Plik na jeziku / Ne d’o bog nikome
Prvi put sam ušao u zatvor sa tamburašima Zdravka Ćosića prije dobrih desetak godina. Ćos je svirao gdje god bi ga zvali, pa je tako došao red i na Kazneno-popravni zavod Banja Luka (poznatiji kao Tunjice). Svi smo bili stisnuti i pomalo nervozni. Osim, naravno, Ćosa. Njemu je bilo svejedno da li niže skale na prastarom primu u punoj koncertnoj dvorani Banskog dvora ili pred lopovima, ubicama i silovateljima.
Najtraženije knjige
Tunjice ću u potpunosti upoznati tek naredne godine, kada se u zatvor vratim kao novinar koji želi da napiše poneko slovo o robijašnici i o robijašima. Pisao sam tada o kuhinji u kojoj sam sreo druga iz naselja koji je ležao dvije godine zbog krađe, pisao sam o trpezariji u kojoj sam razgovarao sa silovateljem-povratnikom, pisao sam o teretani i o mrzovoljnim, ćutljivim i napetim bilderima koji su se napinjali i znojili pod improvizovanim tegovima.
Obišao sam malenu biblioteku (i zabilježio da su najtraženije knjige “Godina prođe, dan nikad” i “Grof Monte Kristo”), potom duboreznicu u kojoj su zatvorenici sa lakšom rukom pravili ikone, čuture i rezbarene ukrase, zatim i slikarski atelje i literarnu sekciju čiji su članovi nekoliko puta godišnje objavljivali radove u časopisu Drugi život. Čuvari su mi pokazali i poljoprivredno dobro na kojem zatvorenici uzgajaju trista čuda, ali i poligon za obuku borbenih i pasa-tragača. I bilo je to izuzetno novinarsko iskustvo, ali u pravu je Luka: Ne d’o bog nikome.
Nekoliko puta sam ulazio u zatvore i uvijek bih se štrecnuo nakon što se vrata zatvore. Znao sam da ću izaći, znao sam da sam tu na novinarskom zadatku ili po sili ranijeg drugarskog dogovora, ali postoji nešto neopisivo zlokobno u onom zatvaranju vrata nakon što uđete na krug. Ni ulazak u policijsku stanicu, ni ulazak na onkološko odjeljenje gradske bolnice nije toliko neugodan koliko je neugodan ulazak u zatvor. To je teritorija na kojoj važe drugačiji zakoni i drugačija pravila, zemlja po kojoj hodaju oni koji su na mnogobrojne načine – krivi.
Ulazna kapija zatvora je crna rupa. U toj crvotočini prestaju da postoje i prostor i vrijeme. Sve je svedeno na dva ili tri pokreta, na nekoliko rečenica koje se iz dana u dan ponavljaju, na oprez, grč i nepovjerenje. Svaka sloboda u zatvoru je eliminisana, a čini se da nedostatak one fizičke zatvorenici prihvataju najlakše. Na robiji se sloboda govora i djelovanja plaća daleko skuplje nego na slobodi, ali je, sa druge strane, u zatvoru najmanje onih koji su kadri da slobodno misle i da slobodno djelaju. Pa ipak, taj manjak slobodâ vrišti sa svih strana i tek se s tim saznanjem može pretpostavljati kako je na robiji bilo onima koji su navikli na stvaranje.
Desetak godina nakon Tunjica posjetio sam i jedan od najčuvenijih zatvora u Srbiji. Zabela je dobila ime po istoimenom naselju koje se nalazi pet kilometara od Požarevca (odjeljenje za žene se nalazi na drugom kraju grada, u blizini autobuske stanice). U Zabeli su ležali ili leže i danas Svetozar Marković, Vasa Pelagić, Vlado Dapčević, Kristijan Golubović, Milorad Ulemek Legija, Sretko Kalinić, Rade Marković, Zvezdan Jovanović, Sreten Jocić. Oni su smješteni u sedmom paviljonu koji je država u državi i u koji je veoma teško, gotovo nemoguće ući. Potrebno je desetak dozvola i bar dva puta toliko provjera da bi neko sa strane vidio ćelije u kojima leže oni koji su pucali u Đinđića.
Zidovi Zabele viši su od četiri metra. Podignute su četiri osmatračnice i blindirana metalna vrata debela desetak centimetara. Svaki zatvorenik ima ćeliju od sedam kvadrata u kojoj se nalaze krevet, radni sto i mokri čvor. Zatvor se prostire na 2.200 kvadratnih metara i ima više od 100 kamera koje neprekidno snimaju sve dijelove kazamata. Na ulazu u Zabelu nalazi se spomenik možda i njenom najpoznatijem robijašu – Branislavu Nušiću. Ulazak na krug niti je jednostavan, niti lagan. Ali, zato uspomene sa njega traju koliko i doživotna robija.
