O ulasku u sinagogu ili o četvrtom konstitutivnom narodu
Vijest je brzinski prostrujala eterom, portalima i društvenim mrežama, da je do sada vjerovatno svi znaju. Objavio ju je na svom profilu hazan sarajevske sinagoge Igor Kožemjakin i govori o tome kako neka osnovnoškolska djeca sa Ilidže nisu ušla u sinagogu jer za to nisu imala dozvolu roditelja.
I nije u pitanju da se bolji dio javnosti odmah osjetio nelagodno zbog te situacije, kao što nije upitno da će uvjerljivo najveći dio mislećeg Sarajeva i mainstream medija emitirati istu vrstu tuge i zatečenosti s tom viješću. Jer kod dobrog dijela građana Sarajeva itekako još postoji osjećaj za druge, a posebno za jevrejsku zajednicu koja jedva da i postoji u gradu.
No, svi ti ljudi koji tako misle, bez obzira na to što su još u većini, dolaze iz nekog normalnog, predratnog doba kad je traženje bliskosti, a ne razlika, među narodima bila osnovna društvena misao. Problem je u novom dobu koje je te vrijednosti poništilo i u tome što postaje sve vidljiviji zid nepovjerenja, pa i netolerancije prema rijetkim preostalim članovima jevrejske zajednice. To zasigurno ima veze i s politikom Izraela prema Palestini i s generalnim odnosom između islamskog i jevrejskog svijeta, pa i s bliskošću Izraela i bosanskohercegovačkog HDZ-a u krajnjoj liniji. Na koncu, ima itekako veze i s novim nacionalističkim i klerikalnim narativima.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
- Pogubni populizam Benjamine Karić
- Finale kupa ili ogled o funkcionalnosti BiH
- Velež - Zrinjski ili zatvaranje kruga
- Tito, 43 godine od smrti i 43 godine na čelu KPJ
Sve bi to, međutim, trebalo biti nebitno pred činjenicom da su Jevreji u svakom smislu, bilo kulturnom, društvenom ili gospodarskom, pa čak i demografskom, bili taj četvrti konstitutivni narod koji bolno nedostaje, jer je praktično umoren u holokaustu i ustaškom genocidu, da bi onda solidan broj potomaka onih koji su preživjeli otišao s posljednjim ratom. Devastacija zajednice je bila tolika da čak ni ova preostala sarajevska sinagoga nije sefardska, nego aškenaska, iako su Sefardi bili oni koji su imali višestoljetnu ukorijenjenost u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući činjenici da je Osmansko carstvo otvorilo svoje granice za ljude prognane s Iberijskog poluotoka.
Ali čak i uz takav nestanak, ta je zajednica dala jednog od najvećih gradonačelnika Sarajeva i direktora Energoinvesta koji je skoro pa u potpunosti izgradio socijalističko Sarajevo i dosta toga mimo njega u čitavoj državi. Riječ je, naravno, o Emeriku Blumu, partizanu i vizionaru, kojem je prošlog ljeta Jasmila Žbanić posvetila film na SFF-u.
Ponašati se nakon svega prema toj jedva vidljivoj zajednici na način da je se predstavlja kao nešto strano, iako je već pet stoljeća tu, i kao prema nekoj ekspozituri Izraela, a istovremeno se od prigode do prigode pozivati na presudu Sejdić - Finci, kad može poslužiti za legitimiranje ishoda izbora za člana Predsjedništva je prilično licemjerno.
Ako prema ijednoj zajednici Bosna i Hercegovina, pa čak i Sarajevo kao grad, trebaju osjećati nekakav dug i odgovornost, to je upravo prema jevrejskoj zajednici, koju s izuzetkom partizana, grad nije uspio obraniti od holokausta. Tim je tužnija sveprisutna šutnja sa svih strana o tome da smo jedan konstitutivni narod već de facto izgubili.
A koliko je toj zajednici bilo stalo do Sarajeva i Bosne i Hercegovine, možda najbolje svjedoči divna knjiga Karl-Markusa Gaussa “Evropljani u izumiranju”, u kojoj on opisuje posjete skoro iskorijenjenim zajednicama u europskim zemljama, pa tako dođe i do ratnog Sarajeva, jevrejske opštine i Jakoba Fincija. To Sarajevo koje su oni čuvali i koje je Gauss opisao u knjizi bio je divan i slobodarski grad kojem su do kraja pripadali, baš kao što mu pripadaju i danas.
A tugu onih koji su otišli najbolje je u jednoj od priča iz knjige “Sarajlije” opisao Dragan Pavelić, opisujući scenu s audicije u Tel Avivu i suze djevojke koja je pjevala jednu od najpoznatijih sevdalinki na toj audiciji.
Kad bih na kraju trebao u jednoj rečenici ili sintagmi opisati Bosnu i Hercegovinu, rekao bih sljedeće: “To je zemlja iščezlog četvrtog konstitutivnog naroda.”
