Plik na jeziku / Gledanje u zube
Narodu je svaka druga k’o vladičina. I to je dobro za narod. Ali, istovremeno mu je svaka druga za plesku i to onu mesarsku. I to nije dobro za narod. Na jednom metru narodne zemlje niče kukuruz osmak, na drugom ne raste ništa osim drače. Iz jedne se narodne rude vadi zlato, u drugoj nema ništa osim starog željeza od kojeg i Cigani okreću glavu. Ono narodno što valja - valja svake pare, ono što ne valja - ne valja ni pô lule duvana.
Prividni dukat
Među narodnim blagom nalazi se i jedan prividni dukat. Šljašti i blješti, ali za njega ne može da se kupi ni kesica trulih suncokretovih sjemenki. Čini se ponekad da je dio najvrednije narodne kolekcije, ama je trošan poput smrekine fosne. Tim dukatom ništa ne može da se plati, ali ga svi neprestano potežu iz džepa. Na poleđini tog jalovog dukata stoji šipak, a na licu maksima koja veli da se “poklonu u zube ne gleda”.
Sokrat koji je ovo smislio računao je na to da su svi koji poklone primaju skromni, stidljivi i povučeni. K’o biva niko nije toliko neotesan i drzak da kaže kako mu se poklon ne dopada, kako se nadao nečem drugom i kako se onome što je dobio raduje taman koliko se raduje nenajavljenom kontrolnom iz hemije. Darivanje mora biti maštovito, a mašte nema tamo gdje vladaju napamet naučena pravila. U umjetnosti, pa čak i u umjetnosti poklanjanja, nema strogih, rigidnih i zacementiranih pravila.
Poklonu se u zube i te kako gleda, a i to je tek trećina istine. Ne samo da se gleda no se pažljivo analizira sastav zuba, potom se posmatra da li je neka krunica oštećena, da li na sjekutićima ima karijesa, u kakvom su stanju šestice, niču li umnjaci. Davanje poklona je, drugim riječima, daleko delikatniji i suptilniji posao nego što to sluti narodni mudrac koji je lijeno i netačno zaključio da se “poklonu u zube ne gleda”. Kome je stalo do poklona i poklanjanja, taj u problem darivanja ulazi kao hirurg u operacionu salu ili kao glumac na proscenijum.
Niko ne želi da dobije ono što drugi smatraju da mu je potrebno. Mami se čini da bi sinu za rođendan najbolje pristajale nove farmerke, ocu bi bilo draže da sinčinu počasti biciklom, baba i deda već mjesecima traže kvalitetne i ne preskupe patike, tetku je sve ispod kožnjaka sa buvljaka ispod časti, ujna je za to da se djetetu kupi kakav lijep parfem, a sve što momčić želi jeste novi Play station! Ali briga familiju za to! Biće kako je porodični savjet bezbjednosti naumio, a ne kako je slavljenik poželio. Šta, uostalom, dijete zna šta mu treba?
Nečuvena je drskost sa kojom mnogi pristupaju kupovini poklona. Oni uvijek znaju šta nekome treba, a ne znaju jadni i tužni da su to znanje krojili prema sebi, a ne prema onome koga darivaju. Šta koga briga šta treća lica vole i u čemu uživaju? Ako neko voli dobar parfem, ne znači da ga vole svi. Ako je nekome san da se za rođendan počasti putovanjem u Bratislavu, nekome drugome je vikend u brvnari bez signala za telefon i internet bajka svih bajki.
Pripremanje poklona podrazumijeva specijalnu obuku. Slavljenika treba posmatrati danima, sedmicama, mjesecima. Osluškivati njegovo disanje, mjeriti mu korak, provjeravati puls. Spremanje poklona ište taktiku, a taktika traži disciplinovanog, strpljivog i pronicljivog vojnika koji će studiozno ispitati teren i pripremiti referat. Tek kada u rukama ima izvještaj na dvadeset i sedam gusto kucanih strana, može da se posveti traženju poklona. Sve ostalo je amatersko djelovanje priučenih regruta.
Posao je, naravno, izuzetno težak i zahtjevan, jer poklanjamo od prvog januara do trideset i prvog decembra. Nova godina, Osmi mart, jedan rođendan, slava, kumstvo, drugi rođendan, godišnjica, treći rođendan, babine, rođenje djeteta, mala matura, Dan zaljubljenih, velika matura, prvi posao, Sveti Nikola, prvi auto, pare pod bebeći jastuk... Poklona k’o šodera. Čini se ponekad da bi godina bila duplo lakša da nema neprestanih darivanja. Kada bi se napravio pošten račun i kada bi postojao neko ko bi umio da ga napravi, sigurno bi ispalo da trećinu života provedemo tragajući za pravim poklonom.
Fudbalska lopta
Prvi pravi poklon sam dobio za jedanaesti rođendan. Do tada su na dnevnom redu bili darovi koji više mame uzdah nego osmijeh. Mama košulju, ćaća havajske bermude, deda i baka plastični mač ili pištolj dostojan najvećih privatnih detektiva, ali ništa od toga nije prodrmalo moja koljenca. A onda se 23. avgusta davne 1995. godine u kuhinji pojavio ujak sa pravom kožnom fudbalskom loptom koja se narednih godina kotrljala Ledinama i koju smo nebrojeno puta vadili iz Dunava. Bio je to poklon koji nisam očekivao, kojem se nisam nadam, koji mi ni u san nije dolazio.
Oni koji umiju da daruju su pažljivi, obazrivi i ushićeni, ali oni su tek polovina jednačine. Sa druge strane mora da se nađe neko ko se iznenadnom poklonu obraduje dječje naivno. Poklon koji ne izoštri vid, ne ubrza disanje i ne odgodi spavanje - nije poklon. Slavljenika poklon mora da trgne iz letargije naslućivanog. Mora da ga prodrma, da ga rastrese, da ga uzbudi. Tek takav poklon može da se smatra poštenim darom. Ostalo nije ni za treći dan slave. Krezavi poklon je isto što i kišna subota ili počupan vinograd. Tuga, jed i jad.