Nisam krugom prošao ni dvadeset koraka kad sam upoznao mladića koji će, ako se nešto drastično ne promijeni, umrijeti u Zabeli. Bio je, kaže mi moj vodič, dio Belivukovog klana koji je ubijao i mljeo. Na robiji se ponaša solidno – ne pravi probleme, ne tuče se, ne cinkari. On je nasmijan i opušten i kao da ga se ne tiče to što će se narednih četrdeset godina kretati uvijek istim dvorištem, istim stazama i među istim ili sličnim ljudima. Ako mu je život prije robije ličio na stepu, sada je sveden na – ključaonicu. Nevjerovatna je lakoća s kojom robijaši pristaju na taj podatak. Ili je nevjerovatna gluma iza koje se krije dobro kontrolisana panika.
Plaši mirnoća s kojom zatvorenici prihvataju ono što im slijedi. Najmirniji su oni koji nemaju nikakvu nadu. Nervoza najviše ždere one kojima je ostala još godina, pola godine, tri mjeseca, mjesec, dvije sedmice. Ako je onima koji ipak mogu da šetaju, da vježbaju i da igraju lopte svijet mali i tijesan, kako li je tek onima iz paviljona sedam koji nikada ne napuštaju samice? Ili ih napuštaju jednom sedmično? Teško je odrediti šta je na robiji gore – nedostatak prostora ili odsustvo vremena.
Tokom kazamatske promenade predstavili su mi i Zabelinog bibliotekara koji je govorio tiho poput monaha. Bio je isuviše uredan za jednog robijaša – podšišan, obrijan, dugih prstiju sa pravilno podrezanim noktima. On je zatvorsku biblioteku u potpunosti sistematizovao: na jednu policu je odvojio istorijske romane, na drugu ljubavne, na trećoj su prašinu skupljali domaći autori. Na izlasku iz biblioteke sam saznao da je taj mirni i tihi čovjek šrafcigerom ubio direktora nakon što je dobio otkaz. I nije jedan i nije jedini koji spolja izgleda zaista kao čuvar manastirske biblioteke, dok se u ljusci krije zvijer koja je spremna da zbog malo ili mnogo nepravde sjuri komad čelika u nečije oko, srce, stomak.
Posjetio sam, naravno, i Zabeline majstorske radionice i kratko popričao s onima koji se bave limom, drvetom i plastikom. Bio sam i u crkvi koja je prije nekoliko godina podignuta unutar kruga. Obišao sam i njihovu teretanu, postrojenje kojim se napaja cijeli zatvor, kuhinju, blokove sa ćelijama. Prošao sam i pored zidina iza kojih se nalazi zloglasni paviljon sedam. Na drugoj strani kazamata nalaze se ljubavne kućice u kojima se robijaši povremeno sjete nečega iz prošlih života.
Svijet mimo svijeta
Da li život na robiji popravlja one koji robijaju? Ne znam. Oni sa kojima sam razgovarao kažu mi da je ogroman broj povratnika među zatvorenicima. Ko je jednom ukrao, ukrašće ponovo. Ko je jednom uzeo nož u ruke, uzeće ponovo. Malo je onih kojima je jednom bilo dovoljno. Mene zatvori plaše taman onoliko koliko im se divim. Ima nešto u toj odsječenosti i otuđenosti što je istinska poezija. Ne bi Dostojevski i Pekić napisali tolike stranice da na robiji nisu uočili nekakav sistem višeg reda. Zatvor je uistinu svijet mimo svijeta, zona isključenja, prostor koji je isparcelisan trpljenjem, samoćom i neprestanom napetošću.
Među tri najveće zatvorske muke (pored nemanja slobode i prisilnog rada) Dostojevski ubraja i prinudni zajednički život. Za one koji su robijali na Kolimi vrednija i od hrane i od lijekova i od tople odjeće bila je – svjetlost. U rječniku logoraša iz Sibira najstrašnija riječ bila je – rad. Solženjicin posebnu pažnju posvećuje kibli. Pekić u tamnovanju prepoznaje jedan viši oblik slobode koji mu omogućava da konačno do mile volje radi ono što hoće, ali kako se u zatvoru nešto može htjeti? U zatvoru, piše on u “Godinama koje su pojeli skakavci”, nikada nemate ono što vam treba. Ako vam je nužna samoća, bićete u gomili. Ako za svetom čeznete, zatvoriće vas u samicu. Ako ste zimljivi, ćelija je ledenjača. Ako ne podnosite vrućinu, strpaće vas u furunu. Ne trpite li buku, boravićete u sobi do zatvorske rešetke koja cele noći škripi. U pravu je Luka: Ne d’o bog nikome.
