Nušić moli da ga ne puste iz zatvora

Gluvo je doba, kafana je u mraku, božja pomrčina, što bi opet rekao Pejaković, Švabo i ja za astalom, puštamo pjesmu za pjesmom, liječimo jednu muku drugom, ispijamo i dosipamo, gatamo da li je pametno da pjevamo Nidži pod pendžerom ili da iz birtije bez skretanja udarimo do Tadića, na kifle i na okruglu picu, pretresamo ono što smo pretresli stotinu puta i ono čega se nismo dohvatili nijednom, a u toj se drugoj mreži odjednom uhvati pospana sirena koja je davno zaboravila duhovite pjesme i komične poskočice.

Krv, znoj i suze

Mladi reditelj Savanović želi da piše komediju, ali zna ono što divizije ne znaju: lakše je napisati ciklus epskih pjesama nego pedeset uistinu duhovitih stranica. Komedije danas pišu i oni koji ne znaju sva slova, ali u tim komedijama smiješnoga ima taman koliko u kamenu ima linunovog soka. Pisanje komedije je kao igranje kralja Lira: krv, znoj i suze. Malo je onih kojima je smiješno pod noktom i ne samo da ih je malo, nego ih je sve manje. Neduhovitih je k’o rokića i pritom se množe prostom diobom.

Komedija je nekada bila posao prefinjenih duhova. Pisali su je oni koji su znali kako da se popnu na božanske visine, a da pritom ne ukrmače đonove novih čizama. Svaka je njihova lopta u tom prostoru bila dubinska. Oni su pisali za vječnost, ne za trenutak. U njihovim pećinama nije bilo jeftinog nakita, na njihovim njivama nije bilo napadnog korova. I kada su bili namršteno ozbiljni i kada su bili nezainteresovano nasmiješeni – sve je u njihovoj komediji frcalo od duha i daha. Njihovi su se zarezi smijali, a uzvičnici držali za stomake.

Čim majstori siđu sa ploče, privuku se paceri. Kada nema onih koji znaju, nastupaju oni koji pokušavaju. Ima među njima onih koji se trude, ima i onih koji s vremena na vrijeme nešto i ubodu, ali čitave su vojske onih koji bi najsmješniji bili kada bi zaćutali. Da ih je kako sapeti da ne trče ponosno pred rudu koja će im slomiti samouvjerene vratove! Na sahranama bude više smiješnoga nego na njihovim nastupima, stand-upovima i duhovitim monodramama. Kao da su pelcovani protiv komičnoga, pa im tijelo odbija svaki pokušaj.

Ako bi se čovjek i nasmijao, nasmijao bi se od muke

Površnost je njihov hram. Psovka - bog. Loš vic - molitva kojom prikrivaju veličanstvenu nemoć. Čak i ono što ponove ili prepričaju, ono što uzmu ili ukradu od onih koji su bili šampioni u svim kategorijama, kao da je spram mesečine pečeno, što rekao Sremac. Ne može i ne može. Ako bi se čovjek i nasmijao, nasmijao bi se od muke. Komično je s vrha drveta visokog stotinu i devet metara palo u jamu duboku bar tri kilometra. Nema izbočine za koju može da se uhvati, nema nikoga da joj spusti konopac i da joj pomogne da se izvuče iz teškoga mraka.

Današnji “komediografi” ne znaju da je sve u jeziku, komedija posebno, pa se onda s njom bore kao pijani s gaćama. Razvlače je kako jedino umiju, jer za drugo i drugačije nisu kadri. Ako su nešto i čitali i gledali, radili su to zatvorenih očiju i preklopljenih ušiju. Na internetu, bogu hvala, ima više nego u rudnicima cara Solomona, ali i to je zalud. U hrastovu burad može se usuti sirće, ali odatle nikada neće poteći vino. Svi njihovi sati i sati “komičarskog programa”, koji je zapravo tužna posveta “posrnulom duhu”, ne mogu da se porede sa kratkim Ćopićevim “konviktaškim” dijalozima ili sa monolozima nesrećnog Pejakovićevog robijaša “iz Foče”.

Jezik je za njih velika tajna, možda i najveća među velikim, pa se prema njemu i odnose kao seoska pijandura prema parama. Sav su humor sveli na dvije kategorije: na loše prepričani loš vic i na psovanje. Nema šale koju ne prati bar jedan skaredni glagol, nema pošalice koja nije začinjena, što bi rekli u Slavoniji, “kurcaranjem i pičkaranjem”. Psuje se kao na svjetskoj izložbi kočijaša. Kao na mađarskom buvljaku, kao na derbiju finskih “fenjeraša”. Šala koja prođe bez psovanja i nije šala, baš kao što ručak bez mesa i nije ručak.

Znate li vi, kaže naš komičar, šta mi u Mirkovcima nemamo, bog te jebo? Imamo trgovinu, imamo kafanu, imamo pekaru, sve to imamo, ali jedno nemamo. Nemamo poštu, sve ti jebem. A zašto, u pičku materinu, nemamo poštu? Zašto nemamo poštu? Da me jebeš ako znam zašto nemamo poštu. Ali je nemamo, leb te jebo. Nemamo i nemamo. Ne znam jesmo li je ikada i imali. Ćaća kaže da možda i jesmo, ali ni on se ne sjeća. Matora drtina. A opet: koji će nam kurac pošta? Ja mogu bez pošte. Možete li vi bez pošte? Jebo poštu.

Često je najsmješnije ono što se prećuti

Tretiranje žanra

Aristofan gleda u pod, Molijer zamuckuje, Nušić moli da ga ne puste iz zatvora. Ako je ovo komedija, kako izgleda tragedija? Ako ovo nije tragično, moralo bi zakonom biti proglašeno kao užasno i nedopustivo. Ovakvo “tretiranje” žanra mora imati pripadajući član u krivičnom zakonu. Naravno da problemi sa mirkovačkom poštom nisu smiješni; ako je nešto u ovom karambolu i smiješno, to je onda “komičareva” poza koja ne zna za stid. Znam da pitam ubudale, ali naprosto moram: je li on slušao nekada Fostera Brooksa? Dona Ricklesa? Carlina? Williamsa? Je li slušao, na koncu, Pejakovića koji je naša mjera te i takve komedije?

Ne mora svaka rečenica razbijati bakarni krčag napadnim humorom. Često je najsmješnije ono što se prećuti. Ono što se ne kaže. Ono što se sluti. Ironija je, na koncu, samo to i ništa više: slutnja. A kada se govori, onda se ide do kraja. Nema zamuckivanja, nema nedovršenih misli, nema bijednih aluzija i još bjednijih asocijacija. Teško je znati to znanje kada je jedina mjera sopstveni glas. Ali, nije strašno što je njihova komika svedena na kafanski vic prepečenih pijandura. Strašno je to što se za takvu komediju traži karta više.