa.
