Orkestar za svadbe, sahrane i slave

Ispred Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, nekadašnje Galerije, nalaze se dvije šahovske table. Na jednoj igraju majstorski kandidati, na drugoj početnici koji tek uče sicilijanku i Karo-Kan. Oko njih su paceri koji neprestano dobacuju i koji znaju sve: i kada treba rokada, i kada treba krajnjim pješakom naprijed, i kada treba mijenjati kraljice. Među njima je i jedan koji profesionalno obilazi sahrane.

Na sahranama

Ne, nije bolestan, nije čak ni na svoju ruku. Samo je gladan, a na sahranama se, kako često kaže, dobro jede. Ujutro porani, uz prvu kafu prelista novine u lokalnoj birtiji i izabere onu sahranu koja mu je taj dan najbliža. Podbije se na štake i krene. U najlonskoj kesi uvijek nosi komad hljeba. Ukoliko bi okasnio, da ima šta da stavi među zube. Ako poslije sahrane ne bi bilo ručka u pokojnikovu čast, da ima čime da zavara glad.

Iako se na sahranama, kako veli gladni pacer sa šahovske table ispred Galerije, dobro jede, ne postoji ružniji i besmisleniji običaj u tri carevine. Divne su one smrti, još divnije one sahrane iza kojih ostaju tek stisak ruke i zagrljaj, šolja kafe i čašica rakije u najboljem slučaju. Ožalošćeni često moraju da se brinu o stvarima do kojih im u tim trenucima nije nimalo stalo: moraju da traže šator, moraju da traže firmu koja sprema čorbe, pečenje i pite za te prilike, moraju da traže ruke koje će posluživati one koji dođu na žalost.

Na saranama je često glavno jelo - čorba. U njoj bude mnogo mrkve, mnogo graška, mnogo krompira i tek pokoje zrno mesa, ali i to je daleko bolje u odnosu na ono što slijedi. Pečenje uglavnom bude masno i užeglo, pita razdrocana, a salata sparušena. U danima žalosti niko nema ni vremena ni volje da se posveti spremanju hrane. Pečenje ponekad zamijeni kuvana govedina ili junetina, ali ni to nije rješenje, jer komadi budu žilavi i prošarani želatinastim hrskavicama. Stvari se mijenjaju iz osnova ako sarana pada u posne dane, jer je tada jelovnik i drugačiji i bogatiji i ukusniji.

Ponekad posljednji ručak postane svetkovina puna vulgarne pjesme i nepristojnih nazdravljanja. Dokoni svijet olako zaboravi na prilike, pa podgrijan toplom šljivovicom ili hladnim pivom udari pogrešnim putem. Tada se daća pretvori u bruku i sramotu iza koje ne ostaje ništa. I dok umorne i zborane tetke u pomoćnoj prostoriji bacaju neiskorišćenu kupus-salatu, neoprezni gosti postaju sve teži i oporiji. Procijenjeno vrijeme trajanja zadušnog ručka tako se neočekivano umnožava na zgražavanje većine i na radost manjine.

Slava slijedi slavu, baš kao kilogrami kilograme

Na svadbama je hrana bolja, sočnija, raznovrsnija. Čorba je ukusnija, bez mnogo povrća, ali sa puno mesa, pečenje ima i praseće i jagnjeće, na boljim svadbama se služi i teletina u sosu od lisičarki, na velikim plitkim tanjirima dolaze belolučene paprike, pite su tople, slasne i dobro nadjevene. Šta tek reći o tortama kojih je nebrojeno mnogo? Voćne, čokoladne, cheescake, Jaffa, Snickers, Doboš torta, Vasina torta, Havana… Tacni koliko i očiju, a samo jedna kašika ili viljuška.

Uprkos šarenom i bogatom jelovniku, hrana na svadbama nikada nije u prvom planu. Ili ne bi trebalo da bude. Protokol je opširan i vremena za krkanje je malo. Pribadanje ruzmarina, pozdravljanje mladenaca, kružno kretanje od stola do stola i nazdravljanje sa gostima, fotografisanje, plesanje, pjevanje, slatka… Malo je vremena za srkanje, rezanje i gustiranje. Mladenci su se potrudili da goste dočeka najbolje, kuvari su izgubili poneki kilogram spremajući dogovoreno, ali hrane u svatovima naprosto uvijek više ostane nego što se pojede. Teško je gledati sva ona nedokusurena rebarca, neoglodane špinjetke i nesatrvene bečke šnicle, ali sila boga ne moli.

Oni koji na sahranama tek čalabrcnu, a na svadbama zameze, dolaze na svoje kada krenu slave. Tu su na svome, tu su kod kuće. Sve se smije i sve se može: supa se sipa dva puta, sarma tri puta, pečenje po potrebi, pita se gricka. Na slavama su trpeza i razgovor sve. Nakon što domaćin upali svijeću i prelomi koljivo, a najstariji unuk očita Očenaš, gosti sjedaju i čekaju početak gozbe. Domaćica na astal prvo spušta supu koja je i žuta i masna i vrela. Ako je slava zimska, supa će ugrijati goste i spremiti ih za dalje napredovanje.

Neprijateljski mjesec

Januar je neprijateljski mjesec. Slava slijedi slavu, baš kao kilogrami kilograme. Resistance is futile. Otpor je slomljen na ulaznim vratima. Domaćica uvijek ima keca u rukavu. Ili su to malene sarme koje se tope još u kašici ili su to ruske šape iz kojih fil prska kao gejzir. Gost je toga dana već bio na dvije slave, ali izgovori se ne uvažavaju. Mora makar dvije kašike supe i mora da proba sarmice, znate kakve su, juče smo ih snaha i ja cijeli dan motale, a noćas su se do pola tri krčkale na šporetu, prava je grehota da vam ne izvadim bar dvanaestak komada…

Najljepše su posne slave. Umjesto variva, kuva se riblja čorba. Umjesto sarmi sa mesom, služi se sarma sa mljevenom ribom. Umjesto prasetine, iznosi se pastrmka. Umjesto piletine, servira se dimljeni šaran. Umjesto hljeba, mrvi se proja. Umjesto paradajza i kupusa, kisele se pečene paprike i cvekla. Umjesto punomasnih krempita i debelih štrudli, mijese se posne bajadere, rafaelo-kuglice, šarene oblande, karamel-štanglice sa rozen-koricama, lješnik-gnijezda, susam-kocke sa medom. Uzmite, sipajte, nemojte da vas je sramota. Osjećajte se kao kod svoje kuće. Probajte od svega pomalo. A ako vam se nešto baš dopadne, zapakovaćemo vam na odlasku.